Zasad tek demonstratori

by

Koja je ovo šema s ovogodišnjom poplavom belgijskih bendova u Tvornici? Ne ironiziram, zaista me iskreno zanima, iako je vjerojatno pretjerano poplavom nazvati pojavu koju ne bih ni uočio da nas ovog tjedna, uz sinoćnji solidan nastup indie-rock benda Balthazar i pomalo preplašene synth-pop predgrupe Lohaus, u nedjelju ne očekuje još i koncert njihovih sunarodnjaka My Room pa ni moje najpovršnije prelijetanje promotivnih materijala nije moglo ne uočiti spominjanje države iz koje dolaze. Okej, koliko se god ja nadao nekakvoj priči o menadžeru svih tih bendova koji duguje neke pare pa ih vraća preko veza hrvatskih promotora i balkanske mafije, razlozi su vjerojatno mnogo prozaičniji i uključuju određene paket aranžmane dokazanih bendova (tipa Triggerfinger), nadolazećih nada (Balthazar) i opskurnih imena (My Room). Tako da nam se pružila još jedna prilika provjere zbivanja na sceni koju – iz razloga koje ne mogu objasniti ni sam sebi – čak i mi Hrvati smatramo perifernom, unatoč činjenici kako mi jedan od najdražih bendova uopće, legendarni dEUS, dolaze od tamo. Baš zbog, ispostavilo se donekle lijenih, usporedbi s bogovima na koje sam po tisku nailazio sam svojedobno i nabavio ovogodišnji Balthazarov album ‘Thin Walls’, slušanjem pretpostavljajući da je produkcija iskusnog Brit-rock producenta Bena Hilliera razbarušeno arty-boemsko ruho studentskog benda prekrojila u mainstreamu prihvatljivu wannabe-stadionsku bombastičnost.

Vrlo profesionalan nastup koji su sinoć odradili u malom pogonu Tvornice, međutim, pokazao mi je da je istina gotovo potpuno suprotna, jer je živi zvuk ovoga kvinteta toliko uglađen i ulašten da je jasno kako ga je Hillier zapravo pomalo nazubio i pohabao, prepoznavši ipak postojeću notu neurednosti u bendovim pjesmama. Samo što je to ona vrsta zgužvanosti kakvu studenti koriste kao sezonsku modu, a nipošto nije konkretan izraz nečijega karaktera. Maarten Devoldere, jedan od dvojice pjevača, svoju će razdrndanu akustaru zaista nositi tako da njezin remen ovjesi o desno, a ne dešnjaku logičnije lijevo rame, ali ta nonšalancija se nimalo ne odražava u pjesmama koje spajajući zvukom različite, ali efektom identične stilove Editors (ne zna se što je u pjesmama ‘Leipzig’ i ‘Bunker’ više kvazi-post-punk, ime ili zvuk), Arcade Fire, Mumford & Sons i od svake dubine pročišćenih Tindersticks vrlo čujno pokušavaju biti hitovi. Mislim, bubnjar nominalno indie-folk benda u svojem setu ima i električni tom (ili koji već), svi redom izgledaju kao manekeni i manekenka (violinistica) kul linija za mlade, a kraj u regularnom dijelu finalne ‘Blood Like Wine’ svojom je a cappellom o podizanju čaša i nazdravljanju očito napisan kao programirano finale koncerta. Ne znam kakva im je pozadina nastanka, ali Balthazar su danas više projekt nego bend, jasnog cilja postepenog osvajanja Europe do statusa festivalske atrakcije. Kad bolje razmislim, Balthazar su belgijski Silente, samo što u jebenoj zapadnoj Europi postoje nekakva pravila o tome koliko bend dvadesetogodišnjaka smije zahvaćati u estradu prilikom svojeg prodora u mainstream.

Koliko god ta savršena dizajniranost nervirala indiejanca i pankera u meni, međutim, mora joj se priznati da je savršena i učinkom, jer su redom svi članovi benda majstori svojih instrumenata, obojica pjevača sasvim solidni autori s razumijevanjem funkcioniranja pop pjesama i fino prilagođenim lekcijama komunikacije s publikom, a cijeli bend skladna i uigrana koncertna mašina. Među stotinjak prisutnih posjetitelja – pomicanje tonskog pulta prema sredini dvorane pojačalo je dojam zgusnutosti – bilo je barem dvadesetak fanova koji su pjevanjem pratili gotovo sve pjesme, da bi im se na ranom pogotku ‘Fifteen Floors’ pridružio i nešto veći broj nazočnih. Do kraja svojega jednosatnog nastupa Balthazar su sebi pridobili i dobar broj slučajnih gostiju, što je točno onaj profil publike kakav trebaju da bi ostvarili svoje ambicije i kojima bez ikakve dvojbe znaju ponuditi ono što žele čuti. Bis je bio itekako zaslužen, a na njemu sam napokon i sam čuo makar jednu od pjesama čiju uvjerljivost ne mogu zanijekati ni iz kakve pozicije nebitnim stvarima opterećenoga gunđala, sjajnu ‘Do Not Claim Them Anymore’. Ne znam zašto je baš ta pjesma probila osnovnu prepreku mojemu eventualnom uživanju u muzici koju Balthazar sviraju – to što je manje sviraju, a više proizvode – ali očito je da ima nekog vraga u ovom bendu. Šteta je samo što su ga odlučili krotiti, a ne pustiti da se razmaše.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: