Prvo reci Hop!

by

Prije desetak godina, ponajveći udio jednog diskografa u mojoj slušateljskoj dijeti zauzimali su bendovi legendarne etikete Saddle Creek, čiji sam katalog počeo istraživati i pratiti zbog povezanosti s tada mi najdražima Bright Eyes, čiji je ‘I’m Wide Awake, It’s Morning’ još uvijek jedan od ključnih albuma mojeg života. Ne samo zbog rođačko-suradničke atmosfere u kojoj su djelovali, a koja je intrigirala OCD-kompletista u meni, vrlo sam se brzo navukao gotovo na sve bendove s rostera, kako one koji su svojim zvukom čvršće definirali etiketin prevladavajući heartland-indie, tako i one koji su ga širili, i ulijevo i udesno, i natrag i naprijed. Da mi je netko tada bio obznanio takav koincidencijski slučaj da će dva zagrebačka koncerta koje pohodim zaredom odsvirati njezini bendovi, ne bih (jel, kako se očekuje) poludio od sreće naprosto zato što mu ne bih ni najmanje povjerovao. Naime, jedini koncert njezinih uzdanica koji sam uopće bio u mogućnosti posjetiti bio je onaj iz ranog proljeća 2005. godine u Beču, kada su Bright Eyes i Rilo Kiley duplim programom potvrdili status jedne od najuzbudljivijih i najljepših nezavisnih scena tog trenutka. Jako mi je žao što se osim generalnog osjećaja užitka s toga koncerta ne sjećam gotovo ničega osim bezuspješne potrage za Jenny Lewis, da se zajedno fotkamo, a razlozi tog nesjećanja vrlo su jednostavni – o tome koncertu nisam bio ništa napisao, pa si ga nisam omogućio tim putem reprizno proživjeti i donekle konzervirati. Baš zato se u posljednje vrijeme i natjeravam na povratak starim navikama redovitoga ponovnog proživljavanja kroz pokušaje uobličavanja doživljaja.

Preksinoć (srijeda, 11. studenog) u Močvari odsviran koncert – pristojan i tih u najavi, posjećen kao ne previše razularen kućni tulum, apsolutno prekrasan i inspirativan u izvedbi – bio je upravo jedan od onih koncerata kojih se najviše volim sjećati, pomalo neočekivanih prometanja bendova koji mi se sviđaju u bendove koje tijekom svirke momentalno počinjem obožavati. Veza sa Saddle Creekom i podugačkim uvodom leži u tome što su nakon njezinih nekadašnjih vedeta Two Gallants, koji su na istome mjestu nastupili prošlog petka, u klub u srijedu došli američki indie-rock heart-coraši Hop Along, čiji je ovogodišnji fantastični album ‘Painted Shut’ objavljen upravo na spomenutoj etiketi, totemu mojega drugog puberteta. Uz razliku u stupnju povezanosti – meni, očito je, nebitnoj, čim me toliko razgalila! – važniji je stil kojim Hop Along kroz filtre melody-punka i power-popa propuštaju upravo taj žanrovski roots/emo JMBG Saddle Creeka iz sredine nultih; a još i najvažnije kako nam je umjesto tek vrlo dobrog ovaj filadelfijski kvartet predvođen džepnim tornadom šefice Frances Quinlan poklonio nezaboravan koncert. S jedne strane blještavošću i čvrstoćom, a s druge ranjivošću i unesenošću, Hop Along su mi pokazali kako moja tvrdnja da volim obje vrste muzike, i indie i rock, nema smisla jer je riječ zapravo o istoj, najljepšoj muzici. Naravno da će scenske diskusije opsjednutih trainspottera žanrovski razlikovati i dva albuma istog benda, ali da neki vanzemaljac na Wikipediji pročita definicije i opise rock’n’rolla te zatim od dvadesetak ponuđenih bendova mora odabrati jedan koji prepoznaje kao simbol žanra, Hop Along bi imali goleme šanse za finalno izdvajanje.

Ono što je u temeljnom pogledu klasični indie-by-numbers, koji bi se isključivanjem distorzije lijepo snašao u jingle-jangleu osamdesetih, a ubrzavanjem okretaja trake bi prestigao pop-punk devedesetih, Hop Along osvježavaju izrazito ritmičnim pristupom koji razjašnjava zašto su ih baš Modest Mouse nedavno vodili sa sobom na turneju. ‘Painted Shut’ me tako ponajviše i podsjeća na Rilo Kiley koji su s ‘Under The Blacklight’ odlučili učiniti ambiciozan korak dalje, samo da sredstva na raspolaganju nisu upotrijebili za koketiranje s Fleetwood Mac i L.A.-funkom, nego za činjenje svojega ranijeg zvuka glasnijim, napetijim, primjetnijim. Produkcija uglednog Johna Agnella – a ‘Painted Shut’ bi se bez previše naguravanja mogao smjestiti i točno između njegovih ranijih radova ‘Boys And Girls In America’ i ‘The Silver Gymnasium’ – savršeno je pročistila i ulaštila zvuk benda a da ga ne negira eventualnim približavanjem mainstreamu. Međutim, uživo Hop Along pokazuju kako im je Agnello osigurao tek šlag na torti, a ne dobacio pojas za spašavanje, jer svu raskoš studijskih snimaka prenose bez ostatka, prenoseći je u koncertu prihvatljivije nijanse nešto sitno prljavije, ali zato izravnije energije. Vjerojatno instinktivno ubovši super omjer višegodišnjega usviranog iskustva i prštećeg entuzijazma još uvijek nadolazećeg benda, zaista ekstatičnu atmosferu su narušavali tek predugačkim preštimavanjima gitara u prvoj trećini koncerta, da bi se negdje nakon ‘Tibetan Pop Stars’ ipak češće odlučivali za brzinske izmjene pjesama.

Drugi potencijalni moment kakve-takve sumnje u šanse besprijekorne izvedbe javljao se zbog Francesina specifičnog pjevanja naglih izmjena tonaliteta i momentalnih skokova iz šapta u vrisak, koji je vrlo logično povezati sa stilom njezina izvođačkog starta kroz samostalni freak-folk projekt Hop Along, Queen Ansleis, što je ime koje je skratila naknadnim širenjem postave. U tom je ruhu nažalost nisam slušao, pa zapravo samo pretpostavljam kako se u jednom dijelu neodsviranih pjesama novog albuma (izveli su ih šest od deset), onome uvjetno rečeno slobodnijem, čuju ostaci nastupnih ideja. Ne samo u tim pjesmama, Francesini albumski vokali zaista obaraju s nogu i izbacuju iz teško stečene dnevne stabilnosti, ali me je bilo malčice strah kako će moje emocije uživo komunicirati s vokalom koji stih I was the only other adult around, iz poput naslova moćne ‘Powerful Man’, otpjeva tako da ga razumijem kao I was the only other adulterer i tako si potpuno zbunim prvotna slušanja (iako me nepostojeća pjesma s tim stihom itekako zanima). Naravno, kao i često prije, ispao sam čovjek koju razinu ispod nepogrešivog (ne glup, normalno!), jer velik dio Francesine uvjerljivosti i leži u glasu iza kojeg se nalaze poticaji koje osjećam čak i kad stihove ne razabirem do kraja. A iako se požalila kako je nekidan uhvatila neku bakteriju pa možda i ne zvuči najbolje, baš je ta blaga promuklost njezinoj izvedbi pridodala novu patinu neodoljivosti.

Koliko god neodoljiva kao pjevačica Frances u ovoj inkarnaciji bila, mislim da ne griješim u procjeni kako njezine pjesme nikada ne bih ovoliko zavolio da ih i dalje izvodi askezom eksperimentalne kantautorice. Hop Along su fenomenalno zarazan, poletan bend, koji ne samo da zvuči kao da je to sve što žele raditi u životu – što bi bilo sasvim dovoljno – nego tako i izgleda, s predvidljivom iznimkom u vidu stoičkog basista Tylera Longa, jer netko valjda treba usidriti zvuk i tako potvrditi klišej. Ostala dvojica članova druga su pjesma, iako je cijeli nastup benda bio jedna velika pjesma o životu, njegovim ljepotama, ali i nesigurnostima. Francesin braco Mark predanom radošću potvrđuje jedan drugi rokerski klišej, onaj o razgoropađenom bubnjaru koji udarajući pokušava uhvatiti i istjerati sve svoje nemire, pa tom silinom goni cijeli bend, ali moj je favorit definitivno izvrsni gitarist Joe Reinhart, čije brčine vjerojatno jesu samo movemberska pizdarija (pizdarijom smatram čin nebrijanja, ne ono što se njim pokušava osvijestiti), ali izgledaju kao da su došle s jednoga drugog, znatno više kulerskog mjesta. Joe, naime, izgleda kao da je gitaru osvojio na pokeru, pobijedivši sredinom sedamdesetih na Bahamima članove Eaglesa, obećavši im kako zauzvrat iz svojeg repertoara trikova nikad neće izbaciti slatke country-rock finte. Već je u uvodnoj ‘Waitress’ na prst nabio slide i poveo nas na omamljeno klizanje, da bi ga do kraja možda i ponajboljega ovogodišnjega koncerta u Zagrebu (jedina konkurencija koja mi trenutačno pada na pamet je Chuck Prophet) sustigao i cijeli bend, vrhunac ostvarivši finalnom road-trip klackalicom ‘Sister Cities’. Set lista: Waitress – Buddy In The Parade – The Knock – Tibetan Pop Stars – Powerful Man – Texas Funeral – Kids On The Boardwalk – Laments – Sister Cities

U svoj toj blagoj potajnosti, širim masama ionako ne pretjerano atraktivan nastup predgrupe još se i dodatno zamutio, iako je bila riječ o svojevrsnoj prekretnici trenutačno jednog od dvaju najboljih hrvatskih bendova. (The) Lesser Men su u srijedu odsvirali posljednji koncert u izvornoj tročlanoj postavi, prelijepo se pozdravivši s prvom fazom postojanja, dok ne doznamo na koji će se način materijalizirati šuškajuće glasine o širenju postave dodatnim dvama gitaristima (dajbože da otkriju southern-rock!). Kako su još uvijek bend koji zbog malog broja koncerata svakim novim ima jednostavnu priliku postajati sve bolji i bolji, u tome nisu omanuli ni ovaj put, a svirkom ispod Močvarine pozornice (gdje su svirali i Hop Along) kao da su se dodatno opustili. Kao odanog obožavatelja i redovitog posjetitelja svih njihovih (ne samo) zagrebačkih nastupa, još i više od čujne efikasnosti i ležernijeg raspoloženja oduševio me izbor odsviranog repertoara, odnosno četiri pjesme koje ili nikad ili najčešće ne bih očekivao. ‘This Won’t Hurt (Long Enough To Cry)’ i ne sviraju toliko rijetko, ali kao jedna od onih koje se ne nalaze na albumu ‘Vacation Freeze’ još uvijek funkcionira kao prilika za kurčenje, samo što se, jel, nemam kome kurčit jer nikog nije briga. ‘These Men’ uglavnom ostane zanemarena u korist pravih hitova – oni najveći su se izveli i preksinoć – a obrada ‘Tuff Gnarl’ Sonic Youth proširila je ionako zavidan popis obrada koje sviraju, potvrdivši svjetonazorske veze koje osjećam još uvijek na tjednoj bazi slušajući bendov album. Međutim, najveće iznenađenje priuštili su mi već pri početku, divnom verzijom najdraže mi ‘Facing The Sand’, posljednji put počete proljetos u Zaboku, prije Basinog pijanog padanja na bubanj i naglog prekidanja pjesme. Možda je baš zbog toga neko vrijeme nisu ni pokušavali svirati. S obzirom na to koliko me svaki put razvali, to je vjerojatno bio bolji izbor. Set lista: Fantastic Accident – Facing The Sand – This Won’t Hurt (Long Enough To Cry) – A Beautiful Thing – Tuff Gnarl – These Men – Friendly Fires – Time You Should Know – Mamamamamamamamamamamamamamamama

U gradu koji ni inače ne oskudijeva različitim koncertima, srijeda je bila jedan od onih dana koji žalopojku zašto ne živimo negdje u zapadnoj Europi barem koncertnom ponudom nadoknadi u potpunosti. Okej, kad se u toj ponudi ističe jedan od najsvježijih sjajnih bendova Hop Along, a ostatak popunjavaju polupilatori Left Lane Cruiser (nije rock ako nije romantika, uvijek treba naglašavati!) te sedativ s odavno isteklim rokom trajanja José González i njegovi iritantni naglasci, onda nikakve dvojbe zapravo i ne može biti. Zajeb se, doduše, pojavio naknadnim uvrštavanjem ljupke Jessice Pratt na početak programa Joséove večeri, jer bi mi zaista bilo teško palo propustiti autoricu dvaju zaista lijepih, ugodnih albuma, ali zahvaljujući pogodnosti nepreklapanja najavljenih satnica te susretljivosti organizatora, ispostavilo se kako i predgrupa za Hop Along može imati i svoju predgrupu, pogotovo ako će uvaljivanje u automobil sommeliera solaža Vlade Gojuna skratiti vrijeme tranzita. Jessicine pjesme najbolje funkcioniraju kao dodatna sladila jutarnjeg čaja koji se vikendom ispija u krevetu, ali svojom smirenošću i opojnošću zaista lijepo opuštaju i prije večernjih izlazaka. Problem je samo što se ništa od toga u Laubi nije ni najmanje čulo. Načelno oduvijek podupirem pravo posjetitelja koji je platio ulaznicu da program prati onako kako želi, ali sve dok svojim ponašanjem ne kvari doživljaj onima koji večer planiraju provesti drugačije. A upravo je to činilo barem 90 posto posjetitelja tog koncerta, pričajući toliko glasno da se Jessicu i pratećega gitarista uopće nije ni moglo pažljivo slušati. Kad god bih se pokušao koncentrirati, koncentracija bi mi krenula u neželjenom smjeru mase koja uopće ne kuži da nepristojno nadjačava koncert zato jer zapravo pokušava glasnoćom nadjačati druge razgovore. Vidno razočarana Jessica nije si dopustila situaciju komentirati ičim doli pomirenim slijeganjem ramena i pokušajem sviranja šačici zainteresiranih, ali ja uopće nisam siguran je li odsvirala najdraže mi ‘Back, Baby’ i ‘Casper’ (iako, bolje da intima ostane intima), pa išta drugo vezanu za njezin nastup i ne mogu komentirati. Prelako bi, i dobrim dijelom pogrešno, krivnju bilo svaliti na takozvanu posvudušku ekipu koja na koncert nije došla slušati muziku nego kul podloge iz reklama, ali je prilično izvjesno kako golem postotak okupljenih naprosto ne osjeća nepisana pravila koncertnog bontona prvenstveno zato jer ih inače i ne posjećuje. Šteta, ovako propustiti priliku uživanja u nastupu odlične aktualne autorice, zaista šteta. Tako da čak nisam siguran hoću li večeras u Laubu doći na vrijeme za slušati uvodni nastup Nicole Atkins. Dvaput bi mi bilo previše.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: