Svetac mrguda i melankolika

by

Već prvi pogled koji sam pozornici uputio drugog dana drugog izdanja divnoga šibenskog festivala SuperUho – održanoga prošlog tjedna, od 3. do 5. kolovoza – mojemu je standardnom očekivanju vanserijske kvalitete izvedbe dragog umjetnika pridodao i goleme količine dosad svjesno zanemarivane nade o vrsti repertoarne muzike koju sam se usuđivao čuti. Iako uvijek vrlo pošten prilikom bukiranja gigova tako da svojim osobnim imenom najavljuje one koje će odsvirati solo, a skupnim Sun Kil Moon one na kojima mu se pridružuje barem još jedan muzičar, ćudljivi i nezaustavljivi Mark Kozelek posljednjih je godina brzinski izredao nisku neočekivanih stilskih poteza i promjena smjera koji su svaku pratiteljsku logiku ili analizu činili promašenom u startu. Osobna želja da se vjerojatno najbolji gitarist svih naših muzika koje smatramo dijelom indieja uskoro nanovo prihvati električne gitare, na kakvoj je odsvirao i lako moguće najbolji album prošlog desetljeća – naravno, ‘April’ – budalasta je ispadala ponajviše zato što je nakon nekoliko albuma na kojima se posvetio milovanju njezine starije akustične sestre, Kozelek nedavno doista opet i posegao za strujom i pojačalima, ali više kao dio art-ambient kolaža iz podloga njegova digitalnog folk-hopa te epskog spoken worda. Ali, pripremljena za nastup ovoturnejskoga kvarteta, s dvjema električnim gitarama međusobno postavljenima dovoljno udaljeno da nije bilo šanse kako je riječ o rezervnom oruđu pratećega gitarista, pozornica mi se u sumrak te lijepe večeri nasmiješila i rekla: Mark će svirati električnu gitaru! I samo to bi bilo dosta, a srećom nije bilo sve.

Pričekavši da se prateći trojac – pijanist Chris Connolly iz Desertshore, s kojima je Kozelek snimio dva prekrasna albuma ‘Drawing Of Threes’ i ‘Mark Kozelek & Desertshore’; bubnjar Eric Pollard iz kruga oko Low i Retribution Gospel Choir; te gitarist Nick Zubeck iz Barzin, koji su mu lani bili predgrupa na divnom solo koncertu u Padovi 7. travnja, čiju sam set listu bio standardno revno zapisivao pa da je napokon objavim: You Missed My Heart – I Can’t Live Without My Mother’s Love – Hey You Bastards I’m Still Here – Black Kite – Dogs – I Watched The Film The Song Remains The Same – Micheline – Richard Ramirez Died Today Of Natural Causes – Caroline – Carissa – Ceiling Gazing – By The Time That I Awoke – Ålesund – BIS: Gustavo – udobno smjesti i pripremi, Kozelek se u prekrasni ambijent tvrđave Sv. Mihovil popeo polako, odmah prvom gestom potvrđujući žuđeno i naznačeno, uzimanjem gitare iz koje se razlio prepoznatljiv zvuk ljubljenja zraka i zemlje, ali uobličen u nepoznat rif koji je za koju minutu ipak razjašnjen klasičnim stoicizmom vokala. Izvođenjem ‘Ceiling Gazing’ iz crkvene sakralnosti orguljaške studijske verzije u otvorene prostore chamber-rock benda, kao da ju je ujedno i iz molitvenog intenziteta molbi izveo u širinu njihova uslišenja, novim, itekako pomno dorađenim aranžmanom uigranog benda dokazujući kako zaista nikad ne spava. Na kraju krajeva, to potvrđuje i izrijekom, stihovima pjesme koja se nameće kao ključ razumijevanja njegovih karaktera i autorstva, te objašnjenje kako je to moguće ekstatični užitak koncerta doživjeti kroz povremeno i ne toliko blagu melankoliju izvedenog: Laying in my bed, ceiling gazing, can’t make my mind stop from racing, it’s not good or bad, it’s just how God made me, to lay awake at night, ceiling gazing. Nada mnom jesu bile zvijezde, ali to je još dojmljivije i prikladnije. Plafon ovoj muzici ionako jesu zvijezde, i kvalitativno i ugođajno.

Rubni okviri ovog utjelovljenja ove muzike, međutim, nešto su opipljiviji, pa se iz poštovanja prema dogovoru s organizatorima te rasporedu nadolazećih izvođača ipak bilo nemoguće, odnosno nepristojno, pomaknuti ustranu od svojega festivalskoga vremenskog slota. Podijelivši svojih, meni uvijek prekratkih, osamdesetak minuta na samo osam sveobuhvatnih kompozicija, Mark je najviše goriva za žaljenjem oko kratkoće nastupa osigurao upravo sposobnošću da negdje meditativnom strpljivošću, drugdje oštrom napetošću, a često ih i kombinirajući, svojim pjesmama kaže sve bitno te ponešto naizgled nebitno što se kroz vrijeme prokaže kao još važnije. U tome je smislu bilo lako maštati o potpunom obredu cjelovečernjeg nastupa, u kojem bi popis univerzalnih tema ne samo aktualnog albuma ‘Universal Themes’ bio opširnije obrađen, u kojem bi i elipse i prečaci bili jasniji, u kojem bismo jednostavno dobili još više onoga najljudskijeg što muzika uopće muže pružiti, i to od autora koji svojim ponosnim statusom punokrvnog legacy-acta, ali i prodornom svježinom nezagušene kreativnosti ponajbolje ilustrira umjetnički spoj cijelog festivala na kojem su svirali već okamenjeni pripadnici kanona kao i neki od najuzbudljivijih mladih bendova na svijetu. I upravo me je ta festivalska komponenta, ne samo normalnim uzusima izmjene izvođača na programu, najviše i utješila, sviješću da bih eventualnih dodatnih sat vremena neposrednog kontakta s laserima i rendgenima Markove muzike mogao zaključiti samo odlaskom na hitnu, da pripreme tih nekoliko funkcionalnih organa za nesretnike iz automobilskih nesreća.

Tijekom nastupa, svaki put kad bih napadnut rojem stihova od čijih uboda nema obrane zaprijetio gubljenjem svijesti, brzinsku asistenciju pružao bi mi sam bend, pokazujući kako je muzika najčešće jedini protuotrov za najopasniji otrov na svijetu – muziku. Iako je gotovo svaka od izvedenih pjesama i sama takva da se u njima tonovi osobne ispovijedi prožimaju s onima paradoksalnoga poetskog dokumentiranja, Mark je program sastavio od parnih izmjena melankoličnijih stvari poput ‘Micheline’ ili ‘Carissa’ s grozničavim kotrljanjem ‘Hey You Bastards I’m Still Here’ ili ‘Richard Ramirez Died Today Of Natural Causes’, u kojima bi svoj melodijski freestyle – tu i tamo pretvoren i u pravi reperski freestyle bacanja rima direktno iz glave – ritmički podupirao udaranjem rudimentarnog seta bubnjeva, kao posuđenog od jedne od drugih zvijezda festivala, Vlade Mladya. Bujica riječi koje nedvojbeno upućuju na to da u sebi kriju sve odgovore, ali ne i kako do njih doći, k tome i bujica koja se u refrenima često učvršćuje u parajuće krikove, zaista je bez problema vidala rane zadobivene prethodnim pjesmama, ali i čistila teren za slijetanje novih uboda. Naravno, mada očito ugodno i dubinski uživljen u tu ulogu reperske varijante proizišle ne iz Bronxa i crnačke tradicije nego iz nacvrcanog blještavila konferanse Las Vegasa i o njemu snimljenih noir filmova, osvjedočeni gunđajući putnik Kozelek si nije dopustio gitaru tegliti svijetom samo radi jedne pjesme – osim ako to zaista i nije njegova gitara, nego je samo nosi frendu, kako nam je objasnio u nestvarnoj razglednici ‘Ålesund’, koju bih se bio usudio zatražiti da su Norvežani bili zabili i četvrti gol – pa je se opet dohvatio u garage bloku ‘The Possum’ i ‘Dogs’, koje su uživo zazvučale kao da je Velvete umjesto Loua Reeda osnovao John Sebastian.

Iako nominalno na promotivnoj turneji nedavno objavljenog albuma ‘Universal Themes’, Kozelek se u ovakvome skraćenom programu odlučio za sviranje samo dviju njegovih pjesama, spomenute ‘The Possum’ i završne ‘This Is My First Day And I’m Indian And I Work At A Gas Station’, koja je posebno svojim finalnim duhovitim monologom sjajno zaključila i ovaj uglavnom topao i dobroćudan koncert zloglasnog mrguda. Naglasak stavljen na materijal s prethodnika ‘Benji’, iz nekog meni još uvijek nedokučivog, ali zato izrazito milog razloga njegova najpopularnijeg albuma ispod imena Sun Kil Moon, svakako je imao smisla, jer te pjesme doista žive kao hitovi, koliko god to suludo zvučalo. Ali priznajem da mi je zafalilo još nešto novijih stvari – konkretno možda samo ‘Birds Of Flims’, ali govorim generalno – što mi zvuči nevjerojatno, toliko da sumnjam da su mi ubacili optimizam i gledanje naprijed u piće, jer čak i između odlične nove i samo dobre stare pjesme ja uvijek biram staru, a kamoli kad su jednako dojmljive. Naime, površinskim slojem mamutskog trajanja pjesama, naslova zapremine enciklopedijske natuknice i naprasitim promjenama tempa unutar njih, ‘Universal Themes’ je isprva doista neizbježno doživjeti hermetičnim, pogotovo u vidu, nadam se, krajnje instance određenog radikaliziranja autorova kantautorskog pristupa, te jednako tako pogotovo ako ste, poput mene, fan koji neskriveno obožava sve što Mark radi, ali svejedno žudi za povratkom prema ljupkijim, konvencionalnijim pjesmama. Samo što ‘Universal Themes’ uopće nije hermetičan – neuobičajen je svakako, još jedan iskorak u autorovoj karijeri također, zahtijevan nesumnjivo; ali dovoljno je makar jedno neraspršeno slušanje, takvo na kakva danas nažalost počesto zaboravljamo, za doživljaj umalo pa klasične kantautorske ploče, s jakim pjesmama, čudnjikavim ali čvrstim melodijama i tekstovima koji nipošto nisu tek propušteni rušenjem brane, što se posebno čulo u živim izvedbama u Šibeniku u kojima je Mark kadencu i tekstualni raspored originala pratio bez ikakvih odstupanja, opuštenošću najkorištenijih struktura.

Ne govorim ovdje o tome da se album ikome mora svidjeti, nego da je umalo pa nemoguće da se to ne dogodi ako Markov rad volite otprije. Termin grower dubinski ne podnosim i pogotovo ovdje on nema nikakvog smisla, jer ‘Universal Themes’ nije ni sastavljen od slojeva koje eventualno treba ljuštiti do srži, nego sve ono što nudi, a toga je doista masu, nudi odjednom, pa i najizoštreniji fokus nije u mogućnosti pojmiti sve u potpunosti ili barem blizu nje. Ali ću taj termin svejedno iskoristiti u opisu albuma, točnije za označavanje slušatelja kakvog traži, pa čak i kakvog stvara svojim pjesmama koje se nimalo ne srame ni najškakljivijih priznanja ni najmučnije nelagode. Još od prekretničkog albuma ‘Among The Leaves’, prvog zrcala koje mu je vratilo nepomućenu sliku, kao i sliku koju se usudio prihvatiti jer je shvatio da suprotnost ničemu ne vodi, Mark Kozelek snima albume o čovjeku groweru i za čovjeka growera, pod čime mislim isključivo na ono najvažnije za osobni rast – upoznavanje i prihvaćanje sebe, što, naravno, nikako nije lako. Negativnih nuspojava – bilo procesa bilo rezultata, svejedno – pogotovo kod Marka ima dovoljno, jer prihvaćanje da smo kvarni, on konkretno zajedljiv i zavidan mrgud, često pogreškom verificira i zabludu da nam je onda dopušteno raditi sve što se u tu sliku uklapa, jer promjene ionako neće biti. Nedavna neoprostiva blamaža s doista jadnim vrijeđanjem novinarke Laure Snapes jasan je dokaz njegova zalaženja na skliski teren na kojem je lako izgubiti kontrolu, čin kojim se sam sebi i svojoj krasnoj muzici ispriječio čak i kod djelomično naklonjene publike i kritike.

Ali ja najiskrenije dubinski ne razumijem kako sve to ikome, osim ljudima bliskima vrijeđanoj, može zaista smetati izvan sfere priznavanja prikazane jadnosti, koju uopće ne sporim. Zar vi doista nemate prijatelje koji su radili i sto puta gore stvari, zar vaši prijatelji doista nemaju prijatelja ili prijateljicu koji su radili isto to? Pa ne samo da smo im oprostili, nego nismo ništa ni morali opraštati? Prijatelju, sve okej, ali za tebe je bolje da se to ne ponovi. Naravno da ljudi koji Markov rad ne prate pozorno nemaju referentno polje koje rasvjetljuje njegove dobroćudnost, emotivnost i srdačnost, te naravno da u njegovim ispadima onda ne mogu prije svega nazreti tugu koja gmiže uz njegovu aktivnu krizu srednjih godina – o svemu mogu posvjedočiti i iz osobnog iskustva privatnog razgovora nakon spomenutog nastupa u Padovi kada je zagrebačko-ljubljansku ekspediciju vrlo angažirano ispitivao o svemu što mu je palo na pamet, vidno dirnut našom afektacijom, ali i neugodno svjestan svoje povremene društvene rezerviranosti – ali uzimati taj jednokratni kiks morala kao polazišnu točku doživljaja njegova rada potpuno je debilno. Jednostranu zavadu s meni također omiljenima The War On Drugs, naravno, nikada nije ni valjalo doživjeti kao išta drugo osim, pokazalo se uspješnog, PR poteza te, a to ipak mogu znati samo upućeni, užitka u tome što je dvije godine prije, 2012., u pjesmi ‘UK Blues’ predvidio tu epizodu stihom retro eighties band drowned out my sound. Sreća da SuperUho njeguje politiku nepoklapanja pojedinačnih nastupa pa shoegaze buka susjeda VVhile, koji su svirali poslije Sun Kil Moon, nije ni dobila priliku doživjeti svoju porciju brontulanja i obrušavanja.

Zapravo, zašto sreća? Koliko god pojedine konkretne Markove poteze smatram pogrešnima, toliko ono što iza njih stoji ne mogu ne doživjeti kao izraz istih onih unutarnjih silnica koje su njegovu treću veliku umjetničku etapu učinile jednako vrijednom poput prvih dviju, a njega unutar trenutačnih alternativnih muzičkih zbivanja jednim od najviše izdvojenih i najzanimljivijih glasova. Stoga sam bio posrnuo i sam, nadajući se vrijeđanju bilo koga, da se malo zakuha i da vidimo tko je normalan a tko kmečavac, ali mojim planiranim metama Jadrana, Srba, feminizma, legende Mate Škugora ili Dinama Mark je pretpostavio tek negodovanje što sutradan mora u Dublin (realno, kako zamjeriti čovjeku koji iz osunčane Dalmacije pune lipih cura mora u kišnu Irsku i to mu se ne dopada?), tjeranje dosadnih fotografa (to je malo bilo odrađivanje na autopilotu, da se potvrdi infama koja ga prati) te bacanje nekih klošarskih patika koje je netko skrio iza jednog od monitora na stejdžu (pozdrav kralju koji je u jednom izvještaju ustvrdio da to nije bilo lijepo; pa jebemu mater!). Mlako, jel? I da, i ne. Jer Mark u svojoj srži zaista jest simpatičan i uviđavan barem onoliko koliko je namćorast i kenjkav, što se zorno vidjelo u pokušajima da se pretežno fanovskoj publici prikaže kao osorna osoba, ali su se kroz njih izdajnički probijali zahvalni osmjesi i svijest da se, ruku na srce, u trenutku sviranja svoje prelijepe muzike ljudima koji je vole ipak ni na što ne može požaliti. Makar se ta publika s tom muzikom i upoznala uglavnom preko ilegalnog skidanja od kojeg on sam ne dobiva ni centa. Jebiga.

Izbjegavanje te moje pokvarene želje ujedno se i sasvim glatko složilo s onim što je izazvalo moju drugu želju, ovu prikladnu i pristojnu. Na ovoj turneji svirajući redovito obradu ‘The Weeping Song’, kao izraz suosjećanja s nedavnom obiteljskom tragedijom Nicka Cavea, i samom se Marku činilo logičnim što i meni, a to je da datumsko preklapanje s Einstürzende Neubauten naprosto mora iskoristiti za zamoliti Blixu Bargelda da mu se pridruži u izvedbi kultne pjesme, a Vrana i ja smo ionako bili spremni donijeti kaić na pozornicu i ljuljati ga sa strane. Nažalost, informacije s margina događaja kažu da ga je Blixa odbio, možda i ne shvaćajući kako Mark nije nikakav oportunist – iako, ako je sudio prema publicitetu, tko ga može kriviti? – nego vanserijski obrađivač i veliki poštovatelj klasika nezavisne muzike, pa smo mi tako ostali bez sigurnog hajlajta ne samo festivala ili sezone nego vjerojatno i desetljeća. A možda se ipak nije usudio pristati na kontekst sudjelovanja u nastupu čovjeka koji nije nadmašio samo kasniji odlični muzejski recital Blixine gospode industriala nego i odsvirao koncert koji svakako spada u najljepše otkako se od 2011. godine svakog ljeta na nekoliko dana preselimo u Šibenik. Tražim li zamjenu spomenutome neostvarenom hajlajtu – iako, Markova muzika više djeluje kumulativno, bez potrebe za vrhuncima – svejedno ga nalazim povezanog s The Bad Seeds, u čije je loungersko ruho iz prve polovine devedesetih Mark odjenuo produljenu ‘Carissu’, koristeći zbor publike za ulogu studijskih bekvokala Willa Oldhama. Koliko me je ganuo svojim pjesmama koje neprestano poručuju da je život doista lijep, ali u kurcu, pjevao sam bolno poput samog Willa. Set lista: Ceiling Gazing – Hey You Bastards I’m Still Here – Micheline – Richard Ramirez Died Today Of Natural Causes – Carissa – The Possum – Dogs – This Is My First Day And I’m Indian And I Work At A Gas Station

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: