Oko svoje osi

by

Nakon njihova izuzetno dojmljivoga prošloljetnog nastupa na šibenskom festivalu SuperUho, slow-rock titani Earth u mojem su se slušateljskom univerzumu bez većih problema pozicionirali kao prilično prihvatljiva i potencijalno dodatno inspirativna varijanta onih muzika koje načelno doživljavam neprihvatljivima. Štoviše, ne baš pretjerano udaljeni od pojedinih rukavaca sporijeg odmotavanja kakvo osobno volim – samo bez vokala, što mi oduvijek predstavlja ključnu razliku i prepreku – Earth su mi nakon te svirke i nešto ranijeg prepuštanja albumima blizancima ‘Angels Of Darkness, Demons Of Light’ još jednom bili potvrdili kako pouzdanom Dražu uvijek mogu vjerovati u preporukama melankolične meditacije bilo kojeg kova, zbog čega sam bend odlučio pozornije pratiti, veći dio povratkom unatrag po diskografiji, a onaj manji nadolazećim albumima od kojih je najfriškiji, lanjski ‘Primitive And Deadly’, na svojoj promotivnoj turneji sinoć, 3. veljače, bend doveo i do prilično ispunjene Močvare. Njegov čujan zaokret/povratak metalskim legurama, koje se, naravno, slijevaju strpljivošću i razornošću lave, sam mi po sebi nije pretjerano zasmetao – nisam baš toliki indie mekušac! – ali cjelokupna sinoćnja atmosfera i način kojim su njegove stoičke kompozicije izvođene koncertu ipak nisu dopustili nadmašivanje onoga šibenskog.

Naime, bendu s razmjerno sitnim brojem varijacija temeljne strukture svojih pjesama, koji k tome svojim doomorom – doomor, kovanica na tragu legendarnog Velimirova termina sporor, za onu nišu azijskih horora u kojima se najčešće ništa ne dešava do nekoliko brutalnih skerova, a ujedno inspirirana i imenom benda Umor – znatno više odgovara privatnom prepuštanju u horizontali negoli skupnom doživljaju žive svirke, okolnosti u kojima nastupa svakako više doprinose nego bendovima više orijentiranima na pjesme, a ne na atmosferu. Slušajući ih u Šibeniku, na otvorenom, uz blagu bavu tople ljetne noći i bez briga za sutrašnje obaveze, pogotovo s nešto više udjela youngovske post-‘Dead Man’ country-droneaže u repertoaru, Earth su zvučali kao sila koja pokreće sve na ovom svijetu, samo se u tom trenutku nalazi u trenutku hipnotizirajućeg mirovanja. Sinoć, promjena ambijenta u klasičan rokerski klub, prostor s logičnim manjkom ponude načina na koji se koncertu može predati, te limitiranje prerijske širine u korist strpljivog sabijanja notne zapremine prema uskim ekstazama, neizbježno su ukazale na to koliko je ova specifična čvrstoća grupe zapravo ujedno i krhka. Ne žalim se na trajanje pjesama od barem 8+ minuta – da su dvostruko kraće bile bi dvostruko manje zanimljive – ali trajanje koncerta od sat i pol, uz u kontekstu tečnosti potpuno nepotreban bis, bilo je za nijansu pretjerano.

Spomenuta krhkost najviše se i razotkrila tijekom bisa, izostankom vokala u ‘From The Zodiacal Light’, pjesmi koju inače na albumu pjeva Rabia Shaheen Qazi iz grupe Rose Windows, koju je prošlog ljeta promotorska slučajnost spojila na festivalski lajnap, pa je bila u prilici pripomoći Earthu u razbijanju eventualno monotonog ritma koncerta. Što je učinila tako da je taj ritam zapravo izgradila, omogućivši nešto dobrodošle amplitude razvoju svirke, momentalni vrhunac i poziciju s koje se posljedično bend može ugodno spuštati natrag u udolinu. Koristeći mikrofon samo za obraćanje publici, logično da je Dylan Carlson sinoć ni na koji način nije ni pokušao zamijeniti, ali bilo bi lijepo da postoji opcija kojom bi vokalne dionice tamo gdje postoje – još i ‘There Is A Serpent Coming’ i ‘Rooks Across The Gates’ – nekako bile nadomještene. Nikad nisam mislio da će mi jednog dana osjetno nedostajati Mark Lanegan, ali svašta je moguće. Znam da je nominalno instrumentalnom sastavu priglupo prigovarati na manjku vokalnih melodija, ali prilično sam siguran da je broj od čak tri pjevane pjesme od njih pet ukupno na aktualnom albumu rezultat Dylanova osjećaja kako se žanrovi u kojima lelulaju mogu primjereno obogatiti i sitnim širenjem zvučne ponude. Nikakvo pjevanje nisam trebao na, recimo, sinoćnjem vrhuncu ‘The Bees Made Honey In The Lion’s Skull’ – iskreno, da ih Dylan nije uredno najavljivao, vjerojatno ni jednu odsviranu pjesmu ne bih mogao imenovati sa stopostotnom sigurnošću – ali tamo gdje sam ga zapamtio, zaista bi bilo jako dobrodošlo.

Ali, trebam biti pošten i priznati kako je taj novitet u zvuku benda – sinoćnji trojac je uz redovit(ij)u bubnjarku Adrienne Davies na basu dopunio Don McGreevy, na čiji predgrupaški nastup nažalost nisam bio stigao, dok sam petnaestak minuta Black Spirituals preslušao preko volje, jer nije svako drndanje eksperimentiranje, a ni eksperimentiranje te ne čini nužno inovatorom – možda samo pokušaj koji Carlsona trenutačno intrigira, prije negoli kurs okrene još malčice ustranu, ali s finalnim ciljem u nedokučivoj daljini. Kao netko tko bend još uvijek otkriva, i to čini više manje odjednom, ne slijedeći raspored kojim je ova institucija svoje albume objavljivala tijekom višedesetljetne karijere, vjerojatno sam manje sposoban uočiti sve suptilne dorade i nadogradnje kojih se kroz sve to vrijeme svakako nakupilo. Činjenica kako sve to doživljavam monolitnim i čvrsto definiranim pristupom svakako potvrđuje da Dylan Carlson i Earth znaju što rade, zbog čega zatvaranje pokojih vrata kroz koja su sebi pripustili žanrovske strance poput mene ipak trebam doživjeti kao korak u istome smjeru kojim su oni došli do mene, a ja se očešao o njih. Ni u budućnosti ih neću izbjegavati.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: