Gorilini naj albumi 2014: #5-#1

by

05-d_angelo_and_the_vanguard

5. D’Angelo and the Vanguard – Black Messiah
[803 boda / 5 glasova]
Nema potrebe opisivati “Black Messiah” album. Dovoljno je pogledati i čuti D’Angela i the Vanguard na Saturday Night Live showu prije par dana. U te dvije pjesme – “The Charade” i “Really Love” – sažeto je apsolutno sve o čemu govori album: Black Messiah nije jedan čovjek, Black Messiah to smo svi mi. Mi smo Eric Garner, #blacklivesmatter, Michael Brown, Robert Johnson, Trayvon Martin, Prince, Sly Stone, Curtis Mayfied, Marvin Gaye, John Coltrane, Quincy Jones, Questlove, Joshua DeAndre, D’Angelo. Hallelujah. (BM)

04-future_islands

4. Future Islands – Singles
[827 bodova / 7 glasova]
Moram priznat da mi nije bilo drago što sam dobio da napišem svoje mišljenje o ovom albumu. Pleso sam na njega (dok niko nije gledo), ležo i odmaro, vozio bicikli, treniro, šetao i svaki put bi uživo. Kroz glavu bi mi prolazili filmovi (“Mystery Train”), igrice (“Max Payne”) i knjiga “Mjesečeva palača” ali kad sam trebo nešto napisati nisam znao šta i zato bi volio da je to uradio neko drugi. Slično se osjećam i kad su rastanci u pitanju, svi očekuju da kažeš nešto pametno a ja tup, da ne kažem glup. Ko kad sam u školi znao napravit neku glupost, normalno da bi me uhvatili, pa obavijestili starce a oni me onda pitali “Zašto?” Ja bi se samo nasmijo. Mislim da sam tad bio pametniji i vjerojatno bi bolje objasnio razlog zašto sam ovaj album stavio na prvo mjesto al zato sad dobivam manje batina. (ID)

03-kreso_i_zuvi

3. Krešo i Žuvi – Brokva
[856 bodova / 5 glasova]
Ne znam kako je bilo prije (uvijek sve zaboravim) al sad se sve vrti oko love, hoću reći cijene i kvalitete. Svake godine bombardiraju nas sa sve više i više proizvoda da ne znaš šta bi uzeo. iPhone, samsung ili HTC koja je razlika, dal uzet novi model ili stari, a best buy nam kaže najbolji omjer cjene i kvalitete (kuna i pol za željezo, pedeset lipa za bocu, nula lipa po tekstu). Ni sport više nije ko prije, ako nema para nema ni velikih rezultata pa ni zarade. Nema iznenađenja. Jedino kultura još zna iznenadit, ona još uvijek daje priliku da s malo para na kulturan način razbiješ mastodonte. Krešo i Žuvi su s “Brokvom” zakucali, tako dominantnog dueta nije bilo još od vremena Kobea i Shaquillea. (ID)

02-sun_kil_moon

2. Sun Kil Moon – Benji
[1068 bodova / 9 glasova]
Odnedavno staloženi 48-godišnji gospodin, Mark Kozelek je prije nepune dvije godine pjevao kako “at the age of 46 I’m still one fucked-up little kid who can not figure anything out, who has my fears and my doubts.” Danas, nakon karijerne prekretnice u vidu albuma “Benji”, odnosno njegove narativne gustoće, jasno je kako se iza natmurenog suočavanja s nestankom najboljih godina čak i iz oštrog retrovizora nalazilo postepeno prihvaćanje druge vrste. Mark nipošto nije shvatio sve, ali si je vjerojatno napokon priznao nešto što je prilično teško podnijeti i opravdao si postojanje svih tih strahova i dvojbi – jednostavno, čini se kako nikad neće imati svoju djecu. Pa kad si je skrušeno osvijestio kako obiteljsko stablo osobno ipak neće širiti novim granama, odlučio ga je presaditi na plodno tlo minucioznog dnevničenja svakodnevnih životnih situacija, te ga melodijsko-tematskim freestyleom, isprva kultiviranim na dvama suradničkim albumima iz 2013. godine, nanovo prepričati ne od početka do kraja, nego skakućući i zahvaćajući gdjegod ga makar nakratko usmjere neprestano aktivne misaone asocijacije. Otud ta toplina i poštovanje, ali i pomalo opsesivno bilježenje sudbina svih tih roditelja, rodica, ujaka, djedova i prijatelja koje se na “Benji” isprepliću u mrežu na kojoj, neovisno o bremenitom sadržaju, mogu ugodno počinuti podudarne misli svakog slušatelja. Pogotovo ovoga koji se ne može prisjetiti kada je mami posljednji put rekao da je voli – ocu vjerojatno nikad – a istovremeno mu postaje sve izglednije kako je nikad neće razveseliti onim što bi najviše voljela.

Ali, nije valjda da se i svi ovi brojni novi zaludjeli fanovi bore s mogućnošću kako svoje majke neće učiniti bakama? Otkud ovo općenarodno prihvaćanje čovjeka koji najljepše albume snima već više od dvadeset godina, s time da je samo pod imenom Sun Kil Moon od 2003. naovamo snimio sigurno tri još divnija – 1. “April” 2. “Ghosts of the Great Highway” 3. “Admiral Fell Promises” – a bome se ni “Among the Leaves” neće prešutno pomiriti s gubljenjem svoje pozicije, različite suradnje potpisane Markovim osobnim imenom da i ne spominjem? Je li moguće da se upornom strpljivošću ipak može pobijediti, čime se ovdje uopće ne referiram na srcu mi itekako milo nadmašivanje također mi dragih The War On Drugs na ovoj ljestvici bloga koji zajedno s Tonćijem nazivam svojim, nego na potvrdu ispravnosti vlastitoga instinktivnog izbora? Vrlo sam sličnu zbunjenost doživio prošlogodišnjim paralelnim slavljenjem još jednoga osobnog heroja, Richarda Linklatera, koji je svojim “Boyhood” zaista snimio prekrasan film, ali barem ih je pet njegovih prijašnjih – “Dazed and Confused”, trilogija, “School of Rock” – također bilo najdivnije na svijetu pa Oscarima nisu mogli ni primirisati. Ni Mark ni Rick svoje metode i stilove aktualnim radovima nipošto nisu ni pokušali približiti srednjem ukusu šire javnosti, ako su ga, za razliku od mene, uopće i bili u stanju identificirati. Čak bi se moglo reći kako su ih zapravo radikalizirali, vrlo običnu, čestu i neizbježnu temu – ukratko: život – uobličivši kako njihove umjetnosti nisu prečesto ni pokušavale ni uspijevale. No, tamo gdje “Boyhood” nakon gledanja recipijenta ostavlja ispunjenim i optimističnim, “Benji” mu ne dopušta zaboraviti kako u životu prave pobjede ipak ne postoje. Stari dobri Mark, koliko god on to želio, od sebe i svoje mrgodnosti ne može pobjeći. (GP)

01-(the)_lesser_men

1. (The) Lesser Men – Vacation Freeze
[1407 bodova / 6 glasova]
“Started with a smile…” nisu stihovi kojima započinje debi zagrebačkih (The) Lesser Men – koji nam je „omogućio“ (samotaknastavi!) Matija Habijanec putem svoje etikete Noisy Night – no osmijehom svakako započinje prvo, pa i svako naredno preslušavanje ovog glazbenog dragulja. Osmijehom varljivim, ali postojanim – naime, promatram li stvari subjektivno, jest zgriješio, no objektivno i nije kardinalno pogriješio momak s muzika.hr-a kojeg uvodna “Friendly Fires” podsjeća na Foo Fighterse. Energičan i pršteći rawknraul početak albuma bio mi je, na prvu, već sam po sebi ugodno  iznenađenje, no naveo me i na pogrešnu pomisao da je “Vacation Freeze” ponajprije visokokvalitetna ipodjednako kalorična posveta američkom nezavisnom, college rock zvuku 1980-ih i ranih 90-ih.

Protiv toga ne bih imao apsolutno ništa, i vjerujem da bih u “Vacation Freezeu” podjednako uživao… no bi li me podjednako i osvojio? Jer, svjesno ili nehotice (manje je bitno) Lesser mladići su se zvukom, pjesmama, onim nečim – ne prekidajući poveznicu s pustom Amerikom, koju nesumnjivo vole– u mojim ušima približili zvuku australskog i novozelandskog indie-rocka istih prošlih (bez)vremena, sunčevim zrakama prošaranom i kad je ozbiljan i mračan. Okej, možda je samo stvar u meni, koji „ganjam“ jangle The Batsa u “Zidu” Nežnih Dalibora, no što ću kad u nizu stvari s “Vacation Freezea” –”(Stay a Little) Longer”, “The Aftermath of Passing Times”, “Summer’s Back (to Haunt Us)”, “Hold on ‘Till I Scream”… – ćutim šmek Go-Betweensa, pa me i cjelokupni doživljaj albuma  „vuče“ na tu stranu Pacifika. Opet, za jednu “Time You Should Know” bi all-you-can-eat roštiljske bakanalije iskeširala imaginarna angloamerička supergrupa sastavljena od članova Buffalo Toma i The La’s. No, asocijacijama unatoč, zvuk (The) Lesser Mena i njihova “Vacation Freezea” nije sastavljen od retro-posveta i klišeja – upravo suprotno, nalazeći sasvim razumljivu inspiraciju u svemu što vole u glazbi (pri čemu dopuštam i da je moja procjena u potpunosti „promašen fudbal“… nebitno), dečki su stvorili jedinstven, samo njihov zvuk, koji nose istodobno čvrst i zaigran ritam te zveckave gitare kojima ni „režanje“ nije strano, no nikad nije samo sebi svrha. Konačno, za cjelovit apstraktni doživljaj o tome kako zvuče (The) Lesser Men valja spomenuti i virtuozne bekvokale. Nisu oni ovdje slučajno (ili zato što su životna suputnica odnosno stari frend i kolega sa scene) niti je njihova funkcija prateća – oni pjesme na “Vacation Freezeu” „podižu“, čine ih pjevnijim, prijemčivijim… potpuni(ji)m, i njihov su neizostavan dio. Živjeli bekvokalisti!

“Vacation Freeze” nije „zaokružen“ i uspio samo po pitanju zvuka – da je tako, ne bi ni izbliza bio „bomba“ kakva jest. On je i tematski koherentna cjelina – pomno osmišljenog, no ni na trenutak isforsiranog tijeka, u kojoj je sve na svom mjestu i nijedna pjesma nije suvišna. „Priča priču“ o životu koji je „šaka suza, vrića smija“, u kojem vrijeme uvijek teče prebrzo (čak i kada sekunda traje kao vječnost), u kojem trenuci, iskustva i osjećaji koje stalno ganjamo – kad ih konačno sustignemo – uglavnom prolaze „nedoživljeno“ i neproživljeno. Priča o stalnom odrastanju i sazrijevanju od samih naših početaka – tijekom kojeg se, nakon koraka naprijed, nerijetko vraćamo dva unatrag – o našoj percepciji svijeta i ljudi oko nas, našem doživljaju nas samih i potrebi za pogledom, riječju i dodirom, zajedništvom i ljubavlju koja ne jenjava usprkos razočaranjima koja doživljavamo od prvih imalo svjesnih trenutaka izvan mamamamamamamamamamamamamamamame. Možda smo zbog toga pomalo glupi i slabo učimo na prethodnim iskustvima, no upornost u toj potrazi ulijeva i nadu. A nade na “Vacation Freezeu” ne nedostaje.

Ako vam prethodnih par rečenica i zvuči pomalo „proljevasto“, prisjetite se da se većina rokenrol albuma – dobrih, loših, zlih i najboljih – bavi upravo spomenutim temama. Ukoliko ni to ne pomogne, zanemarite prethodni odlomak i vodite se činjenicom da biste u paralelnom svemiru – u kojem bi se čitav taj isti paralelni svemir coelhovski tvrdoglavo urotio da se dogodi prava, zavrijeđena stvar – o Lesser Menima i “Vacation Freezeu” već čitali hvalospjeve u Uncutovima i Pičforcima svih vrsta i agendi. U svemiru smo u kojem jesmo, a i pitanje je bi li (The) Lesser Men toliku pozornost i htjeli, jer nema sumnje da rade to što rade, i kako rade, prije svega zbog – glazbe same. Upravo je zbog toga “Vacation Freeze” plod ljubavi, i album godine. Pa i hrvatski album petnaestljeća. Vužgite, muži(kaši)! (MŽ)

(pisali: Bojan Mandić, Ivan Debelić, Goran Pavlov, Matko Žurić)

16 Odgovora to “Gorilini naj albumi 2014: #5-#1”

  1. Casper Says:

    AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!🙂

  2. tonći Says:

    re: (the) lesser men, kad već nisam komentirao ranije:

    “upravo [je] indie/alter pop-rock s prijelaza osamdesetih u devedesete godine prošlog stoljeća naš neupitan generacijski classic-rock”

    dosta mračna osuda jedne generacije!

  3. Casper Says:

    Pa ne.

  4. tonći Says:

    🙂 ok sad, šalu na stranu, ono nekoliko stvari što sam čuo od lesser men i benchwarmers su mi bile pomalo deprimirajuće u tom pogledu jer su mi zvučale kao sve one bazične 120 minutes stvari koje su uvijek bile vezivno middle-of-the-college-road tkivo emisije ali što se mene tiče rijetko među njenim pamtljivim highlightima

  5. matija Says:

    I to napise covjek koji na listu najdrazih mu hrvatskih singlova godine stavi Silente, Joleta, Nives Celzijus, Mejase, Begine, po dvije pjesme Maje Suput i Lane Jurcevic, tri pjesme Jelene Rozge i Saru Renar: https://ruralnagorila.wordpress.com/2014/12/24/top-21-hrvatskih-singlova-2014/.😀

  6. Casper Says:

    Meni baš zvuče kao hajlajti te emisije🙂 odnosno, kao najbolje stvari s albuma s kojih su singlovi bili hajlajti emisije!

  7. tonći Says:

    matija nije u redu da me tako defamiraš, saru renar sam imao samo zato što su je remiksirali drop dopers😀

  8. matija Says:

    😀

  9. tonći Says:

    enivej da si nastavim kopati jamu😉 taj tip indieja mi nije nešto puno značio čak i na mom osobnom 120 minutes vrhuncu indie ljubavi a mislim da je razlog tome što je – barem u mojim ušima – za razliku od većine muzike koju volim… estrogenski deficitaran (ne mislim naravno nužno na spolno-rodnu postavu bendova, marshmallow notebooks npr smatram zadovoljavajuće estrogenskima)? a da istovremeno nije ni pećinski testosteronski (što isto povremeno volim kod muzike) nego je testosteron cijelo vrijeme na nekoj konstantno umjerenoj razini? kužim naravno da je mnogima od vas to baš junački muška muzika i poštujem to, samo eto kažem da je meni više, onak… sivo muška muzika?

  10. matija Says:

    The Marshmallow Notebooks: zadovoljavajuce estrogenski.😀

  11. tonći Says:

    stavi to obavezno u press clipping🙂

  12. Casper Says:

    Pa znaš mene, ako je iole ženskasto/feminino odmah prezirno odbijam!

  13. tonći Says:

    e i samo da još dodam kako me “Ne znam kako je bilo prije (uvijek sve zaboravim)” jako razveselilo😀😀😀 jel ijedna druga grupna godišnja lista uopće imala krešu i žuvija? mislim da nisam vidio na nijednoj, s ‘brokvom’ u top 5 smo se imho iskupili za jedno bar pola ove liste🙂

  14. Casper Says:

    Pa ne znam, mislim da je ovo prva godišnja naša uopće u kojoj se nemamo za šta iskupljivat, nema ništa preočekivano, nema neslušljivih sranja i hajpova, a i tamo di smo ekscesni je barem ultrazabavno.

  15. tonći Says:

    aj dobro, priznajem da možda i malo pretjerujem, kao što mi je bio pao mrak na oči kad sam po prvi put imao pred sobom konačni zbroj u excelu – ali mi je onda lista počela djelovati puno zabavnije kako sam krenuo i nastavio s izlistavanjem! uvijek će očito biti previše indieja za moj ukus al šta jest jest, za jednu indiecentričnu listu ova je bila dosta šarena i na kraju svega sam ne mogu reći da sam nezadovoljan

  16. Ivan Says:

    Tonći složio bi se, i za moj ukus malo preindi.nebi tio bit zao al nadam se i dalje da administrator napiše po koju crticu.ZAKON su!!

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: