Less is more

by

Zajednički promotivni koncert koji su u subotu, 31. siječnja, odsvirali Benchwarmers i (The) Lesser Men – dva itekako prijateljska benda, kolege po diskografskoj kućici Noisy Night te grupe u čijim objema razvojnim linijama stoji nekadašnja zagrebačka neostvarena indie-nada Casual Elvis – osobno ću više negoli po sjajnoj muzici, kakve nipošto nije nedostajalo, pamtiti po izrazito ugodnom i ipak rijetkom ugođaju posebnosti trenutka koji je ovio cijeli događaj. Naravno, svaki je koncert nužno uvijek više od muzike koja se na njemu odsvira, no nema svaki taj potencijal da se jednom naknadno u moru viđenih koncerata istih bendova nepogrešivo izdvoji određenim eksternim elementima, a ne uljuljka se bezbrižno u lijepu kumulativnu memoriju. Osim same prigode, konačne koncertne promocije jednog od najboljih albuma 2013. godine (‘Define Success’ od već udomaćenih favorita Benchwarmersa) te daleko najboljeg albuma 2014. godine (‘Vacation Freeze’ još uvijek svježe vladajućih (The) Lesser Men) – a oba su na vinilu objavljena istog dana prije malo više od dva mjeseca, tada predstavljena na tihom release-partyju u Sheridan’su – mene je najviše razdragao prilično brojan posjet koji mi je omogućio barem se nakratko pretvarati kako lijepa muzika ljude zaista zanima i natjera da do nje pronađu put, a prekrasnu dvoranu MM centra potvrdio kao najbolji koncertni prostor u gradu.

Specifičan oblik dvorane u kojoj se pozornica nalazi na dnu prostora za publiku, bez ikakve barijere, lakoćom ostvaruje ono što prepisivači nedokazanih mitova neuspješno izvode spuštajući se s pozornica drugih koncertnih prostora u publiku, kako bi ostvarili, jel, direktan kontakt, zapravo se tako čineći nevidljivima za 95 posto prisutnih. U MM centru se taj efekt dobije u startu, posebno naglašen ispunjenošću dvorane u kojoj su se nalazili i oni kojima čak i ne znam prezime, a pjesme Benchwarmersa, koji su svirali prvi, naglas pjevali i ljudi kojima ne mogu nabrojati ni pet najdražih boja ni pet najdražih bendova. Dosad sam, na slabije posjećenim svirkama, često znao pomisliti kako je riječ o bendu čije će prekrasnosti zauvijek ostati svjesni samo pripadnici užeg kruga prijatelja i poznanika, zbog čega me shvaćanje da je taj krug, ako ništa drugo, ipak barem nešto širi, vrlo ugodno iznenadilo, pojačavši standardno ekstatičan dojam pjesama kao što su ‘Snarling Commentary’, ‘It’s Not Like’, rjeđe izvođena ‘Here Be Dragons’ ili himna i hitić s nekoliko godina zakašnjenja ‘Sweet Sunshine’.

Iako neizbježno oboljeli od uobičajenih poteškoća hrvatskog benda, koji u skoro pa pune dvije godine od svoje premijere ne odsvira niti polovicu broja nastupa koji prosječno nebitan američki bend odradi prije prvog pomišljanja na prvi demo, Benchwarmers svoj razigrani college-rock sviraju potpuno uigrano, što kompaktnije to opuštenije, pronalazeći nove nijanse pjesama u njihovom sudaranju s raspjevanom publikom. Promoviranom albumu odsviranom u cijelosti pridodali su još i internaliziranu obradu ‘Aside’ The Weakerthans te jednu novu pjesmu, koju ću s nadom protumačiti kao signal daljnjeg rada, iako bi se klasičan raskorak između davno dovršene ploče koja tek sad privlači nešto osjetnije izvanscenske pažnje i normalnoga razvojnog puta još uvijek mladog benda mogao rastegnuti u smjeru neizbježnih odgoda. Ali, s druge strane, čak i ako netom porinute godine svaki nastup benda bude organiziran oko istoga debitantskog repertoara, od mene nećete čuti da se žalim, jer iako duhom sramežljive, brze i plahe, ove su pjesme proživljene i napisane da traju. Set lista: Leader Of The Pit – Snarling Commentary – It’s Not Like – Aside – Something To Do – Wooden Curtains – Viewer Discretion – Here Be Dragons – A Crosswalk Affair – nova pjesma – Counter Rock – Sweet Sunshine

Za razliku od Benchwarmersa, koje sam u protekle dvije godine uživo slušao i gledao gotovo na mjesečnoj bazi, te svaki sljedeći koncert pohodim znajući gotovo u potpunosti kakav me užitak čeka, moj novi najdraži (hrvatski) bend (The) Lesser Men još uvijek slušam, bilo na ploči bilo na tek četvrtom koncertu koji sam im vidio, s osjetnom dozom nesigurnosti u prirodu mentalne reakcije kojom ću ispratiti niz briljantnih i zajebanih pjesama fantastičnog albuma ‘Vacation Freeze’. Većim je dijelom ona rezultat meni svojstvenog utapanja u paketu signala, putokaza, naznaka, osjećaja i motiva koji mi najdraže pjesme nude, a koje me ne mora nužno nježno poleći na rajsko dno nego može i zakopati u kavez mulja. Međutim, pjesme (The) Lesser Men, iako podatne i svakome dešperatnom samosažalijevanju, kakvima sam uvijek sklon, ipak su pune prkosa, nade, seksa, ponosa, poleta, odnosno pobjedničke energije koja je na subotnjem koncertu zaista izgarala bez prestanka, u izvedbi u kojoj su bendovom trojcu pripomogli bekvokali Natalija i klupaš Vatroslav. Taj autoritativan a opet nimalo bahat nastup do kraja je zanijekao onaj manji dio moje spomenute nesigurnosti, naslijeđen još iz dana Casual Elvis, u kojima se šef Lessera Baso počesto sklanjao iza svoje povučenosti ili suzdržanosti ili čega već, a svi dobro znamo da je stečen status vrlo teško promijeniti.

Ali ne i nemoguće, što je svakom otpjevanom pjesmom u subotu postajalo toliko jasno da je postalo nemoguće nešto drugo – prisjetiti se zašto sam uopće sumnjao. Obgrlivši ga novom pjesmom na startu te polubisem (kažem polu jer nije da se s pozornice MM centra ima gdje otići) na kraju, (The) Lesser Men su svoj ‘Vacation Freeze’ odsvirali redoslijedom sa snimke, zamijenivši samo pozicije ‘With A Smile’ i ‘Fantastic Accident’, koja kraju koncerta ipak odgovara više. Izvodeći ga tako uživo, mojemu osobnome sitnom preferiranju b-strane ploče (aside i beside) priuštili su priliku utjelovljenja u sve veće oduševljenje što je koncert dalje odmicao, sa središtem ipak u programskoj ‘Time You Should Know’. Nažalost, to se vrijeme za dio publike pokazalo neprikladnim, jer se barem tridesetak posto publike (dakle, tridesetak ljudi i brojem, jer bih rekao da je koncert posjetila nekakva fina stotkica, ako ne i više) rasulo nakon Benchwarmersa, benda iskusnih i rado viđenih scenestera, potvrdivši tako moju procjenu o (The) Lesser Men kao bendu koji svima i svemu stoji negdje sa strane. Svejedno, uz nas nekolicinu preobraćenih, dalo se primijetiti kako i tek upoznati s bendom sa zanimanjem slušaju pogotovo ekspresivnije, zaraznije pjesme poput ‘Mamamamamamamamamamamamamamamama’ (osam puta mama, s tim da je na omotu ploče pogreškom otisnuto bez prvog m četvrtog mama) ili ‘Hold On ‘Till I Scream’.

Osobno, izdržao sam do gubljenja glave i duše tek u vrisku vrtloga pred kraj odsvirane ‘Facing The Sand’, pjesme koju se ne usuđujem proglasiti najdražom zbog svega nemirnog što u meni budi, iako zbog nje to ne mogu napraviti niti s ikojom drugom. Svi divni bekvokali koji ploči daju golemi doprinos dotad su se malo gubili usred sitnih problema s tehnikalijama, da bi slobodnim šetanjem po pozornici Natalija pjesmi i publici osigurala sve što zaslužuju. A meni glupavi ponos da se i sam mogu pohvaliti jednokratnim zajedničkim nastupom, na davnim rođendanskim karaokama FNC Goca, mislim 2007., kada sam se, tad još mlad i aktivne memorije, upustio u pound-for-pound dostojno repanje Eminemova ‘Stana’ u čijim mi je refrenima od Dido pomogla upravo ona! Negdje postoje i dokazi u obliku videosnimke, samo da se zna. U taj koloplet nostalgije i odbijanja umiranja svjetla, (The) Lesser Men su znalački upleli i obrade ‘Beestung’ Kristin Hersh te ‘Blue Flower’ Mazzy Star, o kojoj ću nešto više napisati u donjem dijelu ovoga duplog izvještaja, legendarne pjesme koje svojim izborom potvrđuju dijeljenje podudarne slušateljske prošlosti članova benda i mene, ali koje ovom koncertu, ovom bendu i njihovim pjesmama nipošto nisu došle kao šlag na kraju, nego tek kao još jedna tura iste ljepote. Set lista: nova pjesma – Friendly Fires – (Stay A Little) Longer (Baby, Tonight) – A Beautiful Thing – Mamamamamamamamamamamamamamamama – Proud Of You – With A Smile – Time You Should Know – The Aftermath Of Passing Times – These Men – Summer’s Back (To Haunt Us) – Hold On ‘Till I Scream – Fantastic Accident – Facing The Sand – Beestung – Blue Flower

Tjedan dana prije, u subotu 24. siječnja, oba sam ova draga benda, u paketu s trećim ljubimcima The Marshmallow Notebooks, uživo slušao i u Osijeku, u kafiću/klubu Exit, na prvome skupnom koncertu cijelog rostera najbolje etiketice na svijetu. Taj se defile Noisy Nighta nikako nije smio propustiti čak i unatoč tome što su rokerske trećine ekipe, kako smo već vidjeli, na domicilnom terenu svirale tjedan dana poslije, a odluku je uvelike olakšalo gostoprimstvo Mamuzinih roditelja u obližnjemu Donjem Miholjcu (gdje od desetak ljudi koje sam upoznao nitko nije otac, osim Matkovog oca, jel, pa toliko o tome), kao i instinktivna potreba za barem kratkotrajnom promjenom zagušujuće sredine. I dok su putovanja u inostranstva na stranjske bendove već obilato verificirane tekovine, na indie se sceni praćenja bendova unutar granica domovine još uvijek dočekuju s blagim nekuženjem, što je cijeli vikend prometnulo u slatku čudačku avanturicu, u kojoj se našoj ekspediciji (Kanye, Mamuza, ja) pridružilo i još nekoliko karavana iz Zagreba. Strah da ćemo ugodan podrum kluba prevladavajućim postotkom pretvoriti u nepotpuno gostovanje vrlo se brzo razbio masovnim posjetom od nekih stotinjak ljudi, koji su veći dio programa pratili iskreno zainteresirani, da bi se na nekoliko poznatijih pjesama opustili u poštene singalonge. Time mi potvrdivši ono što uporno tupim upravo u trenutku kada sam osobno u to posumnjao.

Naime, nikada ne propuštam priliku naglasiti kako nikome normalnom i nikom tko zaista voli muziku – iako, zna mi se učiniti da su to međusobno isključujuće kategorije – ni najmanje nije bitno kakvo je bilo mitsko ozvučenje. Čuje li se gitara tupo, ili je vokal glasan, je li bas malo preduboko u miksu, gubi li se lijeva strana – care, koga briga, dok god se pjesme i bend čuju u nekome općenitom smislu, čemu moram pridodati i da moju partizanštinu po ovom pitanju podebljava često iskustvo prisustvovanja potpunom neslaganju procjena dvaju inače jednako gorljivih zvukofila. No, osječki je festival Noisy Nighta patio od potpune zvučne propasti, koja se naglašavala kako je program odmicao, tako da su (The) Lesser Men večer otvorili garažnijim i ferceravijim, ali relativno uobičajenijim koncertom da bi je Benchwarmers kraju priveli uz totalni raspad zvučne slike. U čemu je bio problem? Znate onu foru kako je Gregg Popovich u službeni medicinski bilten koji objašnjava odsutnost pojedinog igrača jednom za Tina Duncana napisao jednostavno old? Tako je bilo i ovdje – jednostavno all. Nemam pojma kolika je realna važnost monitora, stručno postavljenog razglasa i pristojno motiviranog tonca, samo znam da je ovdje nedostajalo sve od navedenog, tako da su se bendovi morali sami krpati i snalaziti, koliko mogu. Ne želim ni najmanje kriviti organizatore, pogotovo jer informacije kažu da su i sami bili izigrani, jer znam kako odlazak zagrebačkih underground bendova u druge gradove sa sobom nužno nosi i golemu neizvjesnost po pitanju svih koncertnih elemenata, ali na trenutke je bilo zaista komično slušati nasumično nestajanje instrumenata i glasova iz pojačala.

No upravo kada sam bio spreman sam sebi uskočiti u usta i priznati kako, eto, postoje situacije u kojima je zvuk bitan, iznimno topla reakcije publike koja se s ovim bendovima prvi put susrela uživo dokazala mi je da sam u startu bio u pravu inzistirajući na tome kako će se dobre pjesme probiti kroz kakvu god prepreku te prepoznati odjevene i u ruho koje ne predstavlja najpoželjniji ili prvi izbor. (The) Lesser Men su sa svime spomenutim imali najmanje problema, osim što je Baso pjevao okrenut prema ritam sekciji, a ne prema publici, zbog čega se spremno ispričao. Iako bend finese i elegancije, tehničko krčanje su znalački okrenuli u svoju korist, nabrijanijim setom u kojem su probranim pogocima s ploče pridodali i nove pjesme, uvjetno rečeno rokerskije ‘This Won’t Hurt (Long Enough To Cry)’ i ‘The Beat’ (na SoundCloudu se mogu naći žive snimke obiju pjesama s koncerta u Vintageu), te dvije briljantne obrade, od kojih me neprepoznavanje ‘Blue Flower’ prilično zabrinulo. Je li moguće da sam toliko ostario i da mi je memorija postala toliko šuplja da čak ni pjevajući većinu stihova jedne od pjesama s debija jednog od najdražih mi bendova nisam prepoznao tek dok poslije koncerta skrušeno nisam za informaciju otišao na sam izvor? Izgleda da jest. Mogao bih se sad vaditi da su je (The) Lesser Men toliko prisvojili i promijenili da je nije ni bilo lako prepoznati, ali to jednostavno nije istina, jer su njezinu blagu garažnu psihodeliju naprosto iz temelja izvukli u prvi plan, pri čemu su, recimo, ‘Beestung’ umnogome razmontirali a da me nije uopće omelo. Jebiga, pisao sam već kako (The) Lesser Men uvelike slušam i doživljavam i kao zvuk svojeg odrastanja, odnosno starenja, s čim se ovaj detalj svakako skladno slaže. Set lista: Friendly Fires – Beestung – This Won’t Hurt (Long Enough To Cry) – Proud Of You – A Beautiful Thing – Time You Should Know – Blue Flower – The Aftermath Of Passing Times – The Beat – Fantastic Accident

Centralni dio osječke večeri pripao je centralnoj figuri diskografske kućice Noisy Night, dragom prijatelju Matiji Habijancu i trenutačno jedinome neizbježnom članu The Marshmallow Notebooks, Sve Manje Mladom Vladi, čiji se krhki folk-pop, očekivano, nešto češće nasukavao na hridine nepristupačnoga zvučnog terena. Isto tako očekivano, zapravo još očekivanije, njihov se razoružavajući folk-pop, ovog puta ponovno kanaliziran u posljednjih godinu dana temeljnu set-listu, znatno češće susretao s konkretnim prepoznavanjem publike, koja je sve prisutne pjesme s preklanjskoga zlatnog eponimca pozdravila barem njihanjem, dok smo mi vatreniji fanovi najglasnije zapjevali ‘The Last Tourist In Town’ i njezin ubojit i ubojito neželjen epilog. Izostanak pojedinih zvučnih nijansi ovih finih pjesama svakako se mogao nadoknaditi utjecajem sjećanja u kojem smo ih čuli već sto puta, ali i golemim dozama izvođačkog šarma koji se s prijateljskim stavom publike našao negdje na pola puta, u zajedničkoj razuzdanosti obrade ‘I Held Her In My Arms’. Set lista: Every Little Thing – Crawl Into The Warmth – Take More Pictures – Summer – Vineyard By The Sea – You Can Tell Me Lies – Train Ghosts – Lossless – The Last Tourist In Town – I Held Her In My Arms

Ipak, najveseliji singalong večeri u mojem je izboru pripao najviše iznenađujućem, kada je pretposljednju pjesmu Benchwarmersa, već itekako slavljenu ‘Sweet Sunshine’, zajedno zapjevao cijeli klub, ili mi se to samo tako učinilo usred osobne ekstaze? Primorani s neprijateljski se nastrojenim razglasom suočiti kada je to već bila uzaludna misija, Tomek i Vatro su svoje pjesme pjevali okrenuti jedan drugome, a sviranje albuma po redu sve do ‘Wooden Curtains’ potaknulo je misao da se na improviziranoj pozornici izgleda toliko više ništa ne čuje da pjesme moraju izvoditi okamenjenim redom, da povremena šlampava otklizavanja ne bi postala nešto češća. Ali ne samo da nisu dosegla mjeru u kojoj bi to bilo zabrinjavajuće, nego se doista činilo kako čujan i neizbježan galop tehničkoga kaosa bend tjera da svira srčanije, a publiku da ga sluša istodobno pažljivije i s više otpuštanja. Kada sam bio splitski gimnazijalac, bendovima koje sam uživo slušao nije uopće padalo na pamet svirati ovako i ovoliko lijep alternativni pop-rock, ali mi je ovaj osječki izlet, i (The) Lesser Men i The Marshmallow Notebooks i Benchwarmers (set lista: Snarling Commentary – It’s Not Like – Something To Do – Leader Of The Pit – Viewer Discretion – Wooden Curtains – Here Be Dragons – Counter Rock – nova pjesma – Sweet Sunshine – S.L.U.G.), omogućio spojiti sjećanja na okolnosti u kojima sam sredinom devedesetih bendove slušao uživo sa stilovima bendova koje sam istih tih godina slušao u sobi. A to je sasvim perfektna kombinacija.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: