Gorilini naj albumi 2014: #20-#15

by

Christopher Owens

20. Christopher Owens – A New Testament
[400 bodova / 1 glas]
Svako toliko naiđe jedan koji me raspali tako silovito, obratno proporcionalno od očekivanja i vjerojatnosti da će se to dogoditi, usprkos coveru koji je na pola puta između country-zvijezde, fotografije kolega s posla i YMCA. Pogotovo nakon “Lysandre”, koji mi je jedva zaokupio nekoliko slušanja pažnje. Po mnogo čemu “A New Testament” logički je nastavak onog veličanstvenog shutdowna Girlsa “Love Like a River” i “Jamie Marie” – lagan, nježan, country onoliko koliko se trudi biti, alternativan više nego što namjerava biti, veliki sljedbenik duha Felta na “Me and Monkey on the Moon”. Mogao bih čak pokušati povući paralele svih pjesama, ali zaustavit ću se na tome da je “Nothing More Than Everything to Me” projekcija “Mobile Shack” u ovoj (prošloj) godini, koja je nekako na pola puta između ničega i još ničega, a “Stephen” predivan gospel prepjev “Free”. “Oh My Love” je, pak, najbolja pjesma koju je Owens napisao s one strane gornjeg dvojca s “Father, Son, Holy Ghost”, skoro kao prepjev “Suspicious Minds” iz druge galaksije – i da, zaista je tako monumentalna. Drugi dio ovog (samo) mog drugog najboljeg prošlogodišnjeg albuma iz nekog teško uhvatljivog razloga podsjeća me na “I’m Wide Awake, It’s Morning” Bright Eyesa, možda zato što mi nedostaju onakvi kakvi su bili prije 10 (!) godina, pa je Owens ispunio tu prazninu. “Over and Above Myself” tako blješti ljubavnom istinom da moraš zatvoriti oči, s “Never Wanna See That Look Again” najbliže je pop hitu što je htio biti, dok je “Overcoming Me” ona izgubljena karika između “Lysandre” i Girlsa. “I Just Can’t Live Without You (But I’m Still Alive)” nudi smiraj i tjera te da kreneš ispočetka, i opet, i opet. Moj iTunes evo već odbrojava stotine slušanja i još mi nije dosadio – upravo suprotno, taj novi testament kao da je platno na koji mogu, želim i uspijevam projicirati veselja i tuge, žudnje i ispunjenja. Da, pogotovo žudnje. (OM)

19-xaxaxa

19. XAXAXA – Sami maži i ženi
[415 bodova / 6 glasova]
Najveći problem “Sami maži i ženi” je činjenica da ga se ne može poslušati samo jednom. Bez obzira što je već prošlo dosta vremena od njegovog objavljivanja i dalje se vrti na repeatu svaki put kada ga upalim. Xaxaxa je nastao kao side-bend muške ekipe iz Bernays Propaganda, s vremenom sustigao kvalitetu ‘matičnog’ benda, a s ovim ga albumom definitivno prestigao. Vasko je sve složio na savršen način – melodični punk rock a la Hüsker Dü u njihovoj izvedbi dobija prepoznatljivi, makedonski štih jer se “Sami maži i ženi” bavi upravo – Makedonijom, odnosno Skopjem, odnosno odrastanjem u tom gradu i svim pričama koje on nudi. Darko je Vaska u recenziji za pot listu nazvao najboljim kroničarem alternativne povijesti Skopja i to je u stvari to – s ovim albumom kao da upoznaješ sve što se događa s i oko njegovih aktera. Šteta je samo što je Xaxaxa nedavno prestao s radom… (EF)

18-afghan_whigs

18. The Afghan Whigs – Do to the Beast
[420 bodova / 2 glasa]
Čari dejting sajtova – nude se ovakvi ljudi:

And I’m kind of really taking care of people, I like to please.
I’m really handy, I would like to build my cabin in the woods from scratch.
I like to learn new things, did some wwoofing during Canadian winter and learnt: timber and lumber jack, sawmill work, basic woodwork construction, growing vegetables, crafting beer and carrot wine, culinary basics, taking care of animals (from pigs to sheeps, goats to alpagas…), glass blowing basics.
Amateur beekeeper.
Videographer / photographer. Some pics I shot:
http://beesbeforehoes.tumblr.com

I šta vi mislite, šta sluša čovjek kojem su pčele važnije od kuja? Evo, kaže on: “Christine and the Queens, Tame Impala, Unknown Mortal Orchestra. In general: every single Trip Hop bands from the 90’s, Riot Grrrl, alt-rock, low-fi, psyche-rock, post-rock.” Elem, manje-više neku plinkete plonkete muziku s ozbiljnim nedostatkom muda, primjerenu ljudima s, jelte, ozbiljnim nedostatkom muda. Mislim, sve 5 i sve OK, trudit ćemo se ne bit fašisti poput ovih iz Savske, ali, treba li vam nešto čime teče testosteron, zavrtite novi album uskrslih Afghan Whigsa. Gdje Ono što ne diše i ne krvari izmigoljava iz rupe gdje je drijemalo tamo još od 1998. i “1965” i k’o od šale se opet uvlači u srca, glave i krevete, sklapa čeljusti i guta. Možda to čini zeru nježnije i galantnije no nekoć, ali bez ikakvog nedostatka sirove maskulinosti, koja se cijedi iz svakog Gregovog urlika i rifa njegove bratije. Tko to ne voli, a jebiga, žao mi ga je al ajde, može puhati staklo, uzgajati pčele ili slušati, štajaznam, Buduće Otoke, ili koji već rahitičari dolaze prije i poslije “Do to the Beast” na ovoj listi. Ja ipak, šta da se lažemo, volim osjetiti muda, ovako ili onako. (NP)

17-dan_michaelson_and_the_coastguards

17. Dan Michaelson and the Coastguards – Distance
[469 bodova / 2 glasa]
Pas nikada ne laje radi sela – tužan pas također, Pavlov(ljev) pogotovo – pa moja spremnost na razumijevanje sveopće zanemarenosti prekrasnog albuma “Distance” zapravo predstavlja tek prolongiranje opravdanja moje vlastite dosadašnje nezainteresiranosti za rad predvodnika (bivših?) nebitnih Absentee, koje nisam bio progutao ni kao uvjereni Britofil, čak i ne znajući da se Dan sa strane bavi mnogo ljepšim i važnijim stvarima. Toliko lijepima i važnima da je samo pukom slučajnošću neočekivanog ateriranja tamo nekih Hrvata ostao bez godišnje krune, no ako “Distance” i nije ispao album 2014. godine, svejedno je bez problema zaigrao ulogu albuma svih (ne samo) njezinih oporih tugica i lelujavih nujnosti, noćnih zdvajanja i prigušene nostalgije. Nije mu to palo teško, jer je ono najteže po sebe Dan Michaelson proživio neko vrijeme prije pisanja pjesama uopće, a kamoli njihova snimanja u album koji, u skladu s imenom Danova pratećeg benda, predstavlja čuvara na obalama oklijevanja, kako se jednom davno bio izrazio jedan drugi ovogodišnji muzički junak. Za razliku od, recimo, “Blood on the Tracks”, za koji znamo da je album o prekidu jer smo to čitali u enciklopedijama koje su napisali ljudi koji su to čitali u PR-materijalima – iako nikome živom nije jasno kako se to “Tangled Up in Blue” ili “Lily, Rosemary and the Jack of Hearts” uklapaju u priču o razdvojenim srcima – “Distance” otpočetka sasvim jasno zvuči kao nedostajanje i uzaludni pokušaj prihvaćanja, dok se kroz melankolične aranžmane Billa Callahana u Tindersticksima ili Lambchopa koji obrađuju cijeli “Elephant Shoe” probijaju stihovi kao što su “only fools think love is evergreen” ili “come on home, I want you, come on home, I need you here ili but don’t I own you more, don’t I owe you more.” Detalja nema previše, a iako je donekle samorazumljivo, nije razvidno čak ni to da se kratkih rukava usred ljubavne oluje stoljeća našao naš Dan, što je sve ipak rezultat čistoće njegove tuge, kao i pristup koji ne samo da omogućuje nego i izaziva poistovjećivanje svakoga tko se ikad prepoznavao u plavoj boji najstrpljivijih nota, jer kao čekanje se računa samo ono za koje ne znamo čime će završiti. Nema razorne mržnje, gorke žuči, uzaludnog predbacivanja, želje za izravnavanjem računa, povrijeđenog dokazivanja, ničega doli tihe samoće jednog čovjeka, njegove nade da neizbježan vrtlog svega spomenutog nije previše naštetio prošlosti te njegove spremnosti da “wipe my footprints from the floor so you forget which size I wore and take the records that we shared so you can’t hear what isn’t there.” A nije više na tim pločama, jer je upravo cijeli “Distance” zvuk onoga što više nije tu. Onoga što više nije. (GP)

16-weezer

=15. Weezer – Everything Will Be Alright in the End
[500 bodova / 1 glas]
Evala ljudi, još jedan pozdrav od administr… hej gle, Weezer – pa o njima čak i znam nešto!!! “Pinkerton” sam slušao dok sam još volio i slušao indirok i svejedno mi je bio samo okej i ništa više, što smatram OBJEKTIVNIM ZNANSTVENIM DOKAZOM da nije zaslužio uživati kultni status koji uživa! Mislim ono, ja sam tad bio na svom indie peaku i ako me ni TAD Riječni Cuomo nije impresionirao sa svojim tobožnjim “remek-djelom”, pa ja stvarno ne kužim zašto nije istog trena zatvorio butigu?! Mada opet u neku ruku i jest, mislim bila je jel tako neka šema tipa da se bio vratio na faks i prijetio da neće više on muziku, i ne mogu se iskreno buniti što je pregazio obećanje ili najavu ili prijetnju ili što je već to bilo jer “Beverly Hills” je bio skroz oke debilana i bolji od većine stvari na “Pinkertonu” a ovo kasnije nemam pojma, nisam dalje ništa slušao. (TK)

(pisali: Ozren Milat, Emir Fulurija, Nikola Pezić, Goran Pavlov, Tonći Kožul)

Jedan odgovor to “Gorilini naj albumi 2014: #20-#15”

  1. matej Says:

    TONĆI❤

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: