Gorilini naj albumi 2014: #30-#26

by

30-sun_araw

30. Sun Araw – Belomancie
[300 bodova / 1 glas]
I opet pozdrav od administratora liste! Glazba Sun Arawa se opisuje kao “eksperimentalna neo-psihodelija”, što u praksi vjerojatno znači da zvuči kao… The War on Drugs s par semplova Judy Garland iz “Čarobnjaka iz Oza”? Svaka mu čast što fura brkove, još do prije par godina bih mu se možda podsmjehnuo zbog toga ali više ne, jer… Kao prvo, praktički cijeli ovaj novi milenij traje (uglavnom) tihi revival brkova i nikako da se uhvati, džaba svi pokušaji da im se vrati neki plemeniti dendijevski dignitet kad jednostavno izgledaju ridikulozno i točka, i recite o hipsterima što god oćete ali barem su se uhvatili u koštac s tom fundamentalnom istinom pa brkove uglavnom rokaju jedino u kombinacijama s, a ne znam, hozntregerima i čajnikom na glavi? Pa koliko mi god i dalje brkovi bili PREblesavi, cijenim modne go-big-or-go-home ispade, i cijenim integritet iz ustrajnosti kontra konstantnog disrišpekta. A kao drugo, brkove je zamijenila još gora muška facijalna moda – koja se usto nažalost i puno više primila – a to su jebene BRADE!!! (Sad znam kako su se se osjećali svi oni Nijemci koji su njurgali zbog Weimarske republike, samo da bi je onda potom zamijenio – TREĆI REICH!) Prisjetimo se samo na trenutak tko je sve u povijesti imao bradu: Vladimir Šeks. Jovan Rašković. Pjevač iz Black Crowesa. AJ REST MAJ KEJS. S druge pak strane ne poričem da nekima brada čak i dobro stoji, pa ajde evo recimo ovako: ako se znamo i sa mnom si u dobrim odnosima – zamisli da tebe smatram za jednog od takvih, a ako se ne znamo a imaš bradu e onda newsflash, wannabe-drvosječo: ne izgledaš kao neki cool lumberseksualac nego kao DRAGO KRPINA U STUDENTSKIM DANIMA!!! Pa daj obrij to smeće sa sebe, jebote. (TK)

29-grouper

29. Grouper – Ruins
[303 boda / 4 glasa]
Ovaj predivni album još predivnije Liz je izašao na samom kraju listopada mjeseca godine gospodnje dvehiljadeičetrnaeste; nabavio (čuj, “nabavio”…) sam ga nekih desetak dana kasnije (manje ili više…) i toliko mi se svidio da je istisnuo jedne Alvvays s dvadesetog mjesta moje sopstvene godišnje ljestvice albuma. Taj čin će se pokazati nepovoljnim po moju malenkost jer cca dva mjeseca kasnije dobivam važan i težak zadatak napisati nešto o albumu od strane uvaženog gospodina Kožula a ono, baš mi se i ne da… Djeco, poslušajte ovu ploču, nećete zažalit. (DM)

28-sharon_van_etten

28. Sharon Van Etten – Are We There
[304 boda / 4 glasa]
“I love sleep. My life has the tendency to fall apart when I’m awake, you know?”

To je mantra Ernesta Hemingwaya, koju je, barem po refrenu svog hita “Every Time the Sun Comes Up”, popratila i američka stihoklepkinja Sharon Van Etten.

Njena priča je više-manje standardna; njen dugogodišnji partner nije mogao podnijeti činjenicu da nje nema gotovo čitavu godinu i odlučio je pokopati njihovu vezu. Sad, Ernest je tugu zatvorio pogledavši u krivi kraj sačmarice – a Sharon je krenula dalje, napisavši “Are We There”, album koji se može na prvu opisati kako bi opisali gotovo bilo koji drugi album iz te singer-songwriterske niše. Emotivan, intiman, iskren – umetni srodan pojam. Međutim, “Are We There” te ne tjera da se sklupčaš i jecaš u komad odjeće koji još miriše na njega/nju. Sva ona sranja o ‘snažnom ženskom karakteru’ koja se redovito provlače kroz današnju popularnu kulturu ona svojim tekstovima u potpunosti, na moje zadovoljstvo, pregazi. Naravno, njen ton je sjetan kao i njene melodije; ona ponosno priznaje da se “boji ničeg”, u svojim tekstovima ima izravnu konfrontaciju s njim bez ikakve zadrške. Ona mu je “prala suđe, ali i srala u njegovom zahodu”. Zato je “Are We There” album žene koja sluša Cat Power i koja zna kako ići dalje sama bez da iščekuje podršku onih koji bi se nad tom činjenicom trebali, kao, sablažnjavati. Udri besu, legendo! (JV)

27-taylor_swift

27. Taylor Swift – 1989
[305 bodova / 3 glasa]
Kaže jedna moja kolegica s posla da sam joj “baš slatka” kada pustim Taylor Swift. Slatka sam joj navodno zato što “bez ustezanja puštam svoju unutarnju tinejdžerku na slobodu” i iako razumijem zašto to tako kaže – to je, uostalom, i uvriježeno mišljenje o Taylorinoj glazbi među mojim vršnjacima u Hrvatskoj, duboko u sebi osjećam suštinsko neslaganje s tom tvrdnjom. Tinejdžerska ja, naime, Taylor Swift bi zdušno prezirala. Tinejdžerska ja bila je PRITENŠS, MUA? do te mjere da biste joj pri susretu neizostavno poželjeli zviznut šamar, a onda joj dat malo čokolade uz rečenicu: “Ajde, ajde, ne plači, mnogo će te još nevolja zadesiti u životu. BIT ĆEŠ TI MENI JEFTINIJA!”

Uf, sranje. Sad ispada da danas, za razliku od tinejdžerske dobi, volim Taylor Swift zato što je njezina glazba JEFTINIJA, a osim što je to, s obzirom na piratske navade, tehnička istina, nije metafizička niti ikakva druga. Volim Taylor Swift zato što je super kantautorica, zato što, kao što to priliči super kantautorima, u svoje pjesme izlijeva sve unutarnje organe, a najviše mi je super da pritom ne misli da sve to smije uglazbiti samo jednim monotonim instrumentom i oprezno ograničenim rasponom glasa. NISU SVI KANTAUTORI ARSEN DEDIĆ NI LEONARD COHEN! Fala kurcu.

Enivej, najnoviji album. Iljadudevetsot osamdezdeveta. To je godina Taylorina rođenja, pa bi štokoji slušatelj i opservator, zbog toga što su i pjesme na njoj počesto ‘osamdesetične’, mogao pomisliti da je riječ o KONCEPTNOM albumu. Ono, osamzdeveta, ja-odavde-potječem, glazba-iz-osmdezdevete. Ali brus (i to ne springstin). Ono što je na ovome albumu osamdesetično nije baš iz ’89., nego nekako više iz ’86. i ako mi sad kažete da cijepam dlake, nemojte tako. U glazbenim vremetocima tri godine katkad su geološka razdoblja i dok je ’86. svijetom te top-listom časopisa Bravo još uvelike vladao synth-pop, ’89. je već na pomolu bio onaj famozni rock-revival, Nirvana i takoto. Dakle, govorimo o različitim vremenima. Bit će da ona naslov Taylorina albuma ipak nema veze s vrstom glazbe. Ili ima, ali samo tangencijalno, da se kaže “a ono, nešto iz osamdesetih, ništa bitno”.

No iz kojeg god tromjesečja te već naveliko dosadne dekade potjecala ideja o najnovijem albumu Taylor Swift, njezina zvučnost u 2014. bila je iberkul, pjevna i plesna, vesela i diskoidna, razuzdana, ali i “slatka” na način one tinejdžerke s početka crtice, koja nije postojala u stvarnosti, ali je eto u glasnicama 25-godišnjakinje koja je otpjevala ovaj album. Volim Taylor, ovo mi nije njezin najdraži album, ali je jedan od onih kojima ne bih znala naći ozbiljnije mane. Znam samo ono što mi je osobni vrhunac – pjesmica “How You Get the Girl”. Pa zapjevajmo je onda zajedno, drugovi i drugarice, a pustimo priče o 1989. nekim prošlim vremenima. Recimo, iljadu devetsto osamdeset i šestoj. (ZP)

26-valentino_boskovic

26. Valentino Bošković – VSSR
[306 bodova / 3 glasa]
Za ime božje sakrijte internet od otoka, TOVARI OTKRILI BANDCAMP!!! (UA)

(pisali: Tonći Kožul, Dino Marelić, Juraj Vrdoljak, Zrinka Pavlić, Umorni administrator)

2 Odgovora to “Gorilini naj albumi 2014: #30-#26”

  1. peziq Says:

    Tonći😀 <3<3<3

  2. peziq Says:

    ak ću bit pri lovi, totalno ću priložit koju kunu projektu “potlistina lista s Tonćijevim crticama”

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: