Gorilini naj albumi 2014: #45-#41

by

45-ryan_adams

45. Ryan Adams – Ryan Adams
[202 boda / 1 glas]
Ima ta scena u emisiji ‘Live from Abbey Road’, kada u razgovoru o stripovima pitaju Rajana zašto nema super heroja koji su muzičari, a on odgovara “Ima, njeno ime je Dazler”, i počinje strastveno da opisuje ovu Marvelovu junakinju i njene moći, te se najednom zaustavi, tik što je spomenuo kako je slatka, i kaže: “Ona ne postoji naravno… Ja sam kao dete proveo puno vremena sam”. I spent a lot time alone as a kid. Izgovor za one koji ne shvataju, za neke druge još jedan je beleg raspoznavanja, jednostavno izrasteš u drugačiju osobu kad su ti kao klincu super junaci i super ploče – najbolji prijatelji. To znam.

Eponimni albumi koji nisu istovremeno i debi albumi, često su prekretnice u karijeri autora ili benda. S obzirom na zvaničnu diskografsku pauzu (verovatno najdužu za Rajana) od “Ashes & Fire”, deluje da album nije slučajno tako nazvan, a tom zaključku vodi i omot sa Rajanovim licem u gro planu, koje kao da govori “Eto, to sam ja danas“. Utisak je da je ovo bio album koji je morao da snimi i izda. Da izbaci iz sebe da bi nastavio dalje. Onaj klinac koji je proveo puno vremena sam, (i) ovde je nesiguran i traži način da to prebrodi. “I can’t talk/ my mind is so blank”, “I can’t sleep/ I can’t go home”, “Trouble/ I hear the clock tick in the room”, prvi su stihovi prve tri pesme na prvoj strani albuma. Čak i nalepnica na A-strani ima notu crvene koja kao da poziva na uzbunu. Album obiluje pat-pozicijama, nesigurnostima, gde god da krene, Rajan oseća da je u klopci, ali ide dalje. Patetike nema, pesme mora da piše, iako ništa ne mora da dokazuje njima. “Never leave the house/ Barely leave the room/ Got nothing to say/ Got nothing to prove”, svedoči u “I Just Might”. Mendi Mur je prateći vokal na “Am I Safe”, i kako da shvatimo stihove “Am I safe/ Am I safe/ If I don’t wanna be with you”, koje zajedno peva bračni par koji se upravo razvodi? Problemi su tu, ne uvek izbrušeni do prepoznatljivosti, ali tako je to u životu. Ne poznajemo uvek uzroke ni sreće ni tuge.

Rajan Adams je u formi i na čvrstom tlu. Ušao je u svoju 41. godinu, što je doba kada više niko ne bi smeo da beži od sebe. To što je nedavno obradio “Run to You” od Brajana Adamsa, deluje mi kao finalni čin. Ovo sada je zaista 100% Rajan Adams. (PJ)

44-maria_minerva

44. Maria Minerva – Histrionic
[203 boda / 1 glas]
Ovomjesečni koncert Marije Minerve u Močvari bio je, ne računajući elektroničke live-actove te svirke na jednoj književnoj večeri ili jednoj terasi bratovog lokala, prvi koncert na kojem sam bio u jedno barem… godinu i pol dana? OK dobro, Maria je s laptopa koliko sam skužio vrtila matrice uz koje je pjevala tako da je više bilo ‘elektronički live-act’ negoli koncert al šta sad, bila je u koncertnom prostoru, nastupala za koncertnu ekipu, jebe mi se, ja ću to nazivat i smatrat KONCERTOM! Enivej mislim da je to bio prvi koncert (ili tj. “koncert”?) u organizaciji Žive muzike koji sam pohodio i očekivanja su bila na minimumu što se tiče muzike, ali i neminimalna što se tiče IVENTA – 160ak ljudi kliknulo na fejsu da će atendat, na što sam ja naivno pomislio da to znači da će ih barem 80ak atendat, i ja uvijek te ivente Žive muzike zamišljao kao neke fabulozne queer kornukopije na kojima ordinarni indijaneri minglaju s flambojantnim ekstravagantušama i da će u najmanju ruku biti na lopate tipova sa super ludim frizurama uz kojih će mi biti ful neugodno što ja sa svojom kosom ne radim ništa konstruktivno (a nije da mi fali sirovog materijala za preradu), a kad ono – sve samo hipsteri vulgaris!!! Nema ludih frizura, nema konveksnih bluza s radioaktivnim šljokicama, ništa, nema, nula bodova.:\ A od koncerta nisam očekivao ništa posebno (i ništa posebno nisam ni dobio) jer, ono, Marijina muzika em nije muzika za veselice, em ne znam nikog tko je voli kao što je volim ja pa nije baš ni muzika za ljude općenito, hipsterijatu je to uglavnom simpatično electro-sleš-štagod snatrenje i ništa više od toga, meni je ULTIMATIVNO electro-sleš-štagod snatrenje koje mi je savršeno ukrasilo brojna mamurna samotna kišna jutra: nije da ne bih volio bih da imam s kim dijeliti ljubav za ovu muziku ali i ovako isto nije bed. (TK)

43-k_michelle

43. K. Michelle – Anybody Wanna Buy a Broken Heart?
[204 boda / 1 glas]
Jako me fasciniraju, pa i zabavljaju priče singl žena moje generacije o tome kako “ne možeš više nigdje naći normalnog frajera”: nije, naravno, da se naslađujem tuđom ljubavnom nesrećom, prije bi mogla biti stvar u tome da mi, a štajaznam, rod kojem pripadam često ide na živce i da stoga podržavam tu i tamo malo gaženja istog u sklopu programa čišćenja vlastitog dvorišta or something, a i u najmanju ruku na pitanje “pa, kako to misliš, nema više ‘normalnih’?” se uvijek mogu čuti zanimljive priče i teorije (BTW, kažem ‘žene moje generacije’ čisto zato što uglavnom samo od njih i čujem te priče – tek povremeno do mene dopluta koji intrigantan uvidić u svijet istovjetnih žalopojki mlađih cura, tipa da su dečki danas pretežno debili koji samo idu u teretanu i samopouzdanje su uzdigli na razinu religije ili što već)… S druge strane, pak, te priče znaju djelovati i, onak, komično distopično – kao da su baš SVI slobodni muškarci iznad tridesete poluretardirani mutanti koji tumaraju gradom slineći i buljeći u pod! A istina je valjda, kako to često biva, negdje u sredini: K. Michelle stvarno nije imala i nema sreće u ljubavi, u njenim pjesmama se s povećalom trebaju tražiti momenti sreće i zadovoljstva mimo bazičnih strasti, ali u njima i često razmatra ono što će jedna takva distopičarka rijetko izraziti naglas – a to je mogućnost da je možda i, tko zna, zapravo u njoj problem (najjasnije izraženo u “How Do You Know?”, kad K. u jednom refrenu na “How do you know? When you’ve given him everything…” nadoveže “…and he still made a mess of things”, a u drugom “…and YOU still made a mess of things”)? Sumnja može ili ne mora biti na mjestu, ali dobro je u svakom slučaju katkad se zapitati jesi li možda baš ti problem ili dio problema, i u ljubavnoj i u drugim životnim sferama, kojeg god spola/roda da si, a ako ti ne cvjetaju ruže – trud oko vrta barem može dati plodno tlo za, evo naprimjer, najdivniji prošlogodišnji R&B album! (TK)

42-centro-matic

42. Centro-matic – Take Pride in Your Long Odds
[205 bodova / 1 glas]
Samozatajno i dostojanstveno, sasvim u skladu s postulatima bendova ni s kim usporedivog postojanja, u nedavnoj najavi posljednje turneje Centro-matic Will Johnson je potiho obznanio da će im ona ujedno biti i zadnja, jer su sva četvorica došli do zajedničkog zaključka kako je vrijeme za spuštanje zavjese. Manjak bombastičnog materijala u vijesti oko obustave rada fanove nije ni najmanje iznenadio, a mnogobrojne je ostale zaintrigirao i još manje jer su Centro-matic – baš poput ponajboljih hrvatskih Voxtonesa, također dokinutih minule godine – ionako živjeli izvan domašaja svih mogućih reflektora industrije i tkoznakojih scena. Pod tako razjašnjenim okolnostima, elegičan, samopouzdan i rekapitulirajući ton krasnog albuma “Take Pride In Your Long Odds” prometnuo se u logičan i itekako čujan pozdravni krug, iako je to u vrijeme njegova polugodišnjeg objavljivanja iz prepoznatljivo kriptičnih Willovih stihova bilo nemoguće iščitati. Izbjegavajući izravnu patetiku kao eventualnu strukturnu odrednicu, dečki je se svejedno nisu mogli ni htjeli odreći kao pogonskoga goriva svoje umjetnosti, pa je jasno da album sam nije bio promoviran kao posljednji zato da naslage izvanjskog sadržaja, i konačno pronađen kut iz kojeg bi o njima mogli pisati površni novinari, ne bi natkrilili muziku koja je bendu oduvijek bila najvažnija. A meni je, starom patetičaru, jednako tako neizbježno naslutiti svjesnu odluku da se od svoje publike jednostavno nisu željeli oprostiti neupitnim i hitovima nakrcanim vrhuncem “Candidate Waltz”, jer bi to zaista bilo preteško podnijeti, nego su taj zadatak delegirali za nijansu hermetičnijoj, nazubljenijoj i težini rastanaka primjerenijoj ploči, koja svejedno sjajno dovršava petoalbumski niz (“Love You Just The Same”, “Fort Recovery”, “Dual Hawks” i dva spomenuta) koji ih potvrđuje kao najljepši i najkonstantniji bend zadnjih dvadesetak godina, ili barem onaj tik do Drive-By Truckers. Baš zbog prijateljevanja s ekipom iz DBT-kruga ili legendarnim Slobberbone, Centro-matic su se počesto doživljavali kao omekšali okrajak novovjeke southern-rock scene, dok su ih, s druge strane, tvrdoglavo inzistiranje na DIY-principima, melodijska razbarušenost i plodna neukrotivost (prošle godine reizdan debi “Redo The Stacks”, recimo, broji 23 pjesme) označavali kao standardne indie-mudrijaše. Volite li te žanrove – a zbog čega je jasno zašto ja osobno ovaj bend obožavam do smrti – Centro-matic su neprestano spajali najbolje od njih i nudili perfektnu sintezu tih dvaju pristupa, baš kao da Guided By Voices zamijene The Heartbreakers kao prateći bend Toma Pettyja, što ih čini i legitimnim nasljednicima R.E.M. u ulozi sveameričkih kuratora rokerskih tradicija i revolucija. A ako ste čudaci koji od tih žanrova iz nedokučivih mi razloga bježe, Centro-matic su također izbjegavali ono što u tim žanrovima može biti odbojno te izrezano nadomještali neiscrpnom svježinom ideja, dubinom osjećaja i ljepotom realizacije koje mogu preobratiti i najpostojanije skeptike. Male su šanse? Jebiga, Centro-matic su se svojim malim šansama oduvijek ponosili, noseći te sitne izglede ne samo kao pečat porijekla nego i kao dokaz ispravnosti puta koji su tek imali prijeći. Danas, kada je put napokon prijeđen, ponos zbog ostvarenog uspjeha još je i veći. Pozdrav, legende! (GP)

41-against_me

41. Against Me! – Transgender Dysphoria Blues
[217 bodova / 2 glasa]
Laura Jane Grace (do 2012. poznata kao Tom Gabel) je učinila taj iskorak (heh!) po pitanju svog rodnog identiteta i uglazbivši svoj coming out revitalizirala jedan bend donedavno pomalo izgubljen u raskoraku između želje za komercijalnim uspjehom i autentičnosti. Jako osobna priča i životni preokret poslužili su kao pogonsko gorivo za neustrašiv, neposredan i energičan, ali istovremeno i ranjiv album pun pamtljivih rifova i himničnih refrena. Bez obzira na nominalno specifičnu priču s kojom se većina neće moći direktno identificirati, uspjeh ove konceptualne cjeline je u tome što je u srži zapravo katarza koja nastaje kroz univerzalnu potragu za vlastitim identitetom praćenu neizbježnim osjećajem alijenacije… I unatoč svim preprekama i strahovima Laura je pobjedonosna u suočavanju sa sobom i svijetom i to je užitak slušati. No more troubled sleep, there’s a brave new world that’s raging inside of me! (DR)

(pisali: Petar Jovanović, Tonći Kožul, Goran Pavlov, Dino Rudić)

5 Odgovora to “Gorilini naj albumi 2014: #45-#41”

  1. Đontra Says:

    “Bez obzira na nominalno specifičnu priču s kojom se većina neće moći direktno identificirati, uspjeh ove konceptualne cjeline je u tome što je u srži zapravo katarza koja nastaje kroz univerzalnu potragu za vlastitim identitetom praćenu neizbježnim osjećajem alijenacije…”

    Ovaj Rudić baš jede govna. Alo prika, studirao si na filozofskom, u redu, nego kaki ti je album?

  2. Tonći Says:

    aha vidim, ti si jedan od onih kojima je pretenciozan svatko tko ne priča ko kiza i komina?

  3. D.Rudix Says:

    Kakav? Drugi najbolji ove godine, all killer no filler!😀

  4. bb Says:

    “fabulozne queer kornukopije na kojima ordinarni indijaneri minglaju s flambojantnim ekstravagantušama”😀😀😀

    a baš si potrefio krivi koncert, al’ bit će u budućnosti ovoga o čemu maštaš!

  5. Tonći Says:

    bilo bi lijepo da se poklopi neki na kojem je to ~i~ neka muzika koja me zanima! al dobro, strpljen spašen🙂

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: