Tonćevih top 20 albuma 2014: #10-#1

by

10-haerts

10.  HAERTS – Haerts
Što je više bendova koji se kreću zvučnim terenom na kojem su se proslavile HAIM, sve se upadljivije ističe njihova idiosinkratičnost, unikatne značajke – poput mahnito razigranih vokalnih melodija, ili gitara primarno kao izvora ritmičkih informacija – zbog kojih su nešto puno više od pukog zbroja indie-pop elemenata du jour; Haertsima svakako ne polazi za rukom da postanu nešto više od tog zbroja, no malo tko je potpuno imun na generičku muziku koja precizno generira nešto što im se u danom trenutku baš jako sluša pa eto, nisam ni ja, šta da vam kažem.

9. Tinashe – Aquarius
Rasplinuti post-Drake/Jhene Aiko post-post-Cassie/The-Dream R&B mi i nije baš najuzbudljiviji podžanr i čekirao sam ga tek jedva sporadično pa ću vjerovati na riječ onima koji kažu da je “Aquarius” prvi stvarno dobar i zaokružen album takvog R&B-ja, ono po čemu se definitivno osjeti da je nekoliko klasa iznad sličnih pokušaja su PJESME – zvuči kao da su prvo napisane jake pjesme i tek onda zaogrnute u to (nadam se ipak ne još zadugo) trendy ruho a ne obrnuto, i zato unatoč cijelosatnom trajanju album spretno izbjegava zamke monotonije iako naravno, ja kao ja, ne bih imao niš protiv ni da se našlo mjesta i za još koju klupskiju stvar poput “2 On” i “All Hands on Deck”!

08-toni_babyface

8. Toni Braxton & Babyface – Love, Marriage & Divorce
Toni Braxton je provela cijelo desetljeće neuspješno se muzički upucavajući mlađoj ekipi istovremeno ignorirajući stariju koja bi je dočekala natrag raširenih ruku, Babyface je ne pretjerano tražen veteran koji je zadnjih godina, čak i u ovako poodmaklom stadiju karijere, napisao neke od svojih najboljih pjesama, bili bi savršen studijski par čak i da nije cijelog ‘ej ti si se nedavno razvela, ja se isto ne pretjerano davno, AJMO ALBUM O TOME!’ koncepta – kao što je i bilo za očekivati, love je manje pokriveni dio jednadžbe (iako pak s druge strane ima i više pomirbenih pjesama nego što je možda bilo za očekivati!), vrhunac divorce dijela je “I Wish” u kojem Toni hrabro lista sve ružne i djetinjaste i očajničke misli o svom bivšem, ali cijeli album je milina za slušati – Toni i ‘Faceu oldajtermski R&B kroj stoji kao sašiven i pjesme su aaaight.

7. Charli XCX – Sucker
Pop-albumi uz koje poželim isti tren izletiti iz kuće i tumarati okolo s nekim vigorovim otrovom u ruci i nisu neka ekskluziva, pop-albumi uz koje poželim tumarati okolo s nekim vigorovim otrovom i s bejzbol palicom razbijati poštanske sandučiće – e to je već nešto!

06-especia

6. Especia – Gusto
… iiiiii JOŠ povratka u osamdesete, sva sreća da nije još izumljen vremeplov jer bi me dvadesetogodišnji ja sad došao zadaviti od muke (mislim da ga ne bi od gnjeva odvratilo ni kad bi mu probao objasniti da i dalje ne slušam muziku ekšli IZ osamdesetih)! Ovaj put je posrijedi freestyle (ne onaj reperski nego vrsta mahom hispanoameričkog popa iz druge polovice osamdesetih) u japanskoj idol izvedbi, što je zgodna kombinacija jer ni jedno ni drugo nije bazirano na jakim vokalima i deficitarnost u tom pogledu je dio ‘pokupili random cure s autobusne stanice’ šarma, ako ste ga jelte u stanju doživjeti kao takvog… OK zapravo freestyle je ovdje tek mali dio priče, “Gusto” se navodno napaja i na vrelu japanskog city popa osamdesetih (kažem ‘navodno’ jer ne znam ništa o japanskom popu osamdesetih pa samo prepisujem!) a proteže se i sve do devedesetih, softcore proto-trip hopa (očaravajuća “L’elisir d’amore”) i – paz sad ovog vizionarskog poteza – ACID JAZZA!!! Tako da, puno zanimljivih pustolovina na ovom albumu ako možete prožvakati te vokale.

5. Passepied – Makunouchi-ism
Nisam baš slušao japanskog rocka, u čemu naravno nisam usamljen – avant rock tipa Boredoms i Boris je uglavnom jedini j-rock koji nalazi publiku izvan granica Japana dok onaj za širu j-raju uglavnom ne šljivi nitko osim j-raje, ono što sam malo čuo takvog mi je bilo pre ‘osjeti… moju… BOL’ ali očito se ipak dade naći i nečega što nije niti kozmiše psihodelija ili što već niti ‘JA IMAM OSJEĆAJE KREAGH BUNDOLO!’ nego nešto treće što je već mom uhu puno prihvatljivije, ne znam koliko točno ima takvih stvari ali recimo Tricot su mi super (i trebali bi naći boljeg PR-a jer sam siguran da bi se svidili MASI zapadne indie ekipe kad bi uopće čula za njih) a evo i Passepied, sintasti indie-pop kojeg epske pretenzije povremeno odvedu na rub prog-rocka (ali nikad preko njega).

04-k_michelle

4. K. Michelle – Anybody Wanna Buy a Heart?
Ova žena je za zadnje valentinovo – točno na valentinovo – izbacila mikstejp “Still Zero Fucks Given” s naslovima poput “She Can Have You”, “Fuck You” i “Drink Bleach”, koja carica.😀 Što tematski nije bio eksces jer K. s muškarcima nikako na zelenu granu, seks tu i tamo bude dobar ali je uvijek na kraju razočaraju, i ne samo da otvoreno šera svoju ljubavnu nesreću nego se i u nju unosi stopostotno, pjevajući svaku pjesmu kao da joj je zadnja, a opet s predivnim soul-hop beatovima njene gorke pilule se gutaju kao bomboni.

3. Maria Minerva – Histrionic
Ovo mi je prošle godine bio go-to album za kad sam mamuran ili je vani neka odurna kišurina ili, avaj, OBOJE! No istovremeno nije ni samo atmosferična kaljuža za uvaljat se, daleko od toga štoviše, za jedan eterični elektro-darkeraj “Histrionic” je vanserijski nakrcan HOOKOVIMA – toliko puno momenata koji bi mi se nenadano zaljepili za mozak i nastavili lelujati po njemu.

02-kreso_zuvi

2. Krešo i Žuvi – Brokva
Iako se barem od dana vrhunaca Public Enemyja (a vjerojatno i još ranije) na rap pokušava diskurzivno nakačiti sveta dužnost savjesti društva, izvori rap fandoma su oduvijek upravo suprotni – kao i otprilike za metal, za rap se klinci i klinceze mahom kače upravo zato što mahom jest društveno neodgovorna muzika fantazije u kojoj se mogu osjećati kao opaki frajeri i frajerice, i hrvatskom rapu je trebalo frustrirajuće dugo vremena da apsolvira tu bazičnu istinu: prvo je ZG rap s varirajućim ali tek djelomičnim uspjehom (uz iznimku “Spremni za rat”) pokušavao naći autentično hrvatski prijevod američkog streetwise rapa, onda je uslijedilo mračno srednjevjekovno razdoblje vladavine TBF-a, Elementala i Ede maajke u kojem je cro rap bio tek puki prirepak rock kulture… E da bi se onda NAPOKON sa scenom koju je izrodio uspjeh Dječaka razvio autentično, prepoznatljivo hrvatski odgovor na američki rap nihilizam: gard ‘ja sam hood rich i nitko mi ne može ništa, boli me kurac’ bi u nas bio neuvjerljiv, ali je zato ‘ja u ovom društvu ne mogu ništa pa duvam do besvijesti, boli me kurac (i povremeno si utvaram da sam hood rich al moš mislit)’ već nešto u čemu se skoro svatko od nas može bar malo prepoznati, makar i by proxy, i nitko nije tako slikovito i tako smiješno – a opet istovremeno i totalno kulerski – opjevao život i životarenje ovdašnjeg hašomanskog lumpenproleterijata kao Krešo i Žuvi.

01-taylor

1. Taylor Swift – 1989
Taylor mi je kao Buffy na način da nisam nikad gledao Buffy ali sam čitao puno pametnih ljudi kako pišu strastveno i pametno o toj seriji dok su s druge strane praktički svi koje znam uživo uvijek govorili “Buffy, to je ona TV-glupost s vampirima?” i meni bi uvijek došlo da kažem “pa nije glupost pobogu, VIDIO SAM STO PUTA NA INTERNETU PAMETNE LJUDE KAKO PAMETNO OBJAŠNJAVAJU DA JE TO PAMETNA SERIJA ZA PAMETNE LJUDE!!!” ali nisam jer sam osjećao da se nemam pravo petljati kad jebiga nisam gledao Buffy i ko mi je kriv, i isto tako sam čitao masu pametnih ljudi kako pišu masu pametne stvari o Taylor Swift i o tome kako joj je ne samo muzika super nego i tekstovi dok bi s druge strane praktički svi koje znam uživo uvijek govorili “Taylor Swift, to je ona što samo non-stop šalala-tralala cvrkuće o dečkima s kojima je hodala?” a meni bi došlo da na to počnem lamatati rukama “a-a-ali! Internet!! PAMETNI LJUDI!!!” i opet nisam mogao, jer nisam obraćao puno pažnje na njene tekstove a kamoli da sam poslušao ijedan od albuma koje su hvalili svi ti pametni ljudi koje sam doživljavao kao svoje suborce.:\ Enivej i dalje ne obraćam puno pažnje na tekstove Taylor Swift (mada mi ono što registriram zvuči skroz dobro) pa iskreno nemam pojma koliko je na “1989” uspješna navodna tranzicija iz pjevanja o odraslim ljubavima iz adolescentske perspektive u pjevanje o adolescentskim ljubavima iz odrasle perspektive – ali muzički album mi je SUPER, sve hit do potencijalnog hita, jedan od onih s kojih su se u nekim drugim vremenima singlovi skidali dvije godine.

Jedan odgovor to “Tonćevih top 20 albuma 2014: #10-#1”

  1. derzafanistori Says:

    LOL da, Tricot su super, no Japanci zapravo imaju neobično živahnu scenu u tom prog i post rockastom dijelu. Jedini je problem za nas ljene zapadnjake koji ne trpimo potrese u sigurnosti to što je u njih normalo da netko tko se bavi glazbom snimi jedan post-rock album pa poslije toga album-dva jazza, malo poskakuje u pop areni pa onda radi kaj mu se baš da. Ne pate uopće od potrebe da kontinuirano ostaju u pripisanom im žanru😀

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: