Admiral pjesama

by

Sve najvažnije o sinoćnjemu (23. listopada) predivnome nostalgičnom topljenju uz legendarnoga Granta Harta u Močvari zapravo sam doznao dan prije, na koncertu Sebadoh, na kojem su ESC Life, koji su Grantu na netom okončanoj istočnoeuropskoj turnejici pružili usluge pick-up benda, svirali kao predgrupa. Završivši svoj otvarajući set i bacivši se na brzinski posao čišćenja pozornice od svoje opreme, za roadiejevske zadaće mogli su se osloniti i ni na koga drugoga nego upravo Granta! Vidjeti takvog rock titana kako nekim anonimusima pomaže odgurati pojačala i instrumente kroz napunjen klub do zabinja bila je scena dokazivanja njegove razmjerne normalnosti (jebiga, uza sve što je prošao, dio će zauvijek ostati s one strane), kao i stvorene prijateljske veze kakva bi zajednički nastup naprosto morala izdignuti nad standardno odrađivanje posla. Tada sam postao siguran kako će sinoćnji koncert biti super, iako nije da sam i dotad bio previše sumnjao – spoj pjesama iz najuže i najčišće rock, punk i indie antologije sa sjajno usviranim i nabrijanim bendom, uz to dobrim dijelom modeliranim upravo prema stilu Grantovih Hüsker Dü, a sve začinjeno dozom ugodnih sjećanja na publikine vlastite dane ponosa i slave, bio je i u startu vrlo obećavajući. Naravno, ni najmanje ne sumnjam kako se Grant nije lišio sve svoje čangrizavosti, od čega smo dio nazreli i za vrijeme samostalno odsvirane prve polovice sinoćnjega koncerta, no praćen našim dragim ESC Life na momente je izgledao zaista pozitivno izgubljen u ljepoti sviranja divne muzike i bivajući dijelom skladnog benda.

Od ‘Green Eyes’, za čije su se potrebe Grantu pridružili na stejdžu, pa do završetka prvog bisa s ‘Keep Hanging On’ – da, bila je to jedna od onih večeri kada ‘Flip Your Wig’ nanovo osvoji krunu najbolje ploče svih vremena – ESC Life su svakako pokazali otkuda su povukli komad svoje inspiracije i uzbudljivog zvuka, iako su prevladavajući aranžmani krećući se srednjim tempom više odgovarali zvuku kakvim se na svojim posljednjim albumima Grant Hart nešto sporije i manje turbulentno navikava na život srednjih godina negoli središtu melodičnog tornada originalne inkarnacije klasika poput ‘Girl Who Lives On Heaven Hill’ ili ‘Pink Turns To Blue’. Jedna od meni najdražih ‘Flexible Flyer’, čije sam stihove nekoć imao ispisane na srednjoškolskim starkama, te ‘She Floated Away’, koja je izazvala vrhunac zajedničkog participiranja publike (finih, zaista finih dvjestotinjak nazočnih, s mnoštvom do smrti odanih fanova u prvim redovima; da je vrijeme barem bilo za nijansu ugodnije, vjerujem da bi se do kluba dovuklo i još nešto ljudi), čak su zaprimile nekakve polukabaretske ritmove, ali njihove se melodije, stihovi i memorije koje sobom nose sjajno snalaze u bilo kakvim okolnostima. U ponekim bi se momentima na by-numbers izvedbama osjetilo kako ipak nije riječ o bendu koji zajedno održava brojne probe, što je, međutim, fino pasalo šarmu pjesnika-lutalice kojim Grant odiše, danas u vidno boljem stanju negoli na onome također nezaboravnom nastupu prije četiri i pol godine u &TDu. Takve bi momente koji prolaze na toploj patetici trenutka uglavnom momentalno slijedile odlične verzije uigranijih naslova, kao što su posveta NY ’70s sceni ‘You’re The Reflection Of The Moon On The Water’ ili pop razglednica ‘A Letter From Anne Marie’, čime se pokazalo kako su ESC Life kao pratnja umalo pa profesionalnije zvučali u izvedbama Grantova samostalnoga kataloga.

Kako praćen svojim najnovijim starim bendom, tako i u uvodnom dijelu nastupa koji je odsvirao samo uz pomoć gitare s kojom se borio dok mu Elvis (što sam ovdje napisao američkim naglaskom kojim ću ga odsad zvati, ne znam vidi li se to u ovom fontu) nije posudio svoju za ‘Shine, Shine, Shine’ i u međuvremenu naštimao njegovu – kasnije će sve to tlačenje s gitarom proglasiti tek hommageom nastupu Sebadoha – Grant je kao iz rukava sipao pjesme iz svih faza svoje karijere, od uvodne ‘Back From Somewhere’ do kraja drugog bisa, ponovno sviranog bez benda, uz ‘My Regrets’, pridodavši im i već prisvojene obrade standarda ‘You Are My Sunshine’, prikačene u outro ‘2541’, te ‘Signed D.C.’, možda ne žanrovskih, ali svakako svjetonazorskih prethodnika iz grupe Love. Repertoaru su svoj obol dali svi albumi Hüskera od ‘Zen Arcade’ nadalje, oba albuma Nova Mob te svi Grantovi samostalci – vjerujem da se netko i mogao naći kratkotrajno nezadovoljen izostankom njegove baš najdraže pjesme, ali obuhvatniju i detaljniju rekapitulaciju rada ove američke rock ikone bilo je teško izvesti, pogotovo u prihvatljivim okvirima umalo pa dvosatnoga koncerta. Najviše pojedinačnih pjesama ipak je otpalo na aktualni prošlogodišnji rastrojeni album ‘The Argument’, inače argument u korist tima Mould, odnosno njegove ekumenske struje koja smatra kako je upravo Bob svojim oštrim uredničkim škarama i vlastitom plodnošću bio u stanju iz Grantovih konceptualnih prenapučenosti i zaigranih brljarija izdvajati sjajne pjesme i kanonske klasike, iako mi uopće nije cilj ponovno buditi stare sukobe. Dodamo li tim petorima pjesmama još i četiri sa slatkog prethodnika ‘Hot Wax’ – ‘California Zephyr’ je možda bio i najskladniji trenutak večeri – postaje jasno kako Grantu uopće ne pada na pamet živjeti na staroj slavi.

Mislim, okej, naravno da ovo što sam netom napisao nije potpuno točno jer i sam Grant vrlo dobro zna kako ama baš nitko na koncert nije stigao čuti, recimo, ‘Morningstar’ ili ‘Is The Sky The Limit’, koju je lukavo najavio kao još jednu pjesmu koju smo propustili zbog popularnosti njegova prethodnog rada, koliko god prilično dobre te pjesme bile (‘Awake, Arise!’, s druge strane, zaista treba otrpjeti). On zapravo vrlo uvjerljivo balansira još uvijek itekako aktivnu karijeru uvijek zanimljivog elder-statesman kantautora s polaganim pretvaranjem u nostalgični simbol vremena u kojem je sve bilo bolje, bendovi pogotovo, što nikako ne može izbjeći ne zbog svojega nego zbog publikinog odrastanja i, jebiga, starenja. I da se kojim slučajem odluči svirati samo stvari svoje najlegendarnije grupe, osim što bi u tome uživale uši svakoga odanog fana, ja mu ni na razini poštenja u pristupu ne bih mogao ništa prigovoriti. Riječ je o čovjeku koji je svirao, pjevao i pisao pjesme u jednom od, šta, pet ili deset najboljih, najvećih i najvažnijih američkih bendova – mislim, R.E.M., Ramonesi, ko još? Okej, uvjetovani refleksi Byrdsa, Velveta i Stoogesa, a mogu pridodati i osobne favorite Whigse, Socku i Replacementse, i sigurno sam nekoga zaboravio, ali poanta je da ni za jedan ne možemo sa sigurnošću reći da je iznad – a da od svega toga nema ama baš ništa. Ne ono u smislu da živi mirnim građanskim životom dok mu susjedi nemaju pojma kakav je prekrasan pjevač i bubnjar bio, nego se bolnih stopala u japankama (sinoć je ipak nosio cipele) mora povlačiti zabačenim europskim klubovima kako bi si uopće osigurao koliko-toliko mirnu situaciju do sljedeće niskoprofilne turneje.

Da sad ne upadnem u zamku jadikovanja nad nepoštenom sudbinom, u kojoj me spremno na volej očekuju i Grantova ovisnička prošlost koja se nadula nad prilikama za stabilno organiziranje njegova post-Hüsker života i diktatorska strana Mouldova karaktera, svime ovim ponajprije želim naglasiti kako taj ludi rock’n’roll počesto ode baš niz dlaku svih nas koji ga najviše volimo upravo kada romantične priče pripovijeda na rubu ljigavosti i patetike, kao što je ova o tome da ovoliko prekrasan koncertni trenutak intimnog druženja s legendom Grantova kalibra možemo doživjeti upravo zbog svega što je njemu samom u jednom trenutku pošlo po krivu. Sve ćemo to vrlo spremno zanemariti – i crnjake odlično predstavljene dokumentarcem ‘Every Everything’, i njurganje oko gitare koja odbija zvučati kako je zamislio, i sitni šlamperaj u bendovskim izvedbama (što nije nikakva kritika na račun ESC Life, a Ante je kralj!), i gmižuću svijest kako ipak nije riječ ni o kakvoj prekretnici nabolje – kad imamo prilike uživo slušati ‘Never Talking To You Again’ ili ‘No Promise Have I Made’, stojeći na nepuna tri metra od čovjeka koji ih je napisao. A činilo mi se i da je njemu drago stajati na nepuna tri metra od ljudi kojima su to najdraže pjesme. Set lista: Back From Somewhere – Terms Of Psychic Warfare – Admiral Of The Sea – 2541 / You Are My Sunshine – Signed D.C. – Remains To Be Seen – Shine, Shine, Shine – So Far From Heaven – Never Talking To You Again – Evergreen Memorial Drive – Green Eyes – You’re The Reflection Of The Moon On The Water – Charles Hollis Jones – Morningstar – Girl Who Lives On Heaven Hill – Flexible Flyer – A Letter From Anne Marie – California Zephyr – Pink Turns To Blue – She Floated Away – Awake, Arise! – 1. BIS: Is The Sky The Limit – Keep Hanging On – 2. BIS: No Promise Have I Made – Don’t Want To Know If You’re Lonely – My Regrets

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: