Nevini dokazuju suprotno

by

Iako im se ime bilo povlačilo po mojemu perifernom vidu nadgledanja situacije u nezavisnom rocku, grupe Pontiak zapravo sam postao svjestan tek kada sam krajem lanjske godine negdje pročitao žaljenje kako će to izgleda ispasti prva godina u kojoj bend neće objaviti novi materijal u svojih skoro pa deset godina postojanja. Takav radoholičarski pristup, uz to kadar izazvati fanovsko očajavanje tog tipa, očito je morao pripadati bendu koji ostaje zaglavljen duboko unutar kataloga kulta, ali i bendu koji svoj kult uspješno širi po uskim paketićima poklonika teške gitarske psihodelije diljem svijeta. Stoga me sinoćnji, 21. listopada, nevelik posjet u Močvari u kojoj su Pontiak odsvirali zaista zabavan koncert nije nimalo iznenadio, te mi je, štoviše, čak i dobro došao nakon nekoliko zgužvanih koncerata kojima sam imao prilike prisustvovati posljednjih desetak dana, ali mi je drago da se toj mojoj sebičnosti o glavu nije obilo ono što je željela. Blizu stotinjak ljudi klub, dakle, nije prekrcalo, ali ga je učinilo itekako ugodnim za bend i njihov ekspanzivni zvuk, a ponajveći postotak zainteresiranih iz prvih su redova ipak predvodili vatreni fanovi koji su ama baš svaku od petnaestak izvedenih pjesama pozdravljali pouzdanim asortimanom oduševljenja (rogovi, pjevanje, headbanganje, skakanje), i to ponajviše one koje ja nisam prepoznao, dakle pjesme s nešto ranijih izdanja, kako to i treba biti kod fanova.

Sam koncert, doduše, prevladavajućim je zvukom odabranih pjesama ipak slijedio čvrstoću ovogodišnjeg albuma ‘Innocence’, dakle prekrivanjem leteće psihodelije znatno uzemljenijim classic-rockom. Nije to bila muzika tableta koje se otapaju pod jezikom i otvaranja nebeskih levela u umu koliko ona žestokog alkohola iz pecara bez energetskih certifikata i odobrenja sanitarne inspekcije te beskrajnog ’70s kruzanja gradovima američke provincije. Da Pontiak, recimo, nekako zamijene Foghat ili Aerosmith u scenama vožnje Randalla Pinka Floyda, Slatera, Woodersona (olrajt, olrajt!) i ekipe, najbolji film svih vremena to bi jednostavno nastavio biti, suštinski nepromijenjen, i upravo iz takvih iskustava dolazi ova nevinost iz imena bendova aktualnog albuma. Tri brata Carney rođena su u pravilnom razmaku od dvije godine (ha, baš kao i moj tata i njegova tri brata nešto prije!) s prijelaza sedamdesetih u osamdesete, i zasigurno bila često izlagana upravo svim tim bendovima koje ćemo danas smještati tu i tamo po žanrovskim ladicama, ali za koje prava istina ostaje jedna jedina – jednostavno su rokali. Njihova je muzika svakako promišljena, ali se unutar nje naprosto ne razmišlja previše, nego se trojac intuitivno prepušta izmjenama izravnih gitarskih brđanskih udara na tragu otvarajuće ‘Surrounded By Diamonds’ ili masnog stoner-popa ‘Lack Lustre Rush’ sa stvarima čiji produljeni atmosferični uvodi imaju zadatak dobrano nategnuti napetost i potom je ispaliti što dalje, kao u ‘Shell Skull’ ili ‘Part III’ EP-ja ‘Comecrudos’. S obzirom da sva trojica žive na istoj obiteljskoj farmi – u različitim kućama, nije neka white-trash spika – nije mi ih teško zamisliti kako probe i skladateljske sesije održavaju na otvorenom, s ciljem dobacivanja zvuka i do najdaljih krajeva posjeda, iza šume i potoka.

Tako baždareni, logično je da nisu imali nikakvih problema ni s ispunjenjem klupskog prostora kotrljanjem svojih gitara – basist Jennings je Vanu brižno čuvao leđa gurajući pjesme dalje i dalje tamo gdje se činilo kako bi ovaj slobodno mogao zapeti u vječnom trenutku soliranja – i odjekom Lainove grmljavine. Naravno, njihovo balansiranje na tankoj oštrici koja dijeli osobno mi prihvatljivu patinu hard rocka stare škole, ali takvog hard rocka koji ne zaboravlja ni na roll, od metalskog pretjerivanja povremeno bi rezultiralo neželjenim ishodom – iako, da budem fer, omiljen moment večeri bilo mi je post-Black Sabbath masiranje ‘Ghosts’ – no histrionika scenskog nastupa (nazdravljanje žestom prije otpočinjanja koncerta, usklici koji otvaraju pjesme, Vanovo neprestano podizanje gitare u nebo oslonjeno na čučeće koljeno, namjerno nekoherentno obraćanje publici, priča o sjebavanju carinika predajom odjeće umočene u kiselinu) pokazala je, u negativu spomenutog malo gore, da se Pontiak zapravo ne shvaćaju previše ozbiljno i jednostavno pokušavaju rekreirati zvučne uvjete u kakvima se rock zabava odvijala onda kada su je oni sami postajali svjesni. Postojano i zasad još uvijek kontrolirano ćelavljenje na tjemenu sve trojice nadoknađeno je bujnim bradama i kosom dovoljne dužine da se muzika povremeno na tragu i Dead Meadow i Black Mountain mogla pratiti i lelujanjem gustih dlaka, pa su svjetlokosa braća vizualno podsjećala i na Gregga i Duanea Allmana. Za razliku od allmanovskog češćeg tkanja južnjačkog rootsa u gitarsko željezo, Pontiak su sinoć omekšavanje odgodili sve do prvog bisa, na kojem su izveli prekrasnu country baladu ‘Wildfires’, i mada mi jest žao što joj nisu pridružili još koju kolegicu, potpuno pozdravljam odluku benda da s iskoracima iz svoje trase pričeka dok prvo ne postavi očekivane temelje svojeg zvuka. Drugi bis, podjednako zasluženo izboren od prilično razdragane publike, smjer je vratio na staro najduljom i najrazvaljenijom kompozicijom večeri, takvom kakvu bih inače nazvao lukavim testom izdržljivosti da dotadašnjim tijekom koncerta nije bilo jasno kako su svi prisutni – i bend, i fanovi, i mi fino počašćeni gosti – test već bili položili lakoćom.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: