Nema lijeka, ali neka

by

Prema rječničkim definicijama, melomanija je obožavanje muzike, iz čega dalje proizlazi kako je meloman onaj koji jako voli muziku, odnosno njezin pasionirani ljubitelj. Eto, tek na pragu 35. godine doznaš tko si i što si! Uzmemo li sve to u obzir, zaista je teško smisliti bolje ime benda od Thee Melomen, pogotovo kada su pod njim okupljeni iskreni i iskusni žanrovski fanatici koji će, sasvim je izgledno, svoje nastupe uglavnom održavati pred sićušnim brojem zainteresiranih, kakvih se sinoć, 16. listopada, u Spunkovu prostoru do skupilo tek dvadesetak (samo što uopće ne kužim logiku da je po početku koncerta osoblje zatvorilo vrata i navuklo zavjese, šta, da buka ne zasmeta ljudima koji su vani na terasi pili piće? Debilana!), ali kakvi u principu i čine prikladnu publiku za bendove ovog tipa. Iako naizgled jedan od temeljnih nivoa klupske ponude, barski bend koji svira obrade određenog podžanra rocka kod nas zapravo i nije prečesta pojava, jer gažerski termini češće otpadaju na estradu ili tipa u pratnji sintića koji pjeva Yu-balade. Thee Melomen – koji su kroz posljednjih godinu dana odradili nekoliko svirki, ali koje iz različitih razloga nisam uspio uhvatiti sve dosad – sviraju nešto sasvim drugačije, donekle čestu stilsku odrednicu garažnog rocka, ali križanu s nešto rjeđim podsjećanjem na proto-punk bendove kao i sjajnim osjećajem za melodiju svojeg pjevača.

Sve postaje shvatljivije imenovanjem tog pjevača. Legendarni Vedran Cesarec odnosno Vex Voxtone sa svojim me je Voxtonesima posljednjih pet-šest godina u milion navrata uvjerio kako su upravo oni najbolji hrvatski bend za koji nitko ne zna, a možda i bez takvog relativiziranja. Kao zaljubljenik u zveckavi power-pop, s Voxtonesima je njegove elemente rekreirao s toliko detalja, ali i iskonske ljubavi, kako može samo potpuni zaljubljenik i sljedbenik žanra, podjednako u svojim autorskim pjesmama i u obradama koje bend svira. Thee Melomen istim načinom pristupaju žešćemu žanrovskom rođaku, samo s većim udjelom obrada iz repertoara New York Dolls, The Stooges ili The Dead Boys, koje zasad rjeđe autorske stvari (ako sam dobro skužio, ‘Cosmic Ted’ i ‘Thunderstorm’ sigurno, a možda i još koja od ovih nekoliko koje nisam prepoznao) jako uvjerljivo prate nešto melodičnijom svirkom. Kvartet još čine odličan gitarist Ive i bubnjar Vex Wombat (tako piše na grupinom Fejsu) – za koje nisam siguran da sam ih ranije slušao u kakvim bendovima, ali oko i uho lako prepoznaju godine i iskustvo – kao i basist Mislav (iz Heretics, nekad u The Babies), kojega na stejdžu s Vexom nisam vidio, mislim, od jedne svirke The Gabettes.

Kao već prekaljeni rokeri, članovi benda muzici svojih formativnih godina pristupaju s neskrivenom nostalgijom, finim i poletnim verzijama u sadašnjost vraćajući ne samo bezbrižnost svoje mladosti nego i vječnu svježinu rokerskijeg kraja punka, ili bi točnije rečeno bilo to okarakterizirati njegovim početkom? Osim autorskih pjesama, kojima sam se najviše veselio jer Vexovih srcotvorina nikad dosta, najviše me oduševila kultna ‘Russian Roulette’ od The Lords Of The New Church, koju su Thee Melomen očvrsnuli u nešto što više odgovara ranijem bendu Stiva Batorsa, i koja je još jednom pokazala kako kustoski rad na revitaliziranju (manje poznate) ostavštine nije ništa manje vrijedan od njezine autorske nadogradnje. List papira koji sam poslije ugodne večeri za uspomenu odlijepio s pozornice sinoćnji je program ovako posložio: Chatterbox – Cosmic Ted – Thunderstorm – Personality Crisis – Sonic Reducer – Do You Remeber? – Russian Roulette – Rockin’ In NYC – Chinatown – Criminals – Pills – Loose – TV Eye – Gipsy Woman

A kada smo već kod Voxtonesa, samo da napomenem kako su prije tjedan dana, u petak 10. listopada, u Klub.u napokon bili odsvirali još jedan koncert, u sklopu otvaranje nove sezone Žura. Njihovu dotad posljednju svirku lanjskoga sam lipnja naivno žudio doživjeti kao signal bendovog povratka češćem koncertiranju, zbog čega ovu tako ocijeniti neću ni u ludilu, ali užitak još jednog slušanja niza sjajnih Vexovih rokenrol pjesama i uvijek oduševljavajućeg zahvaćanja u bolju prošlost uzora i idola nije bio samostalan, koliko god se na bendu povremeno čuo manjak frekventnijih proba. Naime, ponajprije je bilo lijepo iz bendovih izvora doznati kako se već zaista radi na snimanju albuma, što je nešto što čekam ne znam ni sam koliko i kako nestrpljivo. Čut ćete i sve će vam biti jasno. Za tu se prigodu bendu vratio stari bubnjar Ždex, inače osobnim razlozima i obavezama spriječen potpunije sudjelovati u radu grupe, pa se onda iskoristila prilika i za koju svirku. Nažalost, kako je to već na koncertima Voxtonesa običaj, u sam se klub spustilo tek dvadesetak ljudi, iako je terasa tematskog parka rock’n’rolla (da, i mene boli napisat) bila krcata. Nasreću, iako ne onoliko sjajan koliko to zna biti, bend je još jednom bio izrazito zabavan. Izgleda da rokenrol jest muzika za luzere. Neka je. Set lista: Paint Your Colors – I Wanna Know – Bad Trip 66 – A Million Miles Away – Gravity – Take The Skinheads Bowling – (Be My) Lucky Card – New Jersey Turnpike – 69 Pills – Big Star – September Gurls – Other Way Around – Why Don’t You Stay? – What Goes On – Outdoor Miner – Can’t Hardly Wait

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: