Beatlesi i Swansi

by

(naslov je preuzet od legendarnog doajena scene Vrane, koji mi je objašnjavao kako funkcioniraju stvari u njegovu slušalačkom univerzumu – tek neznatno karikirano, imaš Beatlese, i imaš Swanse, i to je to – a lijepo dijalogizira i s naslovom reporta kroz koji ste od našega baždarenijeg Antonija mogli doznati nešto fanovski točnije o koncertu)

Čak i među ljudima koji će se nedvojbeno izraziti kao fanovi, gotovo oduvijek mi se činilo da je rad apsolutno jedinstvenih Swans znatno lakše cijeniti nego voljeti, kako zbog muzike koju je nemoguće kao primamljivu doživjeti na prvu, tako i zbog specifične svijesti da se njoj nije uputno prečesto izlagati ni onda kada je dobro poznajete. Ispred tog poštovanja uopće nije promašeno prilemiti i prefiks straho-, što dobrim dijelom objašnjava zašto zvukove Michaela Gire i njegovih pobočnika rotiranih Repešinim stilom nisam zavolio u vrijeme vlastite inicijacije u svijet nezavisnog rocka. Prije svega zainteresiran za melodije, pjesme, osjećaje, ljepotu, u radovima Swansa iz njihove prve inkarnacije, koliko god zapravo tijekom nje bend različitih faza prošao, te odlike naprosto nisam našao. Nisam netko tko bježi od mraka u pjesmama, ali ovaj je bio predubok, preintenzivan i previše prijeteći, lakoćom se odredivši kao umalo pa jedina doista zastrašujuća gotika, što je svakako utjecalo na sjajan prijem benda u tradicionalno darkerskome belom Zagreb gradu. Upravo su redoviti zagrebački (hrvatski) koncerti ove aktualne, reorganizirane postave Swansa posljednjih godina, međutim, bili jedni od uzročnika da se moje osobno, radi sigurnosti udaljeno poštovanje pretvori u njegovu participirajuću varijantu, jer mi brojni prijatelji nisu propuštali napomenuti kako je sad ovo jedan sasvim drukčiji bend.

Nisam netko tko smatra da su promjene u zvuku bendova apriori pozitivne stvari, pa nikakvih ekstra poena Gira ne zarađuje na konto neke klišeizirane autorske nezadrživosti ili čega već, ali me je zaintrigirala mogućnost da je promjena iz stila osamdesetih, koji mi trenutačno uopće ne pada na pamet nanovo istražiti (iako sam prilično siguran da će i to kad-tad doći na red), izvršena prema nečemu što ću, kao poklonik više folku okrenutih The Angels Of Light i sa sjećanjem na vizualni dojam bande starih rokenrol kauboja koju sam nakratko slušao uživo na Terraneu (i onda pobjegao na The XX, što bih ponovno napravio i sad, jer jebiga), moći čak i voljeti, naglašavajući donekle i taj element na klackalici s početka teksta. I možda kasno Gogo do novih albuma Swansa stiže, ali je naposljetku ipak stigao, primijetivši ponajprije kako su sve one biljke koje su šuljajući se kroz pukotine u pločniku pojačavale atmosferu nihilističkog otpada kroz ovih dvadesetak godina do sada potpuno prekrile staru sliku i na neki je način prometnule u čak i blago smirujući krajolik. Ne kažem da ovogodišnji ‘To Be Kind’, koji mi se od novih albuma najviše sviđa, i to vjerojatno iz potpuno arbitrarnih razloga, ne sadrži jasne i čujne veze s Girinim kanonskim katalogom ili da na njemu nema i elemenata iz mračnog dijapazona, ali ga, izuzev spremnosti da mu se poda dva sata razmjerno koncentrirane pažnje, nije nimalo zahtjevno slušati u onome smislu u kojem su Swansi ranije znali brutalno kažnjavati slušatelje, što je ovom prigodom bila zadaća predperformerice Pharmakon. Čuo sam je samo dok sam pišao u WC-u. Nemojmo se zajebavat.

Na tome ekspanzivnom koncertu Swansa 14. listopada u više nego solidno posjećenom Jedinstvu (ne znam se igrati brojkama, ali više od nekoliko stotina prisutnih, što je ostavljalo dovoljno prijeko potrebnog prostora da se muzici svatko prepusti na način koji mu najbolje odgovara) sam taj switch u pristupu benda koji je izazvao još i nešto veći switch u mojem doživljaju benda osvijestio do kraja, ili sam mu se barem približio. Swans više ne sviraju negativnu muziku! (isprike na otkrivanju tople vode idu onima koji su to bili spoznali na vrijeme) Možda ona u fragmentima tekstova i izazivanju visceralne reakcije kod slušatelja tematizira istu paletu tamne strane života kao i ranije, ali mi se čini da Gira svoje pjesme više ne piše iz središta sveprožimajućeg mraka nego iz relativno komotne i komforne pozicije čovjeka koji je kroz taj mrak uspio proći i koji svoj obred s pravom završava obraćajući se publici da je sve ovo ljubav. Koliko god bučne i glasne i za moj ukus katkad previše abrazivne njegove kompozicije bile – prepoznao sam samo dvije, ali ova je šestočlana ekipa poznata i po prekrajanju starih i upornom uvođenju novih komada u set – svejedno ih je lako slušati čak i ljudima poput mene, naklonjenima nešto kompaktnijem rocku. Jedino što je sveopći ugođaj moglo poboljšati bile bi eventualno postavljene stolice u dijelu dvorane, iza ili sa strane, jer su dva i pol sata lišena ikakve fizičke kretnje (na ovakvu je muziku teško plesati ikako drukčije negoli ritmičnim klimanjem glave) smrt za bolna leđa prosjeka godina publike sigurno prema 40.

Taj je spomenuti kompaktniji rock, doduše, bila i druga komponenta koje sam u utorak postao svjestan, naposljetku odlučan barem zagrebačke koncerte grupe više nikad ne propustiti. Jasno je da će se bend ovolikog domašaja i širine zahvata, kao i puke duljine kompozicija, po defaultu karakterizirati kao eksperimentalan ili avangardan, ali bome nikakvih eksperimenata u zvuku Swansa (više) nema, uz to što je unutra pripušteno i nešto ostatka prerijske samoće i ugođajne suhoće folka Girinih posljednjih stanica prije reformacije benda. Eksperiment podrazumijeva određenu neizvjesnost ishoda, što ovoliko uigranoj i cestom testiranoj ekipi nije ni u primislima dopustiti, jer vrlo dobro znaju što žele, gdje se nalaze, kamo žele stići i kuda do cilja proći, ostavljajući si nešto slobode tek u popisu aktivnosti koje će putem obavljati. I željeno u pravilu uspijevaju ostvariti, i to više puta negoli je u dvoiposatnom programu odsviranih pjesama. Broj od sedam ili osam – kao novajlija zaista ne mogu ocijeniti što je bio medley, što kraj pjesme, a što tek strukturno stišavanje, a nije ni bitno – pokazuje kako Swans naprosto rekalibriraju vrijeme, rastežući ga onoliko koliko im je nužno da standardne ciljeve rock benda, momentalnu katarzu egzaltiranog trenutka, postignu znatno detaljnije i potpunije. Većina bendova to radi rifom i refrenom u trominutnom okviru, a Swans smatraju da brzo obavljen posao nešto kasnije pokaže manjkavosti, pa hipnotizirajućom repeticijom koja, da pokradem sam sebe, svjedoči da se Canned Heat ne može napisati bez Can strpljivo iščekuju pravi trenutak za ničim suzdržani napad. I u tom su smislu konvencionalan rock bend, jer relativno ograničen i brižno izabran dijapazon elemenata koriste u kompozicijama pretežito podudarne strukture, pri čemu se te kompozicije međusobno mogu zamijeniti, ali najviše daju kumulativnim efektom. I ovo zaista ne pišem radi provokacije prijatelja koji bendove ovog tipa, iako Swans doista nemaju pandane, smatraju vrjednijima od pitkijeg rokenrolića, ili barem ne samo radi toga; nego da bih donekle objasnio samom sebi zašto mi se toliko svidio koncert na kojem pošteno zapjevati nisam mogao ni trenutka. Osim možda za one skladbe kada je Gira bez gitare plesao stilom Michaela Stipea iz spota ‘Losing My Religion’, prošvercanim u prostrane tavane njujorškog art undergrounda, da bi mi povratak kući pokazao kako je riječ ipak bila o vračevom dozivanju kiše, koja se u noći iza koncerta spustila na grad nakon desetak prekrasnih dana i srijedu probudila u sivi dom i sivi doom.

Nakon ovoga što sam u utorak čuo na koncertu, ja najiskrenije vjerujem da je Michael Gira sposoban naređivati prirodi.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: