Bodulska je tuga pregolema

by

Čistom logikom hobija, interesa ili posla, svi ćemo se mi profesionalni entuzijasti kojima muzika predstavlja jedno od najosnovnijih životnih pogonskih goriva relativno često naći u situaciji promatranja statusne preobrazbe darlingsa dijela posvećenijih pratitelja u punokrvne pop senzacije većeg ili manjega kalibra, ne kužeći zapravo čime je pojedini od tih bendova napokon zadobio opipljiviju i isplativiju pažnju, ali svejedno pozdravljajući takav rasplet. U slučaju synth-pop romantičara Future Islands, bendu privučen tek aktualnim ljepotanom od albuma ‘Singles’, osobno sam se našao s druge strane hypea, među ne baš hordama novih regruta, ali svakako usred toga osjetnog skoka u broju fanova, koji odnedavno i u Zagrebu komotno mogu rasprodavati nemale koncertne prostore, konkretno Močvaru, u koju je nahrupilo barem trostruko više posjetitelja negoli na bendovu premijernom dolasku u metropolu prije četiri godine, koji sam bio propustio. I mada ovako imao bolju poziciju za razumijevanje fenomena usporedivog sa skidanjem naočala kojim se neugledna razredna štreberica u teen filmovima prometne u zanosnu kraljicu školskog plesa – dakle, kompletna transformacija recepcije bez ikakve suštinske promjene – svejedno mi nije nimalo jasno čime su to Future Islands zarobili toliko novih ljudi. Odnosno, jest, jer ovoliko osjećajne i ekspresivne pjesme najčešće nemaju problema s magnetiziranjem srca i duše, ali mi je nejasno ostalo nešto drugo; kako se to dogodilo tek sad? Pa nisu valjda svi prisutni– govorim, naravno, o novonakačenima – prošle subote, 11. listopada, na prekrasnom koncertu u Močvari imali mojemu potpuno podudarno iskustvo?

Jedan dio vjerojatno jest, onaj koji je poput mene tu i tamo prijatelje čuo kako hvale ovaj nesvakidašnji bend, ali ga iz jednog ili drugog razloga, najčešće dobrano utopljenog u lijenost i žanrovsku fokusiranost, naprosto nije stigao poslušati iole koncentrirano, izvan sfere dva brzinska vrćenja dok radim nešto drugo. Međutim, baš nalik na ovogodišnju prašinu koja se podigla za albumom ‘Benji’ omiljene mi trolčine Marka Kozeleka, koji na njemu također svojem izrazu nije pridodao ništa neočekivano ili revolucionarno, Future Islands su se svojom konzistentnošću i predanošću žanru moderne electro-balade – smiješane od prokušanih sastojaka, ali začinjene rjeđe korištenim zrncima growlanja, mekanoga novovalnog basa i indie arome – naprosto u jednome zasluženom trenutku našli u pravo vrijeme na pravome mjestu, snimivši tek još jedan svoj prepoznatljiv album, srećom vjerojatno najuvjerljiviji. Relativiziram prvenstveno zato što mi je friško vršeno otkrivanje unatrag (koje, naravno, još traje), preko prijašnjih albuma, razotkrilo kako je bend od samih početaka bio prilično čvrsto formiran, tako da barem od ‘In Evening Air’ do danas nema znatnijih razlika osim zamjene jedne doze blago prijetećeg duga nezavisnoj sceni s koje su potekli pročišćenijim zahvatom gorko-slatke sintetike osamdesetih godina. Zbog svega toga ni najmanje mi ne smetaju oni koji su zbog TV nastupa o kojem svi sve znamo bendu i njegovu fantastičnom frontmenu pristupili kao najnovijoj razbibrizi s top ljestvica, jer sam slaganjem domina uzroka i posljedica vjerojatno i sam dobio prilike ozbiljnije shvatiti preporuke (ponajprije onu Draženovu, koji me uvijek usmjeri prema nekim novim melankolijama) tek nakon što je brojnijim medijima postalo jasno kolikim potencijalom bubri ovaj bend koji originalnim zvukom zadovoljava i one koji u muzici prije svega traže poznato, a vrijedi i obratno.

Tijekom galame koja je popratila to upoznavanje sa specifičnim izvođačkim stilom Samuela Herringa – kojega je lako zamisliti kao money-act najluksuznijih kasina Las Vegasa, ali u nekom romanu Williama Gibsona – meni je zasmetalo nešto drugo, mogućnost da često pokroviteljsko iščuđavanje u svoju površnost ne proguta divnu i emotivnu muziku koju Future Islands sviraju. Ne prigovaram ovdje isključivo nekome drugom, jer svaki put kad bi se neki raniji razgovor s melodija i atmosfere prebacio na Herringov samostalni retro-futuristički pogo-balet (ili što to već jest), osobno bih se osjetio pozvan za nastavak ignoriranja, a čak i kao obožavatelj albuma koji se promovira na koncert u Močvaru došao sam oboružan i određenom dozom skepse prema nečemu što se može percipirati kao lukav trik privlačenja pažnje. Srećom – i to po mene, koji obožavam promatrati ljude koje muzika čini onime što jesu – niti je ovo bend koji bi se pomislio okoristiti prečicom takve vrste, niti je riječ o promišljenom dodatku sa zadatkom razlikovnog elementa. Znate kako se nakon prekida veze osjećate tupo i bezvoljno, toliko da svaki napor prijatelja za razvedravanjem uporno odbijate iako uopće nema sumnje da druženje s njima doista ima blagotvornog učinka? E pa čini mi se kako Samuel svoje pjesme uglavnom piše upravo iz tog osjećaja tuge i sjebanosti, dok koncerti benda predstavljaju ekvivalent napokon uglavljenom izlasku s ekipom koji bi patnika trebao barem nakratko razveseliti i opustiti. Izlasku koji se neminovno mora dotaknuti i pijanog egzorcizma unutarnje boli.

Herringov ples je upravo to, potpuno oslobođena instinktivna reakcija tijela na vidanje duše, prepuštanje unutarnjim procesima da do svojeg odredišta stignu bez ikakvih prepreka. Kao takav, on zapravo uopće nije šoumenski ili predstavljački, nego je riječ o skoro pa potpuno privatnoj reakciji usred samoće zamračene sobe, u kojoj su plesaču jedino društvo sjećanja i pjesme. Prenesen na stejdž, on je sredstvo postizanja ugode u kojoj će se Herring lakše prepuštati pjesmama, ali i prijeko potrebna injekcija adrenalina kako bi te pjesme – od uvodne ‘Give Us The Wind’ preko romantike ‘A Song For Our Grandfathers’ i ‘Seasons (Waiting On You)’ do već kultne ‘Tin Man’ – dosegle sve svoje emotivne, ali i scenske vrhunce. Kako mi nije padalo na pamet slijediti hrabrije u vlažnu gužvu ne samo prvih redova nego i cijeloga rasplesanoga kluba, koncert sam promatrao s onih vrata po sredini, zbog čega Samuelovo vitlanje mikrofonom, udovima i glasom nisam bio u prilici promotriti najdetaljnije, ali sve ono što jesam vidio važniju je komponentu – zvuk – upotpunjavalo i obogaćivalo. Odsvirane dvije trećine ‘Singles’ (mislim da su falile samo ‘Sun In The Morning’ i ‘Fall From Grace’), a posebno najdraža mi ‘Back In The Tall Grass’, vrlo su me uspješno držale u stanju žuđenoga melankoličnog užitka, no žive izvedbe ranijeg kataloga (recimo ‘Before The Bridge’ ili na bisu izvedena ‘Inch Of Dust’) bile su presudne da nadoknadi propuštenog prionem još angažiranije, baš kako se to dogodi na koncertima rock bendova kakve preferiram.

Izostanak gotovo svakog traga gitare Future Islands nedvojbeno eliminira kao rock bend, ali uprezanje sintesajzera kao njezine zamjene u smislu vodećeg instrumenta, a ne samo prateće tapiserije, donekle objašnjava zašto ne nalazim previše razmimoilaženja između ‘Singles’ i ‘Lost In The Dream’ The War On Drugs – oba su albumi utjehe, dobiveni povratkom instrumenata u vrijeme povratka u budućnost, samo što su Future Islands puno više bend negoli projekt koji postaje bend samo za potrebe živih nastupa. Naravno, kad je frontmen ovoliko nedvojbena točka fokusiranja pozornosti, određena fizička distanciranost ostatka kvarteta ima smisla, što sviračima još i omogućuje bezbrižnije izvođenje pjesama onim slatkim omjerom slijeđenja zabilježenog na snimkama (što kao synth bend na određenoj razini pred-programiranog naprosto moraju) i prilagođavanja zahtjevima žive svirke. Uz sve dužno poštovanje Gerritu Welmersu (tihi rukovoditelj koji se brine da sve šljaka bez štucanja, osim onoga namjernog u zvuku elektroničkoga kuckanja) i basistu Williamu Cashionu (kojemu se na vrhu vrata njegova instrumenta nalazi njujorški podrum u kojem Interpol upravo osluškuju napad na Blizance, a na dnu mančesterska Haçienda za vrijeme nastupa New Order), kao da je taj ključni moment u nesmetanom gospodarenju benda cijelim prostorom odradio bubnjar Michael Lowry, podebljavši podloge toliko da sada na njima ima mjesta za sve oduševljene goste i njihove osobne doživljaje.

Koliko god ‘Spirit’ bila pogođen izbor za kraj koncerta, nikakve sumnje nije bilo da ovo slavlje (a kad smo već tu, predgrupu Celebration nisam uhvatio, zbog basketa; prioriteti su prioriteti) naprosto mora doživjeti i bis, ali me je erupcija nakon erupcije kojom je bila popraćena završna ‘Vireo’s Eye’ ipak iznenadila. Ne znam je li riječ bila o bendovu planu koji se malčice omakao kontroli, ili samo o nesputanosti publike koje je tražila još i u smislu neposrednijeg sudjelovanja, ali tijekom spomenute pjesme pozornicu je zadesila invazija tridesetak najvatrenijih fanova. Volio bih biti ciničan pa gunđati zbog selfieja kojima su djevojke napadale Herringa, dosadne sveprisutnosti prominentnih modnih filozofa ili očitog nesnalaženja ljudi koji nisu znali što dalje jednom kada su se i popeli, ali ne mogu naći riječi protiv takvog finala, koje je pjesmama koje dobrim dijelom i tematiziraju zacjeljivanje kroz euforiju sjelo poput završne modulacije. Ni jednome od bendova prethodna tri hrvatska koncerta nisam imao pameti prisustvovati, ali ako ovo nije bio dosadašnji vrhunac onda kiptim od ljubomore.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: