Moj filmski dnevnik 2014: drugi kvartal, gornji dom

by

06-absentia

6. Absentia (2011)
Nije teško naći ponešto zamjerki ovom filmu, povremeno djeluje dosta amaterski – glede efekata i glume na nekim mjestima – ali sam mu to i lako oprostio kad samo saznao koliko je zapravo nisko budžetan – snimljen s pišljivih 70 milja dolara (skupljenih preko kickstartera)! Asti boga!!! E kad se već to uzme u obzir onda je “Absentia” prava mala majstorija i nije ni čudo što redatelj sad već ima na raspolaganju solidne budžete i fensi glumčad (Karen Gillan u aktualnom “Oculusu”, Kate Bosworth u nadolazećoj “Somniji”), no i bez svega toga ovo je dosta dobar film, 2/3 melankolična drama, 1/3 lowkey psihološki horor, s finim omjerom razriješenog i prepuštenog mašti.

05-bringingupbaby

5. Bringing Up Baby (1938)
Ok, nisam pogledao dovoljno screwball komedija za tvrditi takvo nešto sa sigurnošću (dakle: POLUPROKUHANA TEORIJA ALERT!), ali iz ovih koje jesam moj je dojam da… dobar dio screwball heroina = (možda čak i prve) preteče manic pixie dream girl? Tu mi je vibru posebno imao lik Katherine Hepburn ovdje, a od prosječne MPDG se krucijalno razlikuje po tome što ne djeluje kao otužno prozirni plod muških fantazija, nije tu samo da bi prodrmala glavnog muškog lika, njeni iracionalni postupci ne samo da nisu uopće nesebični nego često imaju i notu pakosti, a osvježavajućoj distanci od suvremenog MPDGeraja doprinosi i to što Cary Grant doživi epifaniju tek u zadnjoj sceni, a dotad je samo smušen i nadrkan i zbunjen i ni u jednom trenutku očaran ‘čarobnim putovanjem’ koje mu je ova priuštila, iako se cijelo vrijeme, naravno, nameće očita činjenica da – koliko god da bio smušen – on jest u manje-više bilo kojem trenutku mogao odjebati to putovanje ali nije, i meni je kao čovjeku koji sve što u životu čini čini da bi minimalizirao mogućnost drame ali ponekad potajice zapravo voli kad se dogodi (mislim ono naravno, ne neke velike nego sitne benigne životne drame!) – u više momenata došlo da mu u ekran viknem ‘ajde droljo, priznaj, SVIĐA ti se ovo!’😀 Iako je za moj ukus mrvicu previše fora vezanih za životinje (koje su imho u pravilu smiješne u ofrljim forama ali ne baš toliko kad se oko njih vrte cijeli narativni rukavci) ovo je sve u svemu jedna stvarno dobra komedija, Cary Grant je jako smiješan čovjek.🙂

04-elhabitanteincierto

4. El Habitante Incierto (2004)
Volim se smatrati pametnim čovjekom, no nakon 36 godina života sa samim sobom naučio sam se ne smatrati pretjerano pametnim čovjekom jer sam po putu skužio da ima dosta segmenata u kojima sam… pa, malo glup? Jedan od njih je simbolika u umjetnosti, ako nije nacrtano tako seljački očito da i zaostalo dijete može skužiti – svi su izgledi da će mi promaknuti i tako i bi s ovim jako jako dobrim španjolskim horor-trilerom, neke mi stvari bile malo nejasne pa ošo na imdb forum da vidim, tamo neki govore kako je simbolika bila napadna/preočita/štagod pa izlažu što i kako, a ja kimam glavom (“da, da, je, to ima smisla”) i istovremeno se osjećam kao žešći debil!!! Uglavnom, film je o arhitektu koji nakon prekida s curom ostaje sam živiti u velikoj kući, jedne noći mu se na pragu pojavi neznanac i pita jel može nabrzinu nešto telefonirati, pusti ga da to obavi, vrati se natrag u sobu – stranca više nema! I onda kasnije čuje razne zvukove po kući i sve se više misli da neznanac možda nije ni bio otišao nego da se – udomaćio? A onda… pa, bude svačega, posebno je zanimljiv tonalni switch na pola filma (uključujući i linčevski detalj da glavnu junakinju druge polovice filma utjelovljuje ista glumica koja utjelovljuje njegovu bivšu), štošta se na kraju objasni ali i štošta ostane otvoreno za interpretacije, jako zanimljiv i osebujan film… E, i navodno ima dosta simbolike – ali to ćete morati vjerovati na riječ pametnijima od mene.😉

03-spring_breakers

3. Spring Breakers (2012)
Gledanje ovoga sam dosta dugo odlagao jer sam valjda očekivao neki ne pretjerano zadovoljavajući čardak ni na art nebu ni na zemlji zabave, a kad ono ispalo to ali JAKO zadovoljavajući čardak! (Također sam i dugo odlagao pisanje o ovome jer sam predobro znao da će štogod da ja tu nabrzinu nažvrljam biti ne šaka nego milijun šaka jada u odnosu na recenziju na Killing Timeu pa mi bilo neugodno! I dalje je!) …Mislim zabave ima, jako spretno balansira između ‘FUCK YEAHHHHHHH’ i ‘uhhhh ovo je sve malo u kurcu i možda… i nije baš dobro za mene?’ feelingza što se bore u valjda svakome normalnom usred hevi hedonizma – i, još bolje, ne daje nijednom od tih polova prevagu (ili sam bar ja to tako doživio) – ali je film prije svega ambijentalan, da ne kažem ONIRIČKI (hej, mislim da mi je ovo prvi put u životu da sam upotrijebio izraz ‘onirički’ – sad je vrijeme da ga počnem koristiti i u svakodnevnom govoru! “od čega ćeš gemišt, malvazije ili graševine?” “ONIRIČKI!” “graševina, može”), mogu samo misliti koliko je maloljetnih fanova Selene & Vanesse ostalo zatečeno očekujući ludu vožnju gliserom a kad ono dobili ležanje na žalu pod valovima, e pa ja sam UŽIVAO pod tim valovima, bio mi preraskošan audio-vizualan doživljaj (s audio-strane moram posebno istaknuti srcedrapateljnu klavirsku verziju “Scary Monsters and Nice Sprites” pri kraju), SPRING BREAK, SPRING BREAKKKKKK… SPRING BREAK FOREVERRRRRRR.

02-theapartment

2. The Apartment (1960)
Pogledao nakon “His Girl Friday” i nau DEC mor lajk it, ljudi razgovjetno pričaju, ja se povremeno čak i smijem, nije ni u jednom bitnom pogledu zastarjelo i odlično je, vjera u projekt upoznavanja s crno-bijelim komedijama mi je vraćena! I ne znam jesam li to samo umišljao, ali kao da je gluma Jacka Lemmona i Shirley MacLaine u odnosu na sve ostale u filmu osjetno… modernija? Činilo mi se kao da svi drugi muški glumci izgovaraju praktički svaku repliku kao da su policajac iz filma iz tridesetih koji ulijeće u gužvu s “now, WHAT’S ALL THIS THEN?” a ženske kao da… nemam pojma! Dok su ovo dvoje puno nijansiraniji, svatko na svoj način, i kao da su odlijepljeni od svih ostalih i pripadaju nekom drugom svijetu – što je dosta zgodno za jedan film u kojem, jelte, navijamo za njihovo sparivanje. E, i mlada Shirley MacLaine fakat nije neugodna za gledati. (SPOJLERI SPOJLERI SLIJEDE SPOJLERI: kraj je taaaaaaaako divno feelgood da bi njegova nerealističnost mogla smetati valjda jedino ljudima koji su uvijek ono ‘bože o bože zašto sam vječno u friend-zoni?! P.S. ŽENE SU PODLE KURVE’, ali da je nerealističan… to svakako? Mislim, afera sa Sheldrakeom nije nešto što se Fran slučajno dogodilo, i sama je rekla da je imala već i prije par sličnih i da se uvijek zaljubljuje u “krive tipove”, dakle ima točno određen tip muškarca koji je privlači neovisno o tome koliko će joj to lošeg donijeti u životu a Baxter je i fizički i psihički toliko drugačiji od Sheldrakea da mi je iskreno teško zamisliti da bi u stvarnom životu mogli završiti skupa, od toga bi prije ispao neki nezdravi ‘prijateljski’ odnos – čak bi se moglo reći da i sam film naznači i tu mogućnost, kad joj na samom kraju on kaže kako je voli i kako je obožava a ona se samo nasmiješi i kaže “šuti i dijeli karte!”)

01-theladyeve

1. The Lady Eve (1941)
Malo što je tako frustrirajuće kod formulaičnosti suvremene holivudske produkcije kao završnice filmova: zadnjih 20-30 minuta uvijek budu tako predvidljiva formalnost, nešto što kao gledatelj odradim bez gotovo ikakvog uzbuđenja, nema osjećaja klimaksa ili da bi se moglo dogoditi nešto neočekivano nego uvijek znaš što te slijedi i kako će se sve privesti kraju: u superherojskim filmovima to su epske bitke u kojima se satare pola grada, u trilerima to je neka jurnjava i konačan okršaj, a u rom-comovima, naravno, na vidjelo izađe laž zahvaljujući kojoj je jedna od zaljubljenih strana osvojila drugu, druga strana povrijeđeno pobjegne iako je ona prva u međuvremenu nadišla laž i iskreno se zaljubila, bla bla, za 20ak minuta opet nekako završe skupa i sretni zauvijek, konec… No nije uvijek bilo tako, i ne mora ni biti uvijek tako: ovdje se taj moment dogodi već na sredini filma, i umjesto da do kraja filma čekamo da On proguta svoj ponos i vrati se Njoj, dinamika se skroz mijenja! Zapravo, dinamika Njenih osjećaja spram Njega se mijenja svakih 10-15 minuta, većina tih promjena nema veze s mozgom ali u ovako dobroj komediji to i nije bitno, a i Barbara Stanwyck je toliko jebeno predobra glumica da bez problema proda svako novo unutarnje previranje: u jednom trenu se mislim da jebote kako to da se tako prefrigana prevarantica u jedva par dana toliko zaljubila u tako naivnog trapu, već par minuta kasnije se zasuzim skupa s njom, da bi se onda potom veselio njenoj osvetničkoj slasti čak iako ne vidim čemu i zašto… Uglavnom, od starih komedija koje sam gledao u zadnje vrijeme ova mi je bila naj naj: smiješna je i luckasta, jako zabavna i seksi, sve što bi mogao poželjeti od jedne screwball komedije and then some.

Jedan odgovor to “Moj filmski dnevnik 2014: drugi kvartal, gornji dom”

  1. Killing Time Says:

    The Apartment je fantastičan film.❤

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: