Dijaspora i susjedi

by

Da hrvatski bum sve češćih i sve uvjerljivijih kantautorica i kantautora ne živi u izdvojenom balonu postaje prilično jasno već i površnim osluškivanjem zbivanja preko granice, gdje se naši komšije također mogu pohvaliti nizom ne samo zanimljivih nego itekako važnih imena, a komunikacija između dvaju polutki iste scene ionako se odvija na svima razumljivome zajedničkom jeziku. Ne, ovdje ne mislim aludiranjem na neko nebulozno hrvatskosrpsko jedinstvo dizati politikantske burice, nego govorim o curama i dečkima s gitarama prirođenom engleskom jeziku, ali i jeziku uobličavanja sadržaja glava i srca u stihove i note. Koliko god se ova trubadurska poplava katkad mogla činiti prekobrojnom, ostaje činjenica da je barem meni osobno primarni instinkt barem deklarativno podupiranje svakoga tko se poželi izraziti u ovom obliku, a jednom kada ga čujem, e tek onda ću izabirati ili daljnje slijeđenje ili odmaknuto ignoriranje. Friška suradnja Dukata Strajnića iz Stray Dogg (nikad nisam siguran odnosi li se ime benda i na njegove solo nastupe) i Ane Ćurčin (ispričavam se zbog eventualne krive podjele mekoće i tvrdoće, ali internet je po tom pitanju tradicionalno nepouzdan), u koju su položene mnoge nade ljubitelja kantautorske pjesme, omogućila mi je dodatno upoznavanje jedne od najviše obećavajućih kantautorica ovih prostora doživjeti uz oslonac očekivanog uživanja u pjesmama jednog od najdražih mi novijih autora ne samo domaće muzike. Njihov zajednički dolazak u mali pogon Tvornice, u kojem se skupilo finih sedamdesetak prisutnih, u normalnim okolnostima ne bi imao nikakvu prepreku da me privuče, ali prošlotjedni je petak, 04. travnja, nudio i jednu drugu, ipak važniju svirku.

Tako da je presudan razlog odluke da ponovno izvedem svoju prepoznatljivu gradsku avanturu spajanja koncerata ipak ponudila Anina i Dukatova predgrupa, bombastično i stilski sasvim deklarativno nazvan Denis Katanec Okanagan Ltd. Riječ je o bendu koji, kako se vidi iz imena, predvodi vrlo mi dragi Denis Katanec iz Felona (sličnih nomenklaturnih problema kao Stray Dogg), namijenjen sviranju pjesama koje je autor napisao za vrijeme boravka u kanadskom Okanaganu. Za Denisa je inače vezana jedna od mojih najvećih pogrešaka i najomiljenijih mi ispravaka doživljaja, jer sam ga slušajući prvi put doživio kao nerazumljivo trabunjalo, da bi me svaki naknadni susret podupirao u rastućem uvjerenju kako je riječ o muzičaru kojega smijem proglasiti hrvatskim Conorom Oberstom, barem po rječitom stilu i blago nekonvencionalnom pristupu. Paralela se svakako smije povlačiti i dalje, jer Felonov metropolski folk-rock Bright Eyes novi je bend zaista odveo dublje u preriju, baš kao u slučaju The Mystic Valley Banda. Narasle kose i kape, Denis zaista izgleda kao kakav sjevernoamerički mladac koji se ostavio fakulteta da bi svojim pjesmama (i one njime) putovao na sve strane širokoga kontinenta, ali ujedno tako i zvuči, pri čemu specifičnosti hrvatskoga jezika na kojem pjeva ni najmanje ne smetaju slici modernog indie-roots benda. Trojku iz Vlaste Popić koja popunjava postavu Felona, Denis je u Okanaganu zamijenio četvorkom (najavljeni Matija Haba pripomogao je samo oko snimanja nadam se što skorijeg EP-ja i s bendom neće nastupati uživo) pripadnika (odnosno, i pripadnica je na basu!) zagrebačkih bendova koje sam uvijek više doživljavao majstorima instrumenata, a manje vlasnicima pjesama koje bih mogao slušati s ljubavlju. Ovaj spoj je tako zaista najbolje iz oba svijeta, jer je profesionalnije sviračko umijeće Denisov zvuk oslobodilo a da ga nije zarobilo u sterilnost, što se najbolje vidjelo u pjesmi koja mi se najviše svidjela, a koju su na zasluženom bisu izveli u promijenjenom, umalo pa DFA aranžmanu. Nadam se da će to ipak ostati samo momentalna zajebancija.

A kad smo već bili u Tvornici, bilo bi sasvim glupo sasvim eskivirati nastup zvijezda večeri, kojima smo na kraju poklonili nešto manje od sat vremena, a zauzvrat dobili mnogo, mnogo više, kao i obavezu da sljedeću priliku onda iskoristimo u potpunosti. Ana s akustičnom gitarom i Dukat sa svojom prekrasnom električnom, sviranom kristalno čisto, večer su zamislili kao susret svojih vlastitih pjesama s obradama uzora koji su na njih presudno utjecali, ali i izleta u manje očekivan izbor jedne ‘Wicked Game’ Chrisa Isaaka, izvedene bez imalo sprda ili ironije, kakvi uopće ne bi pristajali ovome iskrenom paru. Izmjenjujući tako pjesme i uloge – primjerice, Anin poluprobojni poluhit, ali zato potpuno prekrasnu pjesmu ‘Cut Loose’ otpjevao je Dukat – ovo je dvoje glazbenika pokazalo gotovo pa instinktivno scensko razumijevanje, kojemu bi se povremeno ispriječio tek skok s glasnoća dvaju vokala. Naime, Anin fenomenalno moćan glas – površno opisan kao spoj snage Lovely Quinces i sugestivnosti Irene Žilić, da se zadržim na bliskijim usporedbama, iako je riječ o redom samosvojnim izvođačicama – prostoriju bi ispunio toliko masivnom uvjerljivošću da bi Dukatov povučen, intimniji vokal, pogotovo za vrijeme uvodne Youngove ‘Out On The Weekend’, u prvi mah bilo jako teško uopće primijetiti. Srećom, ono što bismo potom vrlo brzo primijetili bile su zaista prekrasne pjesme poput ‘Drunk’ ili neočekivane obrade ‘Trouble’ Raya LaMontagnea, koju zaista nisam čuo predugo i na tome im posebno zahvaljujem. Koliko sam čuo, ovo se lijepo druženje poslije ‘Fire’s Never Wrong’ nastavilo još jako dugo, ali ja sam s koncerta na kojem sam čuo pjesmu Chrisa Isaaka naprosto morao otići na koncert na kojem sam se nadao čuti temu Chrisa Isaaka, odnosno… (nastavit će se u sljedećem izvještaju)

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: