To the West, to the West!

by

Muzika drage rokenrol šminkerčine Franka Turnera, koji je prije dvadesetak dana, točnije 7. ožujka, odsvirao divan koncert u ljubljanskom Kinu Šiška, zapravo je gotovo sva o mamurlucima, pa možda doista jest prava šteta što sam se sinoć nekako odupro unutarnjem i vanjskom zovu na još koje pivo jer, da nisam, eventualni razorni mamurluk sada bi mi omogućio plastičniji uvid u pojedine nijanse toga stanja te onda posljedično i bolji, životniji tekst. Samo, kakav god uvid u tom slučaju imao, ne bih imao ništa, s obzirom da ga nikako ne bih mogao preliti tastaturom na ekran nego bih se u tisućitom položaju na krevetu po tisućiti put zaklinjao da više nikad neću ništa popit. Majke mi. A taj način suočavanja s mamurlucima nipošto ne priliči Frankovom stavu i njegovoj odluci da se sa svakim od njih obračuna u još jednoj turi neobuzdane proslave, znajući kako su povodi koji su ga otpustili u egzaltirana pijanstva bilo koje vrste itekako vrijedili svakog računa koji se potom naprosto mora podmiriti. Ne govorim ovdje samo o alkoholnim mamurlucima, iako se njihov doprinos u kreiranju kompletnog doživljaja svih ostalih nikako ne smije zanemariti; Frankova su pijanstva i ljubavna, i životna, i muzička, ali se uvijek i popije. Klin koji izbija ove klinove, međutim, isključivo je punk/folk/indie/rock/pop himna sićušnoga privatnog opsega i golemoga komunalnog dosega kojom Frank svaki od tih mamurluka prebije i sruči na zemlju, što je uvijek mnogo lakše ostvariti tijekom euforičnoga koncertnog slavlja nalik na ono održano u Šiški pred nekoliko stotina razdraganih fanova.

Iako kantautor rijetkog osjećaja za isprepletenost čvrstih životnih stavova i dobrodošlih slučajnih poremećaja u planovima, koji iza sebe ima nekoliko jako dobrih albuma (iako nijedan i zaista bezgrešan), Frank Turner ipak jest najjači i najuvjerljiviji u direktnom kontaktu s publikom. Na njemu se jednostavno vidi koliko mu znači svaki koncert, što vjerojatno jest zaostatak iz pankerskih dana u kojima je bukiranje svakog od njih doista i bilo ljuta avantura; danas, kao razmjerno prihvaćena indie-zvijezda takvih problema zasigurno nema, što njegovu svijest o svetosti i prolaznosti tih trenutaka čini dirljivom. On doista jest jedan od nas, a ne šupak, kako se ekstatično zaderao u zboru s publikom tijekom manifestne ‘Try This At Home’, jednom od predvidljivih, ali zato ništa manje slađih, vrhunaca i ovog nastupa. I možda baš zato što jest jedan od nas iste pogreške ne radi samo u životu nego i u studiju, gdje se prilikom snimanja albuma često izgubi u mitologijama koje ga kao dokazanog rokenrol ovisnika neprestano opsjedaju. Shvativši da u rukama i nedavnome iskustvu prekida ljubavne veze posjeduje materijal podatan za novu ploču, od aktualnog je ‘Tape Deck Heart’ tako napravio album koji na ne baš najglatkiji način spaja svijest o klasičnom rock-totemu postprekidnog albuma sa željom da temu osvijetli iz drugog kuta, odnosno iz mraka osobe koja je ostavila, a ne znatno češće ostavljenosti. Ne želim reći da Frank takav album ne može napraviti sjajnim, nego samo da u ovom slučaju to ipak nije napravio, što je zapravo taman u kvalitativnom prosjeku njegove cijele diskografije koja obiluje albumima na kojima su vrhovi ipak za nijansu previše udaljeni od ostataka.

Uživo, u skladu s dojmom kako se Frankova rokerska tvrdokornost najpotpunije osjeća na koncertima, čak i one nešto slabije pjesme iz njegova kataloga prerastaju u čvrste standarde mekanoga trubadurskog punka čije granice postojano širi, ali ne prelazi, još od svojeg prvog albuma ‘Sleep Is For The Weak’, ovdje predstavljenog samo predivnom ‘The Ballad Of Me And My Friends’, kojom je otvorio zasluženi bis. Mislim da nije stvar u tome da Frank pjesme piše misleći na mogućnost njihova inkorporiranja u program koncerta koliko ih, jednom napisane, na tim brojnim koncertima teše i dorađuje do oblika koji im najbolje pristaju. Oduševljen onim što sam u Ljubljani čuo, ‘Tape Deck Heart’ sam onda lijep broj puta zavrtio u periodu od koncerta naovamo i moj se početni dojam neprokuhane ploče svejedno nije promijenio. Lako je moguće da sam u krivu, ali od svega je važnija upravo Turnerova sposobnost da pričajući izravno ispriča uvjerljivije, zbog čega sam prilično siguran kako su i obožavatelji nove ploče na koncertu doživjeli skok u dojmu podudaran mojem – hm, kako li je tek onda njima bilo ako je meni bilo super? Među svim tim obožavateljima, i to posebno u prvim redovima, naravno da je bilo masu Hrvata, koji su u znatno većem broju potegli preko granice koja to više nije negoli prije dvije godine do Velike na Dirty Old Festival. Ima smisla, i to ne samo zbog nominalno podjednake udaljenosti, nego i zbog toga što Frankov punk, barem u ovom trenutku, nikakve veze nema s grassroots hipijanom kampiranja u prljavštini (zanemarite naslov EP-ja ‘Campfire Punkrock’, to je bila samo finta koju je i sam priznao obrađujući ‘The Outdoor Type’ Evana Danda), koliko komunicira romantikom kasnonoćnih kafića i sutrašnjih jutarnjih rupa u sjećanju prilikom buđenja u tuđim sobama.

Od triju koncerata koje je Frank odsvirao uz sve sigurniji prateći bend The Sleeping Souls (dva na hrvatskim festivalima i ovaj), a kojima sam osobno svjedočio, ljubljanski je svakako bio najvatreniji, najemotivniji – što je logično s obzirom da je sada ipak svirao prvenstveno svojim fanovima, a ne i dobronamjernim festivalskim posjetiteljima – pa onda shodno tome i najbolji. Iako, kao stara nostalgična iskusnjara, osobno ću kao najdraži ipak dovijeka pamtiti zgodu kada je 2009. godine nekolicinu stotina Bečlija i šačicu Hrvata koji su otišli vidjeti najbolji bend na svijetu The Gaslight Anthem kao potpuno anonimni pred-izvođač natjerao da mu jedu iz ruke samo svojim šarmom, glasom, akustičnom gitarom i neodoljivim refrenom ‘Photosynthesis’. Čuti pjesmu koja odbija sjesti, ušutjeti i odrasti upravo u danima kada nam se činilo da bismo valjda već jednom morali napraviti baš te stvari možda i nije bilo pametno u dugoročnom smislu, ali je opravdalo barem nepodijeljeno prepuštanje trenutku. Baš je tom ‘Photosynthesis’ Frank otvorio i ovaj koncert, pokazavši odmah na početku kako je ova njegova verzija beskrajne turneje konačna validacija života provedenog uz i za rokenrol, te nešto što naprosto mora izbaciti iz sistema prije nego što se bude primoran primiriti, samo što se čini da su zalihe tolike da će ispumpavanje trajati još jako, jako dugo. Pa ako će trajati toliko dugo, onda stotinjak minuta emotivnog izgaranja kroz izmjenu starih šefica iz spomenara, među kojima uvijek treba ponavljati lekciju ‘Reasons Not To Be An Idiot’, i novih pjesama, od kojih je najubojitije zvučala ‘Losing Days’, svakako nije bilo prenaporno.

Štoviše, teško da bi ikome prisutnome bilo smetalo da je koncert potrajao i još dulje, osim možda samom Franku i njegovoj fizičkoj formi, s obzirom na naporno petnaestominutno bubnjanje rudimentarnog stila u drugom dijelu šarmantnog seta predgrupe Andrew Jackson Jihad (iz Phoenixa su, go, Suns!). Folk-punk kolektiv koji se vrzma oko dvojca Sean Bonnette (storyteller s kauča, ali onog privezanog između dva stabla) i Ben Gallaty (muzičar i prika koji ima rješenje za svaku gužvu) na ovoj je turneji sveden samo na njih dvojicu, u čemu je Frank izgleda uvidio priliku da doradi svoje početničke vještine lupanja, svejedno sasvim prikladno uklopljene u pomalo razbarušeni i potpuno rječiti miks dokumentiranja suludosti američkih samosvojnosti i ironije kojom ih pametna jedinka izgleda mora kako popratiti tako ih i prihvatiti. Za razliku od još jedne predgrupe Ducking Punches, čini mi se roadieja kojem je Frank dao šansu iz prijateljskog sažaljenja i sjećanja na svoje početke, jer su mu pjesme sramotno loše, Andrew Jackson Jihad posjeduju ne samo potencijal sljedeće polu-velike pojave deelektriziranog punka nego i odlične pjesme čijem je oku za detalj i veliki refrenski singalong nemoguće odoljeti. Dodamo li tome i neizbježan osjećaj underground čistoće, ne čudi Frankova spremnost ili želja (ne mogu znati je li se pozvao sam ili su ga za bubnjeve pozvali dečki iz benda) za sudjelovanjem u nešto labavijim okvirima od onih do kojih je dosegao njegov vlastiti bend. Majica s motivom Johna K. Samsona, koju je nosio bubnjajući, bila je tek dodatan plus.

Preodjenuvši majicu u karakterističnu bijelu košulju, Frank se na pozornicu vratio zajedno sa svojim pratećim prijateljima koji još uvijek svi zajedno djeluju kao banda načelno pristojnih kvartovskih likely ladsa na posljednjoj zajedničkoj akciji, momačkoj večeri koja se nekim slučajem prometnula u krstarenje Mediteranom na kojem svi slobodni članovi ekipe planiraju zavesti brdo zgodnih cura, ali im se svake večeri u planu redovito ispriječi količina alkohola koju saspu u sebe uz večeru. Ben Lloyd je goofy (but loveable) gitarist kojeg nije teško zamisliti kako se zapuše penjući se na drugi kat, zbog čega ga macho (but loveable) basist Tarrant Anderson i njegova općetjelesna napetost neprestano zajebavaju. Bubnjar Nigel Powell je totalno creepy (but, opet, loveable), ali čim se nalazi u društvu quiet (a nisu valjda zadnjeg našli nesimpatičnog?!) klavijaturista Matta Nasira ne treba biti posebno zabrinut. Baš zbog te međusobne različitosti The Sleeping Souls i ostavljaju dojam prijatelja iz djetinjstva, jer teško da bi se u suprotnom slučaju uopće našli na istome mjestu, odnosno u istoj ulozi uz šefa Franka. Sjećam se kako su na Terraneu ponegdje čujan manjak iskustva i sigurnosti nadoknađivali golemom količinom slavljeničke energije; do danas se taj manjak do kraja istopio, ali energija je ostala ista, bilo da pozivaju na još jedan krug svijetom u ‘The Road’ ili decentno podupiru Frankovo priznanje u ‘The Way I Tend To Be’. Naravno, najviše se energije uvijek nalazi u svetosti i predanosti vjere, što je još jednom potvrđeno zidanjem hrama u ‘I Still Believe’, koja je ipak trebala zatvoriti nastup umjesto pomalo jeftinog populizma ‘Four Simple Words’ i njezinog medleyja različitih stilova.

Ali, u svijetu Franka Turnera, populizam naprosto ne može biti jeftin, jer se sve njegovo autorsko i izvođačko bogatstvo očituje upravo u tradicionalizmu stare škole prilikom dodvoravanja publici koja mu je sve ovo omogućila, te ispunjavanju njezinih želja. Osim sviranja pjesama, on na koncertu izvodi i show, ali takav u kojem pjesme ipak ni u jednom momentu ne ispadaju u drugi plan, zbog čega ga, naposljetku, ovoliko i poštujem i ja osobno, neprijatelj sve nepotrebne ornamentike. Želeći biti potpuno jednako pošten prema svim svojim koncertnim slušateljima, Frank svoje crowd-pleasing trikove upražnjava na svakome koncertu, pa je tako i ovaj put ‘Eulogy’, početak središnjega akustičnog solo seta, otpjevao na jeziku domaćina (prvo se pristojno raspitavši razumijemo li mi Hrvati slovenski, što je bio tek jedan od šlagvorta obećavanja da se pod hitno mora vratiti u Hrvatsku), u ‘Dan’s Song’ iz publike pozvao jednu Mirelu da svira usnu harmoniku (navodno joj je bio rođendan, ali poznaničke su veze poslije svirke sve razjasnile kao elaboriranu prevaru. Sramota!), a ‘Recovery’ najavio kao međudržavni plesni natječaj. Ništa od toga, naravno, pjesmama kao što su ‘Peggy Sang The Blues’ ili ‘Long Live The Queen’ uopće ne treba da bi kumulativno ostavile bolji dojam, ali uvelike svjedoči o toplini i prijaznosti jednoga običnoga simpatičnog, i prilično talentiranog!, momka koji sebe i svijet može razumjeti jedino pjesmama i komunikacijom s njemu sličnima u tom pogledu. Naš momak, taj Frank. Set lista: Photosynthesis – Plain Sailing Weather – Peggy Sang The Blues – Losing Days – Try This At Home – Glory Hallelujah – Reasons Not To Be An Idiot – The Way I Tend To Be – Wessex Boy – Eulogy – Good & Gone – Dan’s Song – I Am Disappeared – The Road – If Ever I Stray – Polaroid Picture – I Knew Prufrock Before He Got Famous – One Foot Before The Other – Long Live The Queen – Recovery – BIS: The Ballad Of Me And My Friends – I Still Believe – Four Simple Words

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: