Ljuljanje barke

by

Moj vlastiti prolog kalibrirajućem koncertu koji su u ponedjeljak u punoj Močvari (ne baš krcata ili dupke puna, ali bliže toj kategoriji negoli standardnome polupopunjenom oklijevanju) odsvirali terapeuti Wooden Shjips bio je umnogome nalik na onaj kojim sam prije nekoliko mjeseci dočekao zagrebački nastup relativno srodnih Dead Meadow, sličan onoliko koliko je slična muzika tih dvaju bendova, dakle više pristupom negoli samim specifikacijama žanrova. Isto to mi je, recimo, nedostajalo prije nekoliko godina pred nastup Moon Duo, u kojem šef Shjipsa Erik Ripley Johnson sudjeluje u blago izmijenjenoj ulozi, što možda jest razlog zbog kojeg mi se taj koncert nije posebno svidio, a ovotjedna svirka ipak jest, kao dobrodošao vanjski prilog imperativu mojega koncentriranja. Naime, cijeli sam ponedjeljak proveo u nekoj džepnoj verziji depresije, ne onoga laičkog hiperboliziranja tuge ili nezadovoljstva, nego odsutnosti motiva i planova, čistom tupilu bez kratkoročnih ciljeva. Naravno, može se reći da ovim samo svoju klasičnu lijenost podižem na plemenitaške razine, ali zaista se nisam mogao uhvatiti ni za glavu ni za rep, a bio sam potpuno nepokretan, toliko da sam vrlo dugo propitivao želju da uopće odem do Močvare, zbog čega naposljetku i jesam propustio predgrupu Žen. Plus me, iskreno, ne zanimaju previše, iako vjerujem prijateljima da je riječ o dobrom bendu.

Wooden Shjips su me, s druge strane, itekako zanimali, iako uopće nisam fan benda, ali mi je nekako prošvercani aktualni album ‘Back To Land’ pružio nekoliko vrlo opuštajućih horizontala. Rani opisi i klasifikacije benda od sebe su me instinktivno odbijali, u smislu da ni navedenu ploču ne bih bio ni pomislio sam skidati ili nabavljati da se nije našla u nekome od golemijih paketa prilikom internetskoga brodskog prometa od jedne luke hard-disca do druge. Ovako kroz maglu sjećanja i vizualnih pomicanja nazirem da su u ponedjeljak odsvirali barem naslovnu pjesmu, nešto više boogiejem zaslađenu ‘Ruins’ i ‘These Shadows’, koja bi se mogla priključiti nekom albumu grupe Luna, ali zapravo uopće nisam siguran, s time da ranije pjesme ionako ne mogu prepoznavati jer sam ih dosad čuo samo slučajno ili prvi put na koncertu. Sve to, zapravo, ima jako mnogo smisla, jer Wooden Shjips su mnogo manje bend orijentiran na pjesme kao pojedine vlastite identitete, nego ih repeticijom i niveliranjem koriste kako bi postigli zajedničku sveobuhvatnu atmosferu. Baš me ta ravnina, miks maženja i betoniranja, u ponedjeljak i resetirala i trgnula iz svojevrsne letargije; iskoristivši koncert kao samopomoć, nisam siguran koliko sam njegove koncertne karakteristike uopće bio sposoban primijetiti.

Jasno mi je zašto se ovaj bend neizostavno svrstava u pripadnike pa čak i predvodnike nove psihodelije, koja me u društvu droneova i loopova držala sumnjičavim sve dok poslušavši album nisam skužio da je riječ o fejk-progresivi, za čije su proklamiranje više krivi oni koji ne žele priznati da im se sviđa prilično jednostavan bend negoli bend sam koji samo svira. I svira. I svira. I opet. I dalje. Spajanje klubova Frisca ’67 s podrumima New Yorka istog razdoblja, ali preko krauta njemačkih sedamdesetih jest najlakše, čak i najtočnije, postaviti na kraj razvojnih linija od Quicksilver Messenger Service i The Doors do Spacemen 3 i Spiritualized, samo što je ono što čujem na ‘Back To Land’ ujedno i jako blizu popu, ili barem mekšem tretmanu prolaženja kroz zavjesu, nalik na Mazzy Star, Galaxie 500 ili te redovite Stereolab, kojih se prisjetim svaki put kad mi se svidi neki bend pun groovea. Uživo, Wooden Shjips su, logikom konteksta, nešto prljaviji i čvršći, ali ne i odvažniji ili skloni avanturi, nego svojom usmjerenošću i kristalno jasnom tvrdoglavom vizijom postižu efekt suprotan psihodeliji. Umjesto da otkrivaju i otvaraju vrata za nove svjetove, oni su mi upornim basiranjem i Crazy Horse-lite solažama razvezali sve čvorove i svu napetost u leđima, vrativši mi elan i fokus. Možda se baš zbog te relativne konvencionalnosti, naravno govoreći unutar žanra, i nisu svidjeli našem ratniku sjebane opskure Dawarrioru Rončeviću, ali svojim su korištenjem međusobno zamjenjivih pjesama kao kukuljica iz kojih se izlegu leptiri ili modula (je li to to?) koje svemirski brodovi  u jednom momentu odbace meni osobno omogućili fino nadlijetanje trenutačne situacije. Više nisam ni tražio.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: