Plavi orkestar

by

Obje poluprigovaračke sitnice koje sam bio tek onako dopisao izrazima svojeg oduševljenja prethodnim zagrebačkim koncertom predivnih The Mothership Orchestra, održanim toplog proljeća 2011. godine u KSETu, naišle su na svoje odgovore u petak, kada se ovaj dragocjeni bend vratio na isto mjesto te odsvirao još jedan podjednako topao koncert. Skraćivanje trajanja svirke minutaži primjerenijoj bendu koji, nažalost još uvijek, iza sebe ima samo jedan album – fantastičan ‘Song For You’, prepun baš takvih pjesama za svakog pojedinog tebe – vjerojatno jest logičan potez nešto iskusnijeg benda, ali uvod kojim je pjevač Lazar Šijak najavio pjesmu ‘Wake Up Lazarus’, spominjući kako mu je prošli put dometnuto da zašto se bakće s biblijskom metaforikom, mogao bi potvrditi kako je predvodnik ovoga emotivnog pop-orkestra doista i pročitao moj prethodni izvještaj. Mislim, pa koliko je mojih kolega, iako takvima smatram samo malobrojne, u svojim antireligijskim kruzadama podjednako gorljivo poput mene? Dosta njih, kažete? Pa da, ima nekog smisla, ali, da igru ponovno preokrenem u svoju korist, koliko je njih uopće prisustvovalo prvom bendovu koncertu u Zagrebu? E tu sa sigurnošću mogu ustvrditi da sam bio jedan od ultra-rijetkih, jer je taj prekrasan koncert sve skupa bilo posjetilo tek tridesetak ljudi.

Naravno da sve to uopće nije bitno, osim što bi meni osobno bilo drago da čovjek zna koliko volim njegovu muziku, ali je donekle bilo znakovito kao protuteža barem sitnih promjena u odnosu na konkretnije okolnosti koje se uopće nisu promijenile. Ni nagore, jer je sat vremena ovoga melankoličnog zagrljaja plave i kišne akustične nujnosti s proplamsajima sunčane epske širine ponovno skrivećki pokazao kako su The Mothership Orchestra ne samo ponajbolji susjedski bend svoje generacije nego i dostojan takmac najljepšem iz repertoara Tindersticks, The Waterboys, Scotta Walkera ili The Band, s time da su smanjivanje brojnog članstva na kompaktniju petorku i izraženija uloga školske melodike grupu malo više odvukli i prema indie-popu jednih Belle And Sebastian. Ali nažalost ni nabolje, promatrano isključivo u smislu posjeta, jer je koncertu opet svjedočilo tek tridesetak ljudi, koji su se u KSETu umalo pa izgubili, tako da je Škarino i moje sitno kašnjenje i ulazak tijekom uvodne ‘Afternoon Tea, You & Me’ popratila i moja uvjerenost kako je riječ samo o zakašnjeloj tonskoj probi. Bend čije elegantne rock pjesme često odaju dojam zavaljenosti i uranjanja u fotelju, slično naslovnici njihova albuma, ionako nije prikladan za žustrije izljeve energije, ali prvih mi se nekoliko brojeva činilo kako postoji određena rezerva, kao da su se i sami članovi grupe pitali krije li se uzrok rahle publike u nekoj njihovoj pogrešci.

Osobno mislim da se ne radi ni o kakvoj pogrešci koliko o činjenici da svojom nijansiranošću, pokatkad i umiljatošću, a kojima sviraju žanrove koji se ionako percipiraju kao namijenjeni starijima, naprosto nisu podudarni mladenačkom bijesu i parolaštvu kojima neki drugi bendovi izravnije komuniciraju s publikom koja čini razliku između benda za strpljive i redovite pacijente te grupa koje rasprodaju veće prostore. Pridodamo li tome i nesretnu činjenicu kako se, barem s naše strane granice, o bendu gotovo ništa nije čulo kroz posljednje tri godine, onda možda i nije previše čudno kako su i na ovaj koncert primili samo one kojima njihova muzika doista nešto znači, a prema reakcijama okupljenih – njihanje u ritmu modernih valcera, pjevušenje ključnih stihova, srdačno pljeskanje nakon svake pjesme, moj strogi sud E ova je najbolja! izrečen i za ‘You’re Amazing’ i za ‘Then She Kissed Him’ i za ‘London Breeze’; a štaću kad svaka jest! – izgledalo je da su takvi skoro pa svi. Vjerujem da je tu zapreminu osobnih prtljaga svakako osjetio i bend na pozornici, jer se odmicanjem repertoara osjećalo otpuštanje kočnica, manifestirano kako u okrepljujućim šetnjama poznatim ulicama starih pjesama, od kojih je ponajljepše bilo vuneno predenje ‘Dare You’, tako i osvježenjem kataloga novim ljepoticama poput ‘Suddenly She Wakes’, koje bi se trebale naći na najavljenome novom albumu imena, ako sam dobro razabrao, ‘The Mothership Orchestra Is Running Its Show’. A svakom prigodom kad ih slušam, i moj.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: