Vatrena romansa

by

Zgusnutost protekloga koncertnog vikenda na razmeđu punk i indie scene njemu je ususret, kao i tijekom njegove prve polovice, bilo sasvim očekivano, predvidljivo i donekle ispravno proglasiti vatrenom, sve dok negdje upravo na prijelazu subote na nedjelju nemio i neočekivan incident u klišeiziranost tog pridjeva nije umijesio i neumjesnost. O požaru koji je subotnje večeri buknuo na tavanu Medike, dok se dolje u Attacku! održavala još jedna Punk Romantika, dosad ste zasigurno čitali na mnogim mjestima i čuli i od upućenijih, a barem je mene osobno iznenadio i pohvalan manjak senzacionalizma kojim su čak i naši mainstream mediji popratili priču o gorenju u sklopu skvotersko-pankersko-alternativnoga kompleksa. Mala sreća u nesreći bila je eskalacija požara baš između nastupa dvaju bendova, što je većinu posjetitelja ionako smjestilo u dvorište s kojeg su promatrajući situaciju ispravno zaključili kako većeg razloga za paniku nema, a pravovremena reakcija organizatora i ostatka Medikinih insajdera pobrinula se i da se izbjegne mogućnost širenja otegotnih okolnosti. Izostanak ikakvih ljudskih žrtava cijelu situaciju čini opisivom u gabaritima svega dobrog što se dobro svrši, a iskreno se nadam i da je materijalna šteta što manja te da će ljudi koji su izgorjele prostore koristili što prije i što potpunije nadoknaditi svoj gubitak. Priznajem kako se potpunom Medikinom oporavku nadam prije svega iz sebičnih razloga, jer sam u njezinim prostorijama posljednjih godina vidio pregršt sjajnih koncerata, a najsebičniji je onaj Potlistinog rođendana najavljenog za prvi dan ožujka, do kojeg bi trenutačno zbog nemanja struje zatvoren klub trebao nanovo biti u sviračkom pogonu.

Uz sve svoje ozbiljne reperkusije, nesretni požar, logično, zasjenio je i održane (dva od pet, Antitodor i moćne Kurve, koje sam tako i opet! propustio, nisu stigli zasvirati, a legendarni FNC Diverzant naposljetku ipak jesu, u jednome drugom klubu, o čemu malo kasnije) nastupe, one melodyčara Dosta, koje sam ovlaš provjerio tijekom klasične pivo-poruke-jaketa-WC dekoncentracije neposredno nakon ulaska u Attack! – iskusni Lale ih je usporedio s Propagandhi, što je svakako točniji korelat nego da se nečega domišlja moja nemuštost – te pankčine Socijalne službe. Otkako sam ih prvi put uživo slušao prije nekoliko godina, i to mislim u Splitu, ovaj je bend svoju moć uspio još i podebljati i nabildati, bez pogreške se pozicionirajući na onu parcelu punka koja je, prvenstveno zbog manjka elemenata shakea i rolla, mojim ušima ipak previše žestoka. Za razliku od kućnog izbjegavanja, njihovo buldožersko ravnanje svih nepravdi pred sobom uživo, doduše, ipak mogu ne samo proučiti s razumijevanjem nego i doživjeti s uživljenjem, jer se himničnost refrena i zaraznost izdeklamiranih fraza (efektnih sadržajem, ne toliko formom) preko raspjevanosti odanih obožavatelja lako širi i ostatkom prostorije, sve do nas povučenih u zadnje redove. Dodatnu prepreku između mene i navedenih bendova, a što nikako nije njihova krivnja ili problem, podiglo je moje nestrpljivo iščekivanje najdražih Diverzanata, koji me uvijek spriječe preostale bendove s programa predanije slušati, što se pomnožilo vrlo osjetnim periodom proteklim od njihova posljednjeg nastupa. Međutim, nije bilo suđeno, jer Bero nije stigao ni zavidati svoje činele, kad je program zbog požara i radi sigurnosti morao biti prekinut.

Da je kojom nesrećom buktinja opasnije zaprijetila, nikom živom ne bi palo na pamet voditi emotivnu statistiku, no ovako se na dobrom dijelu gostiju mogla osjetiti i barem jedna nijansa razočaranosti usmjerena isključivo otkazivanju svirke benda o kojem sam pisao toliko puta, opet daleko od broja puta koliko sam živio uz njihove pjesme. Uvijek osjećam potrebu naglasiti da članove benda jako dobro poznajem, pri čemu mi je basist Goc jedan od najboljih i najčvršćih prijatelja s velikim P, jer ne bih htio da ispadne kako će moju slabost na FNCD netko poslije protumačiti kao podilaženje prijateljima. Naravno da emotivne veze postoje, no ove o kojima pričamo nešto su važnije i deblje od toga da se ne bih usudio reći Gocu da mu je bend svirao i bio zakurac, u slučaju da se takvo što dogodi. Stvar je samo u tome da su neke druge emotivne veze, one ostvarene s bendovim najjačim pjesmama, od kojih je barem polovica tridesetopjesmovnoga kataloga neupitni kanon hrvatskoga melodičnog punka, ono što mene, a na svakom koncertu primijetim i mnoštvo osjećajnih istomišljenika, priječi ijednu svirku benda doživjeti drukčije od proslave svih neuklopljenih adolescencija i još uvijek nepotpunih odraslosti. FNCD su bend koji je posljednjih godina smisao svake kritike nadišao susretljivim prihvaćenjem svih njezinih komponenata, jer svoju šlampavu tehničku izvedbu, višegodišnju autorsku neaktivnost ili međusobnu ponovljivost koncerata nikada nisu ni pokušali negirati, prigrlivši ih kao nužnu nuspojavu punka koji je četvorku koja bend čini realizirao prije svega kao ljude, ne kao muzičare ili članove benda. Neka napreduju Debeli i Overflow, neka dolaze novi, glasniji, brži, bjesniji i originalniji klinci, Diverzanti će svakih pola godine ‘Bibom’ slomiti i vidati srce svakoga prisutnog. Zato je otkazivanje njihova nastupa naprosto moralo izazvati određenu gorčinu kod velikog broja ljudi.

Ali, jednako koliko su na njihovu svirku bili nabrijani obožavatelji i prijatelji, toliko je, na čelu s community managerom gitaristom Žacom, bio nabrijan i bend sam, kojemu se nakon povlačenja na piće smirenja u stari Spunk igrom slučaja otvorila neočekivana prilika. Ako sam sve dobro pohvatao – a ako nisam budite me slobodni ispraviti – te je večeri u Spunku bila održavana neka poluprivatna rođendanska zabava, u sklopu koje su svirali Mašinko (možda i najlegitimniji nasljednici FNCD), tako da je nužna oprema bila na stejdžu, a ponešto prijemčivog ljudstva u kafiću. Na brzinu donesena odluka rezervnog giga kao ispušnog ventila raširila se Twitterima i mobitelima, a u maniru razmaženog jetsetera iz taksija sam nazvao Goca po obećanje da neće početi svirati dok se ne pojavimo na licu mjesta. Moje otvaranje Spunkovih vrata tako je popratilo Teovo proklamiranje Želim nestati s tišinom i vrlo je brzo postalo jasno da su ove subote Diverzanti naprosto morali svirati, inače bi bili pukli. Prošlog tjedna primijećen odličan razglas u Spunku bendu u jednu ruku nije radio usluge, jer se gore spomenuta šlampavost čula bolje, ali još su se bolje čule sve te unutarnje detonacije na minskom polju klasika kao što su dvaput odsvirani ‘Stari panxi’ ili ‘NDS’. Ubacivši se nenadano u tuđu večer, Diverzanti su se već nakon treće pjesme poželjeli povući, kako ne bi pretjerali zloupotrebljavajući ukazano gostoprimstvo, ali tridesetak fanatika nije ih puštalo još nekih petnaestak minuta, u koje su ubacili i potpuno novu pjesmu ‘Budi moja’ (pokušaj medleyja s ‘Pobunom’ Debelih nije uspio do kraja), sa stihovima do danas filtriranima kroz urbanije motive među kojima mi se posebno svidio onaj o njezinom imenu napisanom plavim sprejem. Da je bio odsviran u cijelosti za Attack! pripremljene set liste, ovo bi garant bio koncert godine, ovako će ispasti negdje deveti ili trinaesti. Nije loše: Blizu sunca – Biba – Stari panxi – NDS – Kažeš da bi htjela – Put za bolje vrijeme – Budi moja – Stari panxi

Kronološko hopa-cupanje nastavljam nedjeljnim koncertom izvrsnih portlandskih Autistic Youth i Austrijanaca Catholic Guilt, koji je iz jasnih razloga morao biti prebačen iz Attacka! u susretljivu Močvaru, u kojoj se okupilo sedamdesetak ljudi, vjerujem osjetnim dijelom zbog odličnog dojma koji su američki panksi ostavili na svojemu zagrebačkom koncertu ujesen 2011. godine. Priznajem kako nisam imao pojma (jebiga, tek sam poznanik te scene) da je bend lani izbacio novi album ‘Nonage’, s kojeg mi je u nedjelju najupečatljivije zvučala ‘Stones’, i koji je zauzeo većinu odrješitog i krasnoga tridesetominutnog nastupa, podcrtanog razularenim bisem prošejkanih instrumentalnih uloga. Kad uhvatim vremena za provjeru, znat ću koliko je i je li zapravo ‘Nonage’ zvuk benda na klackalici garažnog NW-punka osamdesetih i gotovo power-pop melodija (doduše, dobrano našmrkanih brzinom) pomakao prema toplijoj ekstatičnosti, ali na koncertu mi se činilo kako su ponešto smanjili, odnosno suspregnuli, svoj nekadašnji melankolični bijes, odnosno onaj neuhvatljiv sastojak svoje privlačnosti kojim su me kupili albumima ‘Idle Minds’ i ‘Landmine Beach’. Srećom po mene, taj sastojak bio je pozivnica, ne isključiv uvjet, tako da mi je bend svojom odlučnom svirkom ponovno pružio kratak ali sladak period čistog zadovoljstva, pri čemu trebam dodati i kako je ipak riječ tek o sićušnim pomicanjima, jer su Autistic Youth i dalje jedan od najboljih aktualnih američkih punk-rock bendova, barem za nas koji nismo pankeri. Kroz petnaestak minuta izmjena HC-eskapada i classic-rock solaža nisam uspio skužiti koliko su Catholic Guilt podatni takvom profilu slušatelja, jer me nisu stigli ni odbiti ni pridobiti.

Dva dana prije – još malo skakutanja! – Spunkov prostor do proslavio je povratak Žura u svoje prirodno stanište nakon prošlomjesečne ekskurzije u Klub., nadograđen svirkom friškoga zagrebačkog indie-kvarteta The Belle Infidels. Otkako sam ih upoznao kao prvi bend koji sam uživo slušao tekuće godine do danas su promijenili bubnjara i, vjerujem zahvaljujući tehničkim uvjetima prostora, zagubili akustare, tako da su blagi prizvuk urbane folk-melankolije ovom prigodom u potpunosti zamijenili ponešto sirovijim pristupom. Koji im, drago mi je primijetiti, skroz dobro stoji, pa se kroz utjecaje The National (pjesma ‘All The Wine Is Gone’ bi svoj prokušani lirički ekspoze mogla nadići tek saznanjem kako govori o nestanku apsolutno svega vina na svijetu) probijao i klupski roots-rock na tragu, recimo, ranih Lone Justice (da, uspoređujem isključivo zbog ženskog vokala, šovinist sam). Pletenje odličnoga gitarista (siguran sam da je tip bio metalac sa solfeđa prije nego što je otkrio ljubav u muzici) bilo je izbačeno u prvi plan pa je vokal pjevačice zvučao primjerenije ovakvom tipu benda, ne onoliko školovano/estradno koliko mi se činilo početkom godine u Attacku!. No da cura zna i ozbiljno zarežati pokazalo se kada su standardnim publikinim upadicama Sviraj Motörhead! odgovorili uvodom ‘Ace Of Spades’, iako su završne dvije obrade točnije ocrtale koordinate grupe. ‘Blue Light’ nas je podsjetila kako su Bloc Party nekada davno bili donekle smislen bend, a mene osobno i na to da su članovi benda toliko mlađi od mene da im nebitan bend tipa Bloc Party može biti važno formativno čvorište, ali sam ostao zapanjen kako je gitarist sve dionice nešto žešće otprašene ‘This Charming Man’ izveo bez ikakvog zapinjanja ili pogreške. Barem ne čujne laiku poput mene.

2 Odgovora to “Vatrena romansa”

  1. bojan Says:

    Minoran ispravak: u Spunku ranije te večeri nije svirao Mašinko nego Brut. U Brutu isto pjeva Šulc (iz Mašinka), a ovo im je bio prvi koncert ikad. Čisto informacije radi. Doduše na stejđu je bilo 90% opreme od Mašinka pa je vjerojatno tu došlo do pokvarenog telefona u prijenosu informacija. Eto toliko. Živijo!

  2. Casper Says:

    Hvala, majstore! Meni je netko spomenuo da su Mašinko, a kako sam tamo vidio nekoliko članova bio mi je logično pa nisam propitivao.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: