Gorilini naj albumi 2013: #20-#16

by

20-deafheaven

20. Deafheaven – Sunbather
[380 bodova / 5 glasova]
Jasno je da većina onih koji znaju zašto se ovakve bendove treba hejtati u biti nije ni poslušala “Sunbather”. Vjerujem da među takvima ima i onih koje niti ne zanima nikakav post-rock-metal-black-bla-truć. No, ono što me veseli je što ima sve više onih koje otvoreno boli briga o vječnoj raspravi true black metal vs. hipster black metal. Doduše, to je znak da se i eksperimentiranje s blackom približava svom vrhuncu i da na terenu imamo gomilu sličnih nusproizvoda, ali očito je da nova iznenađenja ne ovise samo o tome koliko je netko skrenuo s tračnica true nasljeđa. Forme su tu i neka se koriste u svim mogućim smjerovima. Na kraju krajeva ta kombinacija blackerskog vakuuma i post-rockerske melankolije koju proizvode Kerry McCoy i George Clarke po svojoj definiciji zvuči kao nešto što smo već odavno prožvakali. Fora je u tome što “Sunbather” u svojoj misiji pročišćavanja isijava stopostotnom iskrenošću. Bez obzira što ista izgara samo zbog gomile nakupljenih frustracija. Glazba za raznorazne emotivce: vječne studente, vječne podstanare, metalce u srednjim godinama, metalce u krizi identiteta i hipstere koji kao klinci nikada nisu javno priznali da si vole poslušati pokoji metal album. Nakon svih kavgi ova definicija još uvijek zvuči jako dobro: My Bloody Valentine doing a Burzum cover of this Mogwai song. (DS)

19-london_grammar

19. London Grammar – If You Wait
[400 bodova / 2 glasa]
Za London Grammar moglo se pročitati da zvuče kao pristojna, uglađena verzija The xx, s melodičnijim, komercijalnijim pjesmama, da je to muzika za vozače Volva, da je “If You Wait” savršena glazbena podloga kad pozovete ljude k sebi doma na večeru, da je cijeli album nalik soundtracku nekog filma, da bi Hannin glas jednako dobro funkcionirao i u nekom gažerskom bendu ili na velikom talent showu. Ne znam je li sve to dobro ili loše, ali znam da je Hannah Reid napisala sve tekstove i većinu glavnih melodija na albumu pa je valjda izabrala upravo ovakav nenakićen, decentan, elektronski pop get-up i baš ove suradnike s kojima će obući u najprikladnije ruho svoje uglazbljene mladenačke strahove i nadanja, mogu se složiti i s tim da neke balade s albuma zvuče kao najfinija, bezvremenska, eterična, filmska zvučna kulisa, ali i da jedina pjesma koja je zaista i preuzeta iz nekog stvarnog filmskog soundtracka, obrada “Nightcall” Kavinskog, iz filma “Drive”, strši od ostatka albuma kao najneuspjelija i kvari opći dojam, a mislim i da, ako će vozači Volva već slušati nešto od trenutno popularne radiofonične glazbe, London Grammar se čine kao puno bolji izbor od Bastille, Lorde ili OneRepublic. Bilo kako bilo, Hannin ledeno lijep kontra-alt praćen minimalnim gitarskim dionicama i klavirima njena dva subenđana – nije nešto što samo ulazi kroz jedno a izlazi kroz drugo uho između izvještaja o stanju na cestama. (LB)

18-james_blake

18. James Blake – Overgrown
[406 bodova / 4 glasa]
James Blake se jako zaljubio i užasno mi je drago jer mu super stoji. Na “Overgrown” više ne pjeva toliko stihova koji odišu samoprijezirom kao na prvom albumu (“My brother and my sister won’t speak to me/ But I don’t blame them”), a njihovo su mjesto zauzeli oni o,  primjerice, boljkama veza na daljinu (“Part time love is life around here”; “Please don’t let me hurt you more”). Strukturalno su mu pjesme sada manje raspršeni fragmenti, a više punokrvne pop skladbe s tradicionalnijom strukturom kitica-refren-kitica-bridge-refren, s manje dubstepa, a više klasičnih klavira s natruhama R’n’B-ja i hip-hopa, kao da ga je ljubav usmjerila i dala mu jasniji fokus da jednu ideje provede od početka do kraja, iako ne mogu pogoditi čemu je poslužilo gostovanje RZA-e na “Take a Fall for Me” jer je pjesmu unakazio klišejiziranim, nakaradnim rimama – u jednom trenutku je čak pomislio kako je dobra ideja približiti se muzici glazbenika iz Velike Britanije tako da ubaci i, u kontekstu priče posve besmisleno, nabrajanje tipičnih britanskih jela i pića (“fish and chips with vinegar with a glass of cold stout”). No, ako zažmirimo na tu neprirodno nakalemljenu suradnju, ostaje album prepun krasnih, sjetnih uglavnom balada, koje su zadržale bogata, prepoznatljivo blakeovska višeglasja sa sumanuto dubokim bas dionicama, razvedene ad libove u gospel stilu i nagle promjene glasnoće u sredini pjesama, predvođene ponajprije nadrealno lijepom “Retrograde”. (LB)

17-yo_la_tengo

17. Yo La Tengo – Fade
[420 bodova / 6 glasova]
Yo La Tengo je zasigurno jedna od najljepših priča indie rock glazbe. Bend koji je tako hrabro, tiho i temeljito mijenjao lice cjelokupnog žanra kroz godine, vlastite faze i na kraju krajeva trinaest albuma zaslužuje i više; ali s druge strane, njima taj status pritajenih dragulja apsolutno paše. Oni s ljubavlju stvaraju svoje pjesme, i to se jednostavno dalo iščitati mnogo puta do sada, no možda nikada tako izravno i jasno kao sada. “Fade” je album koji je među tri njihova najradiofoničnija albuma, s istančanijim pop prizvukom, koji je kao cjelina savršen pokazatelj da je njihov jedini spiritus movens ljubav – kako prema glazbi koju izvode, tako i ona međusobna.

„And if that matters,
It’s to very few,
And all that matters
For me is you“ (JV)

16-chvrches

16. CHVRCHES – The Bones of What You Believe
[420 bodova / 6 glasova]
CHVRCHES imaju samo jednu pjesmu: ponekad je učine malo poletnijom nego inače, ponekad su tekstovi o prekidima, ponekad o nečemu nedefiniranom no opipljivo nabijenom emocijama, povremeno čak i jedan od dva tipa koji ne znaju pjevati zapjeva (nasreću ipak rijetko), ali u svojoj biti ovaj album je generalno = niz blagih varijacija na formulu ekspanzivne synth-melankolije premijerno predstavljene s “The Mother We Share”, što baš i ne bodri nužno za budućnost benda ali – kako li je dobra ta pjesma/formula! I to je dovoljno, barem zasad, barem za ovaj jedan album, a brigu o nekoj daljnjoj budućnosti CHRVCHES prepuštam CHVRCHES. I iako svi jesmo tu prvenstveno zbog melodija i aranžmana, rekao bih da je vokal Lauren Mayberry tajno oružje benda: na prvu zvuči kao standardni plašljivi indie-kolibrić ali na drugu se otkriva kako ova ptica stvarno ima krila, pogoni je glad tanašnog glasića koji se – za razliku od nebrojenih drugih sličnih – uporno odbija pomiriti s time da je tanašan. (TK)

(pisali: Dražen Smaranduj, Lana Brčić, Juraj Vrdoljak, Tonći Kožul)

3 Odgovora to “Gorilini naj albumi 2013: #20-#16”

  1. mirza Says:

    strašan posjed ljepote ima ova pjevačica CHVRCHES!

  2. Anonimno Says:

    krhka kino europa kuja

  3. Tonći Says:

    na nekim slikama toliko sliči na ines bojanić da mi je image search totalno zbunio mozak

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: