Gorilini naj albumi 2013: #25-#21

by

25-boards_of_canada

25. Boards of Canada – Tomorrow’s Harvest
[300 bodova / 3 glasa]
“Tomorrow’s Harvest” vrlo je neobično estetsko iskustvo. Formalno, instrumentalna je glazba apstraktna, nereferencijalna umjetnost čiji je “sadržaj” kroz povijest glazbe sugerirala tek autorova tekstualna eventualna oznaka na vrhu notnog zapisa. Siguran sam da se odnekud ponavljam, no, kao netko tko se interesira za diskurzivno oblikovanu umjetnost, nikako ne prestajem biti fasciniran činjenicom da ploče poput “Tomorrow’s Harvest” – a tome je sasvim sigurno pridonijela osobna povijest intenzivne konzumacije pop-kulturnih proizvoda – čine predložak za specifičan tip priče, za specifičan medij, za specifično vrijeme. Od početnog logotipa produkcijske/distribucijske kompanije (recimo Carolco), špice tijekom koje se izmjenjuju mutni kadrovi grada snimani kroz vrući pustinjski zrak i imena producenta obaveznog istočnoeuropskog podrijetla (recimo Andrew G. Vajna), kompozitora i redatelja (recimo John Carpenter), do priče koja uključuje idealističku borbu pojedinca protiv nekog nusprodukta suvremenog kapitalizma, zajedno s zalijepljenim dijelom trake netom prije briljantne scene kada sve eksplodira u tri pičke materine. “Tomorrow’s Harvest” nije samo priča, on je i kompletno VHS-izdanje, zajedno sa šumovima, izlizanošću trake i plaćanjem zakasnine u videoteci. (VM)

24-hey_hello

24. Hey! Hello! – Hey! Hello!
[303 boda / 1 glas]
Nakon izuzetno uspešnog trostrukog albuma “555%” objavljenog 2012., Ginger Wildheart nije mogao doći sebi. Nije bio u takvoj formi godinama, inspiracija nikad nije bila problem, ali sada je znao i način (vidi pod: PledgeMusic) da svoj talenat koji mu ne da mira, nešto nalik problemu sa pirokinezom koji ima Liza Šerman u Helboju, iskoristi za puno dela. Tako je u jesen iste godine euforično najavio rad na nekoliko stilskih različitih projekata i albuma istovremeno, od kojih je Hey! Hello! spomenut gotovo usput. Pored Gingera, Hey! Hello! zvanično čini još samo njujorška pevačica Victoria Liedtke koju znamo kao pozadinski vokal sa “555%”.

Ginger je najbolji kada najmanje očekuju od njega. Hey! Hello! je spin-off u kojem pop-elementi sa prethodnih solo albuma načelno igraju glave role, ali ruka istog reditelja vodi istom crtežu, i već na prvo slušanje jasno je da su divne harmonije u vezi sa reskim gitarama, te da je rezultat njihove sonične ljubavi eksplozivni gitarski pop sa refrenima širokim kao Panonija, gde je svaka pesma najbolja, veća i lepša od one prethodne. Ploču možete slušati 10 puta zaredom, i biće vam malo, ovo su melodije i rifovi za kojima tragamo godinama, sada kada smo ih konačno našli, zašto da stanemo? Kako da pustimo nešto drugo? Teško je sa oblaka sići i hodati zemljom. Ne uspevam na gatefold omotu da pronađem kako su podeljene zasluge oko pisanja pesama, ali bez sumnje ovo je album na kojem je Ginger odsvirao sve instrumente, i verovatno napisao sve pesme. Stihovi “When my used up, worn out body is done, I’ll drop it off at the door and say ‘that was fun'” (“Swimwear”) sažimaju proces transformacije ovog ultra-talentovanog autora u čijem daru uživamo još od prvih dana The Wildhearts (iako ne bih potcenio ni njegovu kratku epizodu u The Quireboys pre toga!), i kome je ‘noisy pop’ još jedan žanr u kojem je dobar. Victoria sa druge strane unosi svežinu i mirise u Gingerove muzičke bukete, njeni su predivni vokalni aražmani, i ona je možda glavni krivac što ova ploča – uprkos stažu oba autora – pleni energijom svojstvenom upravo debitantskim izdanjima. Odlični omot albuma potpisuje niko drugi do Frenk Kozik u svom specifičnom stilu.

Ovo jeste i nije letnja ploča, nije je teško zamisliti odgovornom za poremećenu klimu, ovde ima više sunčanih zraka nego na solarnim farmama u Kaliforniji, gde god je ponesete, tamo je leto, žurka traje i svi pevaju u glas. Ako bih se iz budućnosti vratio po nešto u 2013., to je po ovaj album. (PJ)

23-kid_radja

23. Kid Rađa – Sve šta đaku treba
[309 bodova / 4 glasa]
Iz dva razloga mi se sviđa ovaj album.

Prvi je da sam odrastao u gradu i naselju ko što je Trstenik, kako je bilo prije odrastat kad te pubertet puca (“Ćiribimba”) i igranje s ekipom (“Franje”), a kako naselja izgledaju sad (“Kiks”), kafe, kaladare plus neka pečenjara.

Drugi je što me podsjeća na kolumne Viktora Ivančića – Bilježnica Robija k. di na smiješan način obrazuje đake.

“Sve šta đaku treba” je sličan dimu, kad ga konzumiraš sve što želiš je opustit se i odmorit a kad pogledaš ljude kako žive ko da jasnije vidiš gluposti koje nam ne daju guštat u životu. (ID)

Nick Cave at the NPR showcase at Stubbs on March 14, 2013.

22. Nick Cave & the Bad Seeds – Push the Sky Away
[332 boda / 3 glasa]
Starim. Dokaza je više. Po mom osobnom izboru u 2013. najbolje koncerte održali su bendovi/izvođači koji su počeli svirati sedamdesetih, osamdesetih ili početkom devedesetih. Prvi puta nisam imao volje pratiti višetjedno izlistavanje potopa najboljih albuma 2013. by Potlista. Prije bih s gnušanjem preslušavao albume čiji je prvi stih “Tree don’t care what a little bird sings” i kasnije s guštom takav album prepustio ušminkanim vikend-alternativcima u Navigare oblekici. No, jednomjesečni troznamenkasti count vrćenja Cavea na last fm-u definitivni je dokaz da starim.

Ili je Cave izdao jedan od top albuma godine.

Nick Cave and The Bad Seeds su se ponovo izmislili. Kako je Pitchfork primijetio, nakon 15 albuma stvarno zvuče kao da im je ovo prvi. I ne kažem to samo zato što su me sve pohvale “Boatman’s Call” mimoišle. Prvi puta bez tri originalna “sjemena”, Bargelda, Adamsona i Harveya, utišani i prijeteći The Bad Seeds su sporokotrljajuća lavina u pratnji Caveovih recitacija. Lavina kojoj je samo u jednoj stvari dozvoljeno da nas potpuno zatrpa – središnjoj “Jubilee Street”. No to je zatrpavanje kojem se s radošću predajem. Opet i opet. Čak i stvar s postmodernistički samoreferencijalno pretencioznim naslovom o završavanju te iste Jubilee Street zove na predavanje (vlastitom) propovjedniku/ispovjedniku, a ultimativna “Higgs Boson Blues” je stvar o seksu bez seksa. O znoju što curi. O želji bez nade. Can you feel my heartbeat? Can you feel my FUCKIN heartbeat?

Starim, jer ne žalim što sam prošle godine propustio vidjet uživo Atoms for Peace, nego što nisam vidio Nicka Cavea & The Bad Seeds. I to dvaput.

Da, ovo je taj rock’n roll koji pogađa u dušu i bio bi to album godine da nema jebenog Justina Vernona. (IB)

21-caitlin_rose

21. Caitlin Rose – The Stand-In
[350 bodova / 3 glasa]
Prošla je godina bila super za kantri gikčad – čak je i Keith Urban snimio skroz pristojan album (koji doduše nije striktli spiking jako kantrijevski, ali dobro sad, neću ulaziti u ta razmatranja, hukerz), a najbolji trenuci te godine došli su iz ženskih grla. U prilično žestokoj konkurenciji tu je među najboljima, ako ne i najbolja Caitlin Rose sa svojim albumom “The Stand-In”. Caitlin je inače Nešvilđanka koja se u nježnoj dobi igrala s punkom i svakojakim drugim glazbenim žanrovima, sve dok joj, kao što kaže u jednoj pjesmi na najnovijem albumu, nije dopizdilo što se na radiju više ne puštaju kantri stvari kakve voli, pa se skrasila u toj niši i super joj stoji. Ima glas koji evocira neke od najvećih nešvilskih diva, a opet i svoj đir, divno se snalazi u mekim harmonijama a la Jayhawks (Gary Louris čak joj je pomogao napisati jednu od najboljih pjesama na albumu, “Only a Clown”), ali i u popastičnijim stvarima kao što je “Silver Sings” te soul numeri “Waitin'”. Kad malo bolje razmislim – a to rijetko činim dok slušam Caitlin jer u mislima (kad sam u javnosti) ili naglas (kad sam doma) pjevam s njom – cijela ta priča sa žanrovima potpuno je nevažna. Caitlin piše izvrsne pjesme, divno ih pjeva svojim moćno-krhkim glasićem, a kada se još sjetim da s jedva 26 godina tako uvjerljivo i “izrašpano” priča o svim budalaštinama koje nam se događaju u sklopu rubrike “emotivni život” – skroz mi je svejedno je li to country, Americana, slovenska polka s klarinetom ili death metal. Samo daj još! (ZP)

(pisali: Vatroslav Miloš, Petar Jovanović, Ivan Debelić, Ivan Biruš, Zrinka Pavlić)

P.S. Sutra slijedi #150-#117 a regularna lista se nastavlja u ponedjeljak!

6 Odgovora to “Gorilini naj albumi 2013: #25-#21”

  1. Tonći Says:

    ‘the stand-in’ je sjajan sjajan SJAJAN album, instantno zadovoljavajući a istovremeno ima jebački replay value, da ga nisam otkrio tek u prosincu sigurno bi mi završio u godišnjem top tenu

    ‘sve šta đaku treba’ je jedini prošlogodišnji domaći album koji sam poslušao i baš je dobar, tako da mi je baš drago da se našlo mjesta i za njega!

  2. ga-li Says:

    sem dva izvodjaca, lista je tragicna za sada….da kid radja….sta je sljedece, cezar ili sandra dabo??oce bit i kise metaka docnije??ima li i stoka album??di je nered??sta radi tram 11??prelazi li condom x u elemental??izdaje li west side click novi materijal, preedugo ga nema??vracaju li se connect underground korienima(i korienskom pravopisu u tekstovima)??sjeca li se iko el bahatog??zasto nema shortyja??a renmena??

    ruralna gorila rest in peace

  3. Tonći Says:

    što se mene tiče jedini realno tragični moment liste je na 51. mjestu, ali otom potom…

  4. iko Says:

    Kid radja uz Fil Tilena mi je jedan od boljih jer se drze one ol’ dirty shatterhanda:”dosli smo se zaje*at, debile sje*at i zene je*at.”

  5. Casper Says:

    Tako je!

  6. Anonimno Says:

    pretpostavljam da je stanoviti ga-li preslušao sve ove albume, pošto mu samo 2 valjaju…

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: