Gorilini naj albumi 2013: #35-#31

by

35-mark_kozelek_desertshore

35. Mark Kozelek & Desertshore – Mark Kozelek & Desertshore
[255 bodova / 2 glasa]
S obzirom na to da se 2013. godina poplavom njegovih novih studijskih i koncertnih izdanja pokazala najplodnijom epizodom ionako posve zahuktale treće etape njegove karijere, prilično je bizarno kako je ona ujedno bila i godina u kojoj bard namrgođene meditacije Mark Kozelek nije objavio ni jednu jedinu pjesmu koju je skladao sam, ne računamo li procurile promotivne pjesme već najavljenoga novog albuma Sun Kil Moon. Tri live albuma limitirane tiraže bila su klasičan trik Marka kao diskografa, ponuđeni zaslađivači prilikom pre-ordera, zapravo prilično nepotrebni jer kult posvećenih ne pokazuje ikakve znakove umora ili zazora. Album obrada “Like Rats” računajmo kao čišćenje sistema, no preostale dvije ploče čista su remek-djela, kao i neočekivani dokazi kako je Mark, poput kakvoga vještog repera, svojim melodijskim flowom sposoban jednako uvjerljivo ispuniti međusobno potpuno različite muzičke okvire. “Perils from the Sea” bilo je odvažno otpuštanje na varljiv plov nepoznatim morima electro-hipnoze Jimmyja LaVallea iz The Album Leaf; zatvorivši oči kako bi se posvetio sjećanju i upregnuvši svoju neutaživu melankoliju kao vesla, ta je mora bez problema ukrotio u bonacu svojih klasičnih motiva, dakle onih pod čijom se površinom valjaju nepobjedive emotivne bure, koje svejedno pretvara u najefikasniji protuotrov noćnim morama popodnevnog drijemanja.

Ipak, čini se kako je tek “Mark Kozelek & Desertshore”, suradnja s prijateljima iz istoimenog benda praćena sigurnošću prepoznatljive gitarske psihoterapije čija se nit vuče još iz dana kasnijih Red House Painters, bila ono što su i fanovi i sam Mark najželjnije iščekivali, kad je već različite sitne eksperimente naprosto nemoguće nazreti, koliko god se u njima lako gubiti. Za razliku od prethodne ploče Desertshore, na kojoj je Mark gostovao povremenim pjevanjem i basom, sama promjena imena ovoga prijateljskog projekta ukazuje na promociju suradničke dinamike u uzajamno dijeljenje najdojmljivijih vještina pojedinog suučesnika, pri čemu se Kozelek svojim imenom pobrinuo i za nešto dalji domašaj benda koji je dosad ipak ostajao tek tajnom predanih pretplatnika. Natrag je, međutim, dobio znatno više, čvrstu sigurnosnu mrežu nadarenih kolega čija će ga potpora iz sivih rupa natmurene krize srednjih godina izvući makar do studija u kojem se s tom istom krizom može obračunavati kako frajerskim ruganjem i gorkom autoironijom tako i priznanjima čistog straha i goleme boli uzrokovane smrtima Jasona Moline, Tima Mooneyja i Markove mace.

Sve svjesniji da iza njega nisu samo najbolje godine nego i godine u kojima se još mogao pretvarati kako najbolje godine još uvijek nisu iza njega, Mark se lani s umiranjem svjetla borio hiperproduktivnim dokazivanjem samom sebi da dirljive stihove može napisati kad god, kako god i o čemu god, ali i bivao napadnut rastočenošću panične lijenosti zbog koje onda te stihove nije uglazbljivao sam, nego ih je uglavnom ritmično deklamirao preko nadahnutih tuđih podloga. Možda i slučajno, tako je pronašao nužne oslonce, probuđenu energiju te izrazito zahvalan i plodan novi pristup svojem radu, dakle sve dobrodošle preduvjete za nesumnjivo daljnje zdvajanje o nostalgiji, gradovima, sjećanju, odnosima, sudbini, pogreškama, žudnji, svemu onome što nikad ne prestaje, baš kao ni njegova gitarska maestralnost i samodopadnost te osobna, ne samo emotivna sjebanost: “But at the age of 46 I’m still one fucked-up little kid who can not figure anything out, who has my fears and has my doubts.” A prije šest dana je napunio i 47 godina… (GP)

34-tyla_j_pallas

34. Tyla J. Pallas – Devil’s Supper
[256 bodova / 1 glas]
Tyla je, pre svega, jedan iskren pesnik. Neki klinci, među koje spadam i ja, svoje su formativne godine proveli u Dynamite Jet salunu, čvrsto uvereni da jedino patetični patos Tylinih stihova može da predstavi tragediju neuzvraćene ljubavi, u alkohol potopljene nesigurnosti, i ine adolescentske probleme veće od života. Dve decenije kasnije, Život je neke karte izdelio, a “Devil’s Supper” jedno je tumačenje tog deljenja.

Iako možda tek slučajnost, na A-strani život deluje opuštenije i srećnije, zaljubljeni smo do ušiju u “Green Eyed Girl”, zbrajamo definicije ljubavi u “Love Is”, prevazilazimo krizu u vezi u All Alone Without Me and You” … dok je B-strana tamnija i teža, počinje sa “Old Sins Cast Long Shadows” koja nam već svojim nazivom diše za vratom, ljubav se pojavljuje u rokabilijevskoj “Yeah (I Love You Baby)” ali sa vrlo nesretnim obrtom na kraju, a “Judas Christ” opora je i ozbiljna. Religijske reference se provlače kroz album, pored naziva albuma i omot nosi neskrivenu asocijaciju na Tajnu večeru (2 x 6 šahovskih figura sa svake strane Đavola), no Tyla i Anđele i Đavole koristi na sličan način kao i Ticijano Sklavi u Dilanu Dogu, oni su personifikacija ovozemaljskog Dobrog i ovozemaljskog Lošeg. Pakao ako postoji, on je tu, na Zemlji. Raj ako postoji, opet je tu. Možda baš u nekoj ljubavi sa A-strane. Religija izvan simbolike ga ne interesuje (bonus bluz “Religion” na CD izdanju jezgrovit je i direktan: “Don’t talk to me about Religion”).

Ono što dalje izdvaja album, a već zalazi u duhovnu alhemiju, dejstva su mi znana, u tom salunu pijem skoro trideset godina, pojavi se u pesmi “Another Life”, krije se u stihu “Good to see your face again, memories are such a pain, there is no smoke without desire”, otvaram novu flašu, pesma o bezuslovnoj ljubavi, možda i o Smrti, ponovo puštam A-stranu, pesma “Home” sad otkriva “the trouble with today we’re all livin’ in different times”, povratak kući je nekad nemoguć (A-strana ima svoj jin), i tako u krug, dok se poslednja irska gajda u “Ode to Jackie Laven” ne izgubi u tišini.

Ljubav, dom, gresi, smrt, i opet ljubav. To je život. Kada ćete iskreno pričati o tome, ako ne na poslednjoj večeri. (PJ)

33-veliki_prezir

33. Veliki prezir – Svetlost i dim EP
[257 bodova / 1 glas]
Zvanični dan izlaska ovog EP-ja je 30. decembar 2012, a to je – jasno je svakom preživelom gledaocu filma “Terminal” sa Tom Henksom – ničija zona, 2012. više nema, a za 2013. treba viza. Dobra roba se ipak mora prokrijumčariti.

Veliki Prezir je za 20 godina postojanja objavio tek četiri albuma (+ jedan uživo), što pojavu nove četiri pesme u vidu EP-ja čini događajem od posebnog značaja, pogotovo jer ovaj bend nije sa osrednjim pločama istrošio kredite kod slušaoca, naprotiv – svako diskografsko izdanje bilo je Zdanje, pažljivo klesano strpljenjem, talentom, ispunjeno prefinjenom Emocijom koja vremenom postaje jača i ličnija.

U samo 16 minuta koliko traje ovo putovanje (ako se ne računa moje okretanje ploče), staje neki novi lepši svet, gitare se opuste i sanjivo zagude, A1 (“Svetlost i Dim”) beg je u paralelnu stvarnost koju možemo da podnesemo, hvala Kole, hvala na stihu “Neko diše, zbog nekoga znam, tu pripadam” koji smisao mog mikrosveta svodi na sedam reči; A2 (“Da”) gitare se bude, radosne srećne i zaljubljene, prave ljubavi samo Pravi prepoznaju, najbolja pesma Velikog Prezira ikada; B1 (“To”) nešto nas vodi u nepoznato, nedokučivi porivi i usna harmonika koja jedina zna razlog; B2 (“Novčanik”) low-fi je zavšetak, filozofski oslonjen na maksimu freedom is just another word for nothing left to lose, kad Kole kaže “oslobodi se/ tereta”, kao u hipnotičnoj seansi, teret se gubi, san nadolazi, a vi ste ponovo spremni za početak prve strane. Za novi krug.

Nama koji ne poznajemo tajne zena i istočnjačkih filozofija, nama kojima samo treba mala pomoć na putu ka Kraju, mala noćna muzika u pit stopu, “Svetlost i Dim” je preko potrebni predah, i znak da je Arni Sekunsen ovuda prošao i da idemo u dobrom pravcu. (PJ)

32-bilal

32. Bilal – A Love Surreal
[260 bodova / 1 glas]
Ovaj dobri čovjek već je petnaestak godina u igri (neo-soul s primjesama bliske crne glazbe ala R’n’B / hip hop / jazz / funk, kak’ to već ide), ali nikad nije dogurao do velikog superstara poput R. Kellyja, niti je, iako hvaljen od kritike, postao njen mezimac kao recimo D’Angelo. Što ga nije spriječilo da mirno tjera svoje i svakih se nešto godina oglasi dugosviračem na koji uvijek vrijedi baciti uho, ne mareći pritom pretjerano za zbivanja u glazbenom svijetu oko sebe. “A Love Surreal” nema naročite veze s trenutno popularnom ponudom u srodnoj glazbi – mada manje-više odsviran na živim instrumentima, nije to čisti retro soul album kakve rade Charles Bradley ili Sharon Jones, također nimalo ne zvuči kao među hipsterima i kritičarima popularna suvremena inkarnacija R’n’B-ja – ali tu ponudu, bar u mojim ušima, k’o od šale prešišava za nekoliko kopalja. Nema tu prevelike mudrije, intro, outro, a između dvanaest lijepih pjesama kroz koje je Bilal ispričao priču o rađanju, procvatu, zamoru i raspadu ljubavne veze, i o buđenju u novom danu. Pjesama što poletnih, što zasanjanih, što tužnih, što melankoličnih, majstorski otpjevanih, vješto produciranih, maštovito aranžiranih. Istinabog, nije ovaj album nekakvo epohalno postignuće, neće bogznašto promijeniti u svijetu glazbe, neće zauzimati mjesta na listama najalbuma (osim Gorilinoj, he he), neće kritičari svršavati na njega – ali, kog briga za to kad ti se posreći da nabasaš na krasan komad glazbe koji te uveseli kao malo što. Svakako je protekle godine bilo muzike koja je dosezala i više vrhunce od “A Love Surreal”, ali, ovdje smo se okupili da pričamo o albumima, i kad sam tražio zaokružen komad glazbe iz 2013. kojem ni u jednom času ne ponestaje daha – onda bolje od ovog albuma nisam našao. (NP)

31-earl_sweatshirt

31. Earl Sweatshirt – Doris
[260 bodova / 3 glasa]
„What’s up nigga, why you so depressed and sad all the time like a little bitch! What’s the problem man, niggas wanna hear you rap! We want raps!

Trogodišnji razmak između mixtapea “Earl” i prvog albuma kalifornijskog devetnaestogodišnjaka stvorio je očekivanja koja su postala gotovo jedino polje na kojem se raspravlja o debiju Earla Sweatshirta. Najrazočaraniji će biti onaj dio fanova koji je Earla gledao kao nadolazećeg kralja opscenog snuff hip-hopa. U intervjuu za Pitchfork Earl je sam rekao kako se nada da će s novim albumom izgubiti sve te fanove koji su ga voljeli isključivo zbog tekstova o silovanju koje je napisao s petnaest godina. S druge strane, slušateljstvo s uhom za stil, liričku vještinu i tehničku izvrsnost u repanju držat će da je moglo više. Oni koji su pak polagali nade u to da će Earl nadići onaj dio svoje thugerske braggadocio persone i snimiti u potpunosti introspektivnu i osobnu ploču dobili su isto što i prve dvije skupine, album koji ne daje odgovore na sva pitanja o misteriju Earl Sweatshirta već ih razrađuje, sprda, izvrće i na koncu šalje u kurac. Možda Earl ima potencijale koji se ne razvijaju pod Odd Future kišobranom ali ići se „boriti s najvećima“ i postati a rapper’s rapper, snimiti konceptualni album ili pak što treće nikada nije dolazilo u obzir. Poneko promašeno gostovanje, poneka neslušljiva podloga i poneka stvar previše, sve je tu. Ništa se nije promijenilo. U Odd Future kanonu se uvriježilo da se osim po promociji ne pravi razlika između albuma i mikstejpa. I Earl je snimio najvjerojatnije najbolju ploču u tom kanonu dosad. Ok album i odličan mikstejp. (DR)

(pisali: Goran Pavlov, Petar Jovanović, Nikola Pezić, Davor Rončević)

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: