Tona nota

by

Kao i svaki koncertni klub koji svoj posao planira raditi pametno i pošteno, od svojeg otvaranja naovamo Vintage Industrial Bar svoju je pozornicu na raspolaganje pružio statusno i stilski različitim tipovima bendova, od kojih mi se demo-programi ili svirke manje poznatih bendova osobno ipak čine važnijima od udomljavanja ovjerenih imena domaće drukčije muzike. Najavu prošlotjednoga koncerta osječkih švercera najbrutalnije žestine u najpjevnije melodije – ili je proces zapravo obrnut? – legendarnog benda Debeli precjednik, doživio sam kao logično širenje popisa takozvanih nezavisnih hrvatskih zvijezda, koji zasigurno neće imati problema klub napuniti brojem fanova približnim onome što su u Vintageu napravili, recimo, Avdić, My Buddy Moose ili Goribor. Međutim, osim što je prošla srijeda (uvijek mi se u pisanju ispriječi taj život, majčicu mu, a sad mu se pridružio i podmukli tajni agent smetanje s uma – sori!) odličnim posjetom pokazala kako je moja procjena bila ispravna, još me je više razveselila saznanjem kako su Debeli zapravo nastupili u sklopu programa Good Vibrations, još jednog od onih namijenjenih promociji undergrounda, u ovom slučaju onoga nešto čvršćeg predznaka. Moje se inklinacije počesto ne preklope s organizatorskim preferiranjem metal/stoner/hard/udri! bendova, ali emotivno izgaranje unutarnjih previranja kroz napinjanje glasnica do pucanja nisam mogao propustiti.

Debeli precjednik obilnu će porciju takvoj aktivnosti itekako prikladnih odskočnih dasaka u pravilu pružiti bez ikakve dvojbe, pogotovo otkako su izbacivši svoj još uvijek aktualan odlični album ‘Bruto Slavo / VBK’ nanovo osvježili svoju sviračku napaljenost i repertoarnu širinu, i jednosatnim su nastupom slavljeničkog znoja i prkosne postojanosti i ovaj put opravdali sva privatna očekivanja mnogobrojnih fanova. Jebiga, iako upravo slave dvadesetu godišnjicu pradavnoga prvog nastupa, osim na pokojoj čeonoj borici gitarističkog para bend i dalje ničim ne odaje eventualno umaranje ili ispadanje iz kondicije, štoviše, čini mi se kao da im iskustvena sigurnost omogućuje, da tako kažem, ekonomičnije cijeđenje do kraja, što nipošto ne uključuje i ikakvo šteđenje. Tako da njihovi mišići, od početnih tralala koketiranja sa ska-kutanjem nabildani do današnjega fascinantno ekspanzivnog štemo-core razaranja, lakoćom podnose svaki nametnuti teret, poželjan ili ne, s time da s prvim zajedno feštaju, a s drugim se nemilosrdno obračunavaju. Iako su i samim svojim pjesmama – redom odličnim komadima na potezu od uvodne ‘Heroes Of Today’ preko pobratimstva lica u nemiru ‘Guilty Conscience’ do drevne ‘Pobune’ s prvog dema ‘Ti budan sanjaš’, odsvirane kao ispunjenje molbe organizatora iako je u bend kasnije pridošao basist Igić nikad dosad nije svirao – zaslužili svako poštovanje i još malo više divljenja, kod Debelih posebno veseli istodobno vrlo strastveno i vrlo razumno zadržavanje dragocjene pozicije unutar podzemlja, koliko god bi broj ljudi kojima redovito sviraju opravdao pokušaj dodatnog iskoraka.

Baš kao i njihovi i moji manje profesionalni prijatelji FNC Diverzant, a za razliku od još jednih majstora melodije u punku Overflow (kojima to ni najmanje ne zamjeram, i još su mi draži bend), Debeli precjednik svoju upornim radom i scenskom aktivnošću zarađenu poziciju doživljavaju kao krajnji domet ne toliko svojih ambicija, koliko svojih želja. Kvazi-major izdavač ili agresivnija kampanja na mainstream medije možda bi im i donijela pokojega novog fana, ali mislim da imam pravo zaključiti kako ih je dosad imao prilike za sebe otkriti svatko s imalo interesa prema tipu njihove muzike – realno, ako se ja koji, da se okoristim sjajnom uvredom koju mi je nedavno prepričao Goc, samo slušam punk ali nisam panker već više od deset godina družim s bendovim pjesmama, onda zaista ni za koga ne postoje nikakve prepreke. Dragost svjedočenja bendovim iskonskim iskazivanjem pankerske solidarnosti – posebno iskazanoj Kocinim slanjem želja u što brže ozdravljenje Saše Relića iz Storms – zajedničke svirke s imenima dublje zakopanima u scenu vrlo mi se brzo pretvorila u određeni žal konkretnog propuštanja dvaju predgrupa. Doduše, ne sumnjam kako ću Saučešće ubrzo ponovno imati priliku uhvatiti, a The Rock Flock, koje sam prije pet-šest godina doživio kao izrazito simpatično osvježenje, čak i jesam slušao, ali paralelno se nervirajući sporošću reda zbog koje se činilo kako garderobijerka svaku predanu joj jaketu pješke nosi barem do automobila svake mušterije, ako već ne i do stana.

Srećom, previše vremena za zdvajanje na takvome mojemu vlastitom iznevjerivanju obaveznog podupiranja scene nisam imao jer su se Debeli već spomenutom ‘Heroes Of Today’ sručili u još jedno svođenje svoje otprilike trosatne diskografije na nekih dvadesetak reprezentativnih primjeraka, koji sve ciljane mete pogađaju istodobno preciznim hicima kao i kumulativnim mitraljiranjem. Najveći dio i dalje je povučen s aktualne ploče, najviše me razveselivši u cijelosti odsviranim appendixom ‘Vijenac Borisa Kidriča’ – da, napokon sam uživo čuo i ‘Moja su koljena umorna od moljenja’ i potpuno je najbolja i potpuno razumijem neobuzdanu invaziju razgaljenih obožavatelja na stejdž – no u pravilnim su razmacima bili pridodavani i melody-klasici kao što su ‘Drowning’ ili ‘Underneath Your Window’. Kocino zadihano i vrišteće pjevanje na engleskom nesumnjivo jest vrlo jako izražajno sredstvo benda, sjajno uklopljeno u prirodu svirke, ali u srijedu se čak i neočekivana razina višeg uzbuđenja dosegla tek prebacivanjem na materinji nam jezik u posljednjoj trećini koncerta, otvorenoj izravnim izrugivanjem neznalačkom fašizmu Joea Šimunića kroz ‘I’ve Turned Into A Pastir’. Trojac s ‘VBK’ odličnim je verzijama testirao izdržljivost publike, da bi patentirani kraj s himnom ‘Farmersko srce’ još jednom pokazao kako je u cjelokupnoj povijesti muzike napisano jako malo pjesama koje koncert završavaju takvom kombinacijom potpune ekstaze i bezrezervnog iscrpljenja – da, bengalke bi bile dobrodošle, ali vatreni sjaj u očima i grlima pristojno ih je nadomjestio. Nakon nje zaista nije bilo potrebe za još, ali polubis s ‘Pobunom’ (uz malo tizanje sa startom ‘Anarchy In The UK’) emotivne je potenciometre prilagodio povratku u svakodnevlje, uz to što je bio krasna zahvala za organiziranje jedne od najboljih (punk) svirki koje sam čuo već dulje vrijeme.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: