Plus za ples

by

Promociju ‘Žur Plus’, CD-kompilacije bendova i izvođača koji su sezone 2012./13. našu dragu indie plesaonicu Žur prometnuli i u koncertni program najboljega od domaćeg pop-undergrounda, svakako je bilo logičnije očekivati na nekome od mjesta – Kino Grič, Prostor do – na kojima su se te svirke i održavale, ali Ivana i Škare su itekako zaslužili otvaranje novih mogućnosti i širenje potencijalne publike, što im je subotnji premještaj u Klub. nesumnjivo mogao ponuditi. Ruku na srce, i jest, iako je osjetno prilagođavanje repertoara nepartizanskoj publici željnoj loode čagice dovelo do zaista paradoksalne situacije da se na jednom Žuru za prve Geslajte mora čekat sve do tri manje kvarat! Međutim, ovo moje klasično tvrdolinijaško gunđanje nisu smekšali samo pušteni nam Replacementsi, American Aquarium, ‘Little Lies’ ili drevna, najbolja verzija ‘Sweet Sunshine’, nego i zaista ugodan prevladavajući osjećaj ponosa zbog neštekajućeg prebacivanja predmeta opsesivne posesivnosti manjeg broja fanatika u zabavu većeg broja znatno neopterećenijih ljudi. Kao jedan od istaknutijih prijatelja programa, takav rast mogu samo pozdraviti, pogotovo svjestan činjenice kako će već u veljači sve opet biti po dobrom starom.

O samoj kompilaciji, kao i o Žuru uopće i svemu što mi je dosad pružao, nešto ću više napisati ovih dana, a sad se nakratko posvećujem samo drugom dijelu iznevjerivanja moje novogodišnje odluke o smanjivanju opsjednutosti basketom i koncertima na godinama i obavezama prihvatljiviju mjeru. Prvo sam u subotu popodne najavljeno doziranje basketa sveo na samo jednu pripremnu utakmicu te poslije i dodatna dva sata žestoko nabrijanog termina – za vrijeme kojeg mi se umor toliko cijedio kroz izgarajuća stopala da mi je mladi Jedi Brusač posljednja tri ubačaja za pobjedu svoje ekipe zabio tako da nisam uspio podignuti niti ruke, a kamoli tijelo u skok – a onda se navečer pokazalo kako od koncerata ne mogu pobjeći sve i da to hoću. Scena jest toliko mala i isprepletena da se vijest o tajnome akustičnom gigu u sklopu promocije brzo raširila, pa nikakvoga pravog iznenađenja nije bilo, ali jest simptomatično kako koncerti odjednom iskaču čak i kad se od njih planiram malčice odmoriti, prvenstveno zato da bih im se naknadno mogao posvetiti elanom koji zaslužuju.

Polusatnu akustičnu oazu unutar plesnog programa osigurao je trojac na kompilaciji zastupljenih autora, Šuvi iz Sleepyheads i Tomi iz Go No Go u izdanjima u kakvima ih nisam običavao slušati, te Elephant And The Moon, čija se ‘The Night Is Catching Up With Me’ svaki put kad je čujem pokaže sve ljepšom i bolnijom legitimacijom. Bojazan kako bi se takav intimniji defile mogao ispostaviti nepotrebnim razbijanjem ritma brzim se i glatkim izmjenama svirača – dijelili su jednu akustičnu gitaru pa nije bilo nikakvih tehničkih zapinjanja i dorađivanja – poništila već pri prvoj od njih, iako je dio nazočnih vrijeme svirke ipak provodio čavrljajući i žamoreći. Prvo osjetnije probijanje kroz blagu indiferentnost – u kojoj sam participirao i osobno, trpeći vrlo neukusne i nepristojne prigovore Matka Botića na poziciju My Buddy Moose na godišnjoj ljestvici Potliste (slažem se, prenisko su, brutalno prenisko, ali krivnja nije moja!) – ostvario je Šuvi ljupkom verzijom ‘All My Little Words’ The Magnetic Fields, no još je neočekivaniju obradu odsvirao Tomi, i to Vitasovićevu ‘Jenu noć’. Singalong koji je tako potaknuo nadoknadio je nekoliko simpatičnih zbaljavanja teksta, kao i pogrešno tituliranje autorstva Liviju Morosinu, ali veliki se John Hiatt u svojoj karijeri ionako navikao na previde.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: