Prirodna mudrost

by

Zaista se ne mogu prisjetiti kada je u posljednjih i više od nekoliko godina koncertna sezona počela ovoliko rano, toliko da još uvijek nisam objelodanio svoju ljestvicu najljepših koncerata godine iza nas, a već smo krenuli u nova uzbuđenja. Što znači da je kariranim Kanađanima iz folk-rock benda Owls By Nature sve skupa započelo i osjetno ranije, jer su izgleda drito s novogodišnjeg dočeka uskočili u avion koji ih je doveo do njihova prvoga europskoga koncerta ikad, što znači da mi je ovo drugi put da nekom bendu skidam eurojunf, ako ćemo zaboraviti šačicu nebitnih ranijih britanski svirki The Hold Steady i kao njihovu reverzno-kolumbovsku pobjedu označiti Hamburg u veljači 2007. godine, a hoćemo. Himnički, slavljenički nabrijani folk Owls By Nature lijepo se nastavio na praznično razdoblje, ali i poslužio kao noga u žderanjem i izležavanjem umrtvljene guzice, kakvih se sinoć u Attack!u okupio zavidan broj, otprilike osamdesetak, a ako se zbroje svi prolaznici i zgubidani u dvorištu možda se dočepamo i stotke. Nimalo zahtjevan i vrlo pitak materijal grupe svakako je opravdao prvi godišnji izlazak, iako je pružio navlas isto što su pojedine pjesme učinile na mikro razini. Naime, svaka se od njih doista može pohvaliti refrenom koji će u drugom navratu uz pjevača i harmonije ostatka benda zapojiti i opušteniji dio publike, ali se rijetko koja – singl ‘Heartbreaking Ways’, ‘Hurricane’ ili meni najupečatljivija ‘Ferris Wheel’ – može dodatno podičiti time da ostaje zapamćena i nakon što joj iscure finalne note. Baš je takav bio i bendov jednosatni set, dostatno zabavan i pošteno odrađen da zasluži i bis, u kojem se istakla devil-may-care programska ‘Alcoholics’, ali kojeg ćemo se ipak više sjećati, ako uopće budemo, po okolnostima koje nemaju previše veze s bendom samim.

Što zapravo uopće nije pretjerano loše po bend sam, jer su, iako pogonjeni s dovoljno kamperskog punka, ipak tipovi koji svoje mjesto traže i eventualno nalaze u sjeni prijemčivije ljigavoće Mumford & Sons ili Noah And The Whale (koji su, ruku na srce, protekle godine izbacili sasvim solidan album ‘Heart Of Nowhere’). Standardan rock kvartet pojačan petim članom koji se šetao od klavijatura do bendža – koji je zajedno s pjevačevom western-košuljom vizualno nadoknadio određeni manjak brada, valjda uzrokovan friškim brijanjem da se do kraja turneje ne pretvore u četnike – ugodno se snalazio u prostoru underground kluba, nasmijano se i često zahvaljujući publici, ali svejedno su ostavljali dojam kako ovu etapu ne doživljavaju kao ostvarenje pankerskog sna o upoznavanju prekooceanske scene nego jednu od prvih stepenica prema vrtnji na mainstream stanicama i sviranju u većim dvoranama. U toj ambiciji ne vidim ništa loše, pogotovo ako, kao u slučaju Owls By Nature, dolazi od ljudi koji rokenrol vole i znaju svirati (jedino me je pjevačev melodramatičan tenor ponegdje previše neugodno gurao iz udobnih nezavisnih voda), ali bi i za njih bilo bolje da zvuku i izvedbi kojima se ne može ništa prigovoriti mogu pridodati i opsežniji naramak punokrvnih pamtljivih pjesama. Međutim, ne bi bilo prvi put da bend poštenih i vrijednih radnika upornim tesanjem žanrovskog pristupa u jednom trenutku svoje karijere nabasa na skup pjesama koje tu ulogu mogu barem zaigrati, ako već ne i potpuno proživjeti. Ne bi me iznenadilo da Owls By Nature za koju godinu zarobe baš takav album, ali ni da se do kraja oproste s tragovima žešćeg rokenrola i potpuno posvete glancanju i laštenju svojeg repertoara.

Kako je to u Attack!u već ustaljen običaj, program su i ovom prigodom proširili domaći izvođači, namijenjeni kako pokušaju privlačenja nešto dodatne publike, tako i proširivanju vremena za svirku na cijelu večer. Neposredno prije Owls By Nature, kratkim, povremeno izrazito šlampavim, ali povremeno i jako simpatičnim setom Luka Tomas (naravno da, kao ni cijeli internet, ni ja nisam siguran je li Tomas ili Tomaš, ali sinoć sam ga vrlo razgovijetno čuo kako izgovara svoje prezime) zabavio je prije svega sebe i svoje frendove, ali ni mene osobno nije pretjerano iznervirao. Kao što smo za Ivicu Olića znali reći da bi bio najbolji nogometaš svijeta samo da išta zna odigrati, tako bi i Luka mogao biti naša vrlo prikladna verzija dobroćudnog indie-punk jebača samo da iz njegove pojave još uvijek ne izbija taj stav privilegiranoga klinca čiji je bend punk možda i dubinski doživio, ali ga je bio spreman modelirati prema zahtjevima industrije. Nemam pojma u kojoj su danas fazi Kino Klub, pa možda zaista jest nepošteno i dalje ga procjenjivati iz tog kuta, pogotovo što je svojim akustičnim pjesmama, koje jest lako zamisliti kao polazišta budućih pop-punk hitića, odličnim vokalom i podnošljivo razbarušenom svirkom pokazao kako i blago rastakanje koncentracije na pozornici može zvučati zanimljivo, ako nemate prevelika očekivanja. Od prosječnih do solidnih pjesama na engleskom jeziku ipak se istaknula jedina otpjevana na hrvatskom, ona o noćnom životu u dnevnoj sobi kojom je završio svoj nastup, zasigurno najzabavnija koju smo čuli sinoć u Attack!u. Ne samo najzabavnija, nego i najdirljivija, na prilično nesvakidašnji način.

Na samom početku, svojim se premijernim nastupom vrlo intrigirajuće predstavio zagrebački indie četverac The Belle Infidels, klasična postava predvođena pjevačicom jako izražajnoga glasa, koji je tek pokatkad izlazio iz okvira bendovske svirke i praćen gestikulacijom polijetao u romantične visine nekadašnjih diva kao što su Radojka Šverko ili Tereza. Naravno, karikiram, ali samo malčice, jer se ne mogu prisjetiti kada sam razumio apsolutno sve što je otpjevala cura koju slušam prvi put, kako u uvodnom akustičnom dijelu, tako i poslije se bez problema nadvisujući nad čvršću svirku. Kombiniranjem pozadinskoga muškog vokala gitarista i fino razrađenim melodijama mekša je polovica repertoara zvučala kao miks The Mendoza Line i Everything But The Girl, čijim je pjesmama ipak nedostajao konkretniji punch u vidu uključivanja bubnjeva ili električne gitare, a da bi ispunile sav svoj potencijal. Postepenim prebacivanjem na klasičnu električnu postavu postajalo je jasno kako bend posjeduje širinu ideja koja bi odgovarala i mnogo iskusnijim muzičarima, ali i da ih još uvijek ne realizira redovito tako da se izbjegne dojam da pojedinom komadu nešto fali, jednoj pjesmi još jedan instrument u bridgeu, drugoj snažniji refren nakon zaraznih kitica, a uglavnom svima zanimljiviji tekstovi koji će eskivirati već previše iskorištavana opća mjesta. Ali sam svejedno siguran kako će, naravno nastave li postojati, postati jako dobar bend.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: