Tonćevih top 20 albuma 2013: #10-#1

by

10chvrches

10. CHVRCHES – The Bones of What You Believe
Kako su se redale godišnja lista za godišnjom listom, sve sam više kolutao očima na redovno pojavljivanje “The Bones of What You Believe” negdje između 20. i 30. mjesta (‘wow ni vi nemate chvrches u top 10, very macho, so alpha, such nick cave, wow’) pa evo da dadem svoj skromni prilog ispravljanju krivih drina! Čisto mi žao što sam preslušavanje manje-više svih jesenjih albuma ostavio za prosinac jer bi mi “Gun”, da sam je čuo na vrijeme, išla na GGGG13 bez jebemti, totalno jedna od pjesama godine.

9. Brandy Clark – 12 Stories
Brandy je koautorica tri od četiri najbolje pjesme na albumu Kacey Musgraves (vitalna informacija nakon koje nikome od vas život više neće biti isti, znam, znam!) i mada nijedna od pojedinačnih pjesama na “12 Stories” ne doseže baš te vrhunce “Same Trailer, Different Parka”, “12 Stories” mi je nekako ujednačeniji i mislim da to što ništa drastično ne iskače čak i na neku ‘tiha voda brege dere’ foru daje dodatnu težinu svim tim pričama o sjebanim i/ili zajebanim malim ljudima! Brandy Clark je nevjerojatno dobra story-tellerica, zna s tako sitnim detaljima oslikati toliko puno, i kad usporediš kako se u širim rock-vodama i dan-danas pjevanje o ičemu osim vlastitih duševnih previranja često doživljava kao ‘neiskreno’, ‘izvještačeno’ i sl dok je istovremeno u countryju najnormalnija stvar da netko poput Brandy napiše nešto poput “Just Like Him”, tekst da se smrzneš a nije autobiografski – pa, to dovoljno govori o tome koliko je rock i dalje generalno infantilna muzika a country od odraslih za odrasle ljude, ne?

8. Sky Ferreira – Night Time, My Time
U redu, to što je uhićena s nešto eksera i što u intervjuima ponekad zna izgledati malo off ne mora nužno značiti da se drogira išta više od većine svojih vršnjaka, ali album svakako zvuči drogeraški – ili barem u najmanju ruku drogeraškije od ičega što je dosad radila (a što mi je sve bilo presterilno) – i zvuči jebeno dobro, pa eto ako i ispadne da si ekšli uništava život onda si ga barem ne uništava nizašto heh! “Night Time, My Time” je isto zanimljiv kao jedna od prvih lasta koja nagovještava koliko bi neminovno predstojeće masovno prekapanje naslijeđa alterna-popa prve polovice devedesetih moglo biti užasno zabavno i plodno, mislim nisam nikad ni sumnjao ali lijepo je dobiti i službenu zvučnu potvrdu🙂

07kyary

7. Kyary Pamyu Pamyu – Nanda Collection
Naravno da NIKADA neće nadmašiti “Ponponpon” ali šta sad, pa zar joj itko to može zamjeriti, tako hevi psihodeliju majka dvaput ne rađa! Koliko god da rad Yasutake Nakate za Perfume bio od vitalnijeg značaja, pri radu s Kyary mu očito ide u prilog što ne osjeća toliki gejmčejndžerski nagon/pritisak pa se opuštenije ludira u okvirima onoga što ja kao jpop analfabet percipiram kao… neku klasičnu jpop spiku? Uglavnom, štogod da bilo turbo je, bombastično prezabavno.

6. Ariana Grande – Yours Truly
Ahhhhhh koje osvježenje, R&B-jast pop u 2013. koji ne ide EDM-rutom (…osim u zadnjoj stvari, koja je isto super!)!!! “Baby I” nije nužno doslovno najjača stvar na ovom albumu (mada naravno nije ni daleko) ali nevino veselje Mariah Carey ranih devedesetih + she’kspereovsko prešaltavanje na dvostruku bpm-ažu ranih nultih + trap snareovi ranih jedanaestih = esencija vrtoglavo atemporalnog užića “Yours Truly”.

05paramore

5. Paramore – Paramore
Koje li odvažnosti i samouvjerenja, otvoriti album s rifom koji tako frapantno podsjeća na rif koji otvara “Celebrity Skin”, odmah u glavu i bez ikakvog pardona: ‘ja sam budući klasik pop-rocka, HEAR ME ROAR!!!’ Mislim, Paramore sad već do srži JESU pop-rock, emo su onoliko koliko su i No Doubt bili ska od “Don’t Speak” pa nadalje – a i, jelte, koliko su Hole na “Celebrity Skin” bili ‘alternativa’ – a “Paramore” je zvuk benda u punoj zrelosti, punom zamahu, spremnog za prvu ligu i jebeš prvu ligu ako ga takvog ne privije čvrsto uza grudi! Krute nedo pa čak su i Hayleyini ukulele-međuci esencijalni, koja albumčina.

4. The 1975 – The 1975
Hmm izgleda da ovaj bend volimo samo ja, ekipa s ILM te određeni soj tinejdžerki? Ne znam đe je ba zapelo, ‘muzika za imaginarni film Johna Hughesa’ je dosta zeitgeistast koncept, dečki mu pristupaju sa svih mogućih strana, imaju odlične pjesme, imaju puno odličnih pjesama, produkcija nije puki glanceraj nego kristalno čista na način da se sve čuje kako treba i ništa ne gubi, je dosta ušminkano sve skupa al nikome to ne smeta kod recimo HAIM, stvarno nemam blage zašto ih svi ne obožavaju?

03youngalaxy

3. Young Galaxy – Ultramarine
Post-the knifeovski bendovi/projekti nisu nešto na što sam obraćao pretjerano puno pažnje pa je lako moguće da serem kvake, al enivej kod takvih sam uvijek bio dojma da, čak i kad okrenu priču na vedriju stranu, uvijek barem u nekoj mjeri teže hladnoći i/ili minimalizmu – dok kod Young Galaxy toga nema ni u tragovima, samo toplina i ekspanzivnost, kroz neke daleke, strane nedođije. Čaroban album!

02quadron

2. Quadron – Avalanche
Robin Hannibal je toliko zastrašujuće hiperproduktivan da se izbezumim samo razmišljajući odakle da krenem s jedno pola tuceta njegovih alter-egoa/projekata (ima čak i još jedan s istom tom ženom iz Quadron!!) pa sam se zasad zadržao na Rhye, koji su mi bili neloši al uglavnom li-la, i Quadron, uz koje poželim voditi ljubav s IKEA-namještajem!!! Ok ne doslovno, štajaznam ne znam šta da napišem o ovom albumu pa sam probao nešto smiješno ili bar neočekivano🙂 a i ono: romantika, elegancija, coffeetable spika, stolić za kavu je vjerojatno od IKEA-e, kava je turska ali kemija je instant, ima i vina za kasnije, jako se dobro osjećam uz ovaj album. (Ispričavam se odmah za ovo s kavom i kemijom – jbg godine ghostwritanja za Vjekoslavu su ostavile duboke tragove na psihi!)

01haim

1. HAIM – Days Are Gone
Osim po broju albuma koje sam volio ova albumska godina mi je iznimna i po tome što, po prvi put od ne sjećam se kad, nemam jedan album koji mi baš osjetno iskače od ostalih! Bilo koji od prva tri je komotno mogao završiti na prvom mjestu, a i ovih nekoliko ispod je kaskalo tek za pedalj-dva, pa… zašto HAIM? Iako mi je većinu vremena najbolja neka za većinu nikad čuo-muzika to nije nešto što namjerno isfuravam, štoviše to je nešto s čime nisam sretan jer zapravo VOLIM kad volim iste stvari (ne doslovno uvijek sve, naravno!) koje vole i drugi ljudi! Tako da ima taj moment, ima i onaj programatsko-aktivistički kad ekstra stajem u obranu hypea koji mi je po volji (‘wtf zašto je ovo toliko nahajpano’ ‘ZATO ŠTO JE SUPER, KONJINO!!!’), a ima i to da je bilo ove godine albuma s moćnim otvarajućim rafalom od po tri do četiri killera ali nijedan drugi s njih čak SEDAM!

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: