Bolest se ne vida na turneji

by

Kad se nastupni eponimni album beogradske supergrupice On Tour pojavio početkom prošlogodišnjega studenog, njegova se akustična, graciozna folky-intima vrlo brzo nametnula kao jedna od muzičkih pozadina za kojima sam instinktivno posezao tijekom brojnih kućnih aktivnosti i neaktivnosti, uključujući i sastavljanje godišnje albumske ljestvice na koju sam ga uvrstio lijenošću izbjegavši pisanje recenzije kojom ga je svakako trebalo pozdraviti. Doživljavanje albuma kao sredstva koje tješi i grije umalo koliko i topao romantični kamin – koji posjedujem samo u preuzetoj mašti, ne i u stvarnosti – činilo me znatiželjnim u pogledu direktnoga kontakta s živim izvođenjem, jer sam pretpostavljao kako bi se u slučaju uspješnog ostvarivanja delikatne razine zajedničke obgrljenosti njegove pjesme mogle pokazati čak i sadržajnijima, važnijima od svojih studijskih verzija. Subotnji koncert grupe u Spunku (ne starome, nego prostoru koji se dosad zvao Prostor do, a sad se izgleda cijeli kompleks zove samo Spunk, što možda i nije važno nikome osim mojoj preciznoj analnosti), prvi njihov hrvatski nastup uopće, međutim, nažalost mi je pokazao kako se zvukovne i emotivne nijanse koje ispune manje osobne prostore mogu izgubiti u kontekstu noćnoga kluba ispunjenoga kako poklonicima zainteresiranima za prvi susret s bendom tako i ljudima koji su samo navratili na piće i priče.

Nešto sam od ovoga komentirao s Mooseom Botićem, nešto s Poručnikom Narančom, pa slobodno sve inteligentne i pronicljive zaključke pripišite njima dvojici – a kojem točno, odredite prema vlastitim preferencijama – a meni ostavite tehnikalije oko spominjanja kako su On Tour nastupili u sklopu najdražeg Žura (Ivana je pri kraju zavrtila i ‘St. Mary’, dakle, bilo je najbolje ikad!) na kojem hrvatske cure piju češka piva, a vječni studenti pjevaju radničke himne, te na kojem je bilo nekakvih pedesetak ljudi, što je broj koji se poslije svirke i prestanka naplaćivanja ispodsimboličnog upada od 15 kuna dodatno poduplao. Ali, da se vratim na bitno, svoju atmosferu udobne domaće akustične svirkice folk/country klasika (od obrada su u Spunku odsvirali podnošljivu ‘Out On The Weekend’ i nepotrebnu ‘The Wayfaring Stranger’, jer ima li itko tko je već nije izvodio?) u kuhinji nakon večere s najdražim prijateljima On Tour nisu uspjeli rekreirati u ne pretjerano fokusiranom klubu, ali ni pretvoriti u nešto energičnije, privlačnije. Kad se čak i Amigosima Matkima (ovaj put dvojica od trojice, bez Žule), Vatroslavu, Žalcu ili meni prečesto omicalo preusmjerivanje koncentracije na međusoban razgovor, a mi smo redom ne samo fanovi muzike nego dodatno i fanatici točno ovoga tipa izgradnje vlastite osobnosti na američkim tradicijskim korijenima, onda blago ignorirajući žamor ostatka nazočnih nije trebao nikoga iznenaditi.

Ali, rekao bih, ni posebno smetati, jer su se najbolje pjesme grupe – ‘Feels Like Flying’, ‘Hondo’, ‘November Hits Hard’, čak i krhka ‘Fire, Darling’, a brine me jedino što se ne sjećam najdraže ‘On A Town’ – ipak probijale do mojih ušiju, kao kad iz kovitlaca gužvovitog tuluma najednom iskrsne lice koje učas izbriše sve uokolo, lijepeći svu tvoju pažnju samo na sebe. Što je onda posebno promašenom učinilo mrgudnu opasku gitarističkoga grmalja Vlade kako bi mu brbljanje u klubu smetalo samo da ga je iole briga. Jebiga, prika, koliko god da je ulaznica koštala, svatko unutra ju je platio i ima pravo svoje vrijeme provoditi kako želi, pogotovo dok konkretnije ili bezobraznije ne ometa nikoga drugog da čini to isto, a što ovdje ipak nije bio slučaj. Vrlo solidno opravdanje takvoga namćorastog stava, ali i gotovo opipljivog osjećaja povremene indisponiranosti cijelog benda, dobio sam informacijom kako najljepšega glasa Ika čaj na pozornici nije pila kao foru, nego je sve troje članova (preostao još Marko na mandoli, čiju mi je razliku od mandoline Moose bio objasnio, ali sam se izgubio kod kvinti i kvarti) u Zagreb pristiglo ozbiljno ispod vremena i nagriženo klasičnim prosinačkim boleštinama. Rokerski bi se bend u takvom stanju još i mogao sakriti iza glasnih pojačala, ali muzika koja ionako balansira na tankome rubu škrtosti i bistrine cjelokupne slike, odnosno intimnog razgovora i povučene tišine, u takvim se okolnostima naprosto morala povremeno rasipati. Možda nije bilo uputno inzistirati na dogovorenom planu, ali pitanje je kada bi se u suprotnom već jednom odgođen koncert uopće održao, a nekoliko jako lijepo izvedenih jako lijepih pjesama meni je dovoljan zalog da se veselim i narednim svirkama benda.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: