Neka nova igra

by

Privukavši možda i duplu stotinu ljudi na svoj prethodni zagrebački koncert, odsviran prije malo više od pola godine u malom pogonu Tvornice, Nežni Dalibor su me natjerali pojuriti slatke misli kako su barem na početku iskoraka koji su iz indie scene prema golemome post-jugonostalgičnom prostoru učinili njihovi generacijski kolege Repetitor, no prošlotjedni nastup na istome mjestu, održan pred čak i više nego dvostruko manje nazočnih, moja je pretjerivanja razumno zauzdao. Naravno, da se istoga tog petka u gradu nisu pojavili i nešto noviji nežni pop-sanjari iz grupe Ti – plemenita namjera organizatora o naštimavanju satnica obaju koncerata ipak se nije imala šanse realizirati na najprikladniji način, pa su dio srodne publike izgubili i jedan i drugi – kao i doom-laptop kantautesa Molly Nilsson, otpuštanja unutarnjih lavina željna mlađarija i starudija koja se ne želi predati srednjem putu klub bi konkretnije ispunile, ali kao istinski nezavisan bend sada i sve izraženijih alternativnih zahvata Nežni Dalibor se ipak normalnije doživljavaju u užem društvu posvećenih, kakvima su ponovno pružili odličan koncert, ponajprije organiziran oko promocije aktualnog im trećeg, eponimnog albuma (svaki bend koji svojim imenom nazove svoj bilo koji album osim prvog od mene odmah zarađuje i koji punat sa strane). Tu bizarnu začkoljicu kako se na nekome, uvjetno rečeno, slučajnome nastupu pojavilo znatno više publike negoli na promociji novog materijala doživjet ću kao još jednu ćudljivu karakteristiku svojeglave scene.

‘Nežni Dalibor’ je točno onaj album kakav su moji manje strpljivi prijatelji ljubitelji uraganskih egzorcizama gitarskog popa bendu predbacivali kod pojave prethodnika ‘Normalan život’, na kojem su se tečnost i sanjivost debija ulile u pomalo čvršće, zahtjevnije strukture. Meni to nije ni najmanje smetalo, prvenstveno zato jer je bend za tu ploču bio napisao meni i dalje najdraže pjesme kao što su ‘Savest’ i vječni favorit ‘Strah’ – obje odsvirane i ovom zgodom – ali i zato što sam aranžerske nadogradnje doživio kao logičan razvoj ustanovljenom putanjom. Gore spomenuti prethodni koncert popularnih Dalbača prezentacijom najsvježijeg materijala, međutim, bio me ozbiljno upozorio kako će za sljedeći korak naprijed u željenom smjeru grupa morati podići stajaću nogu koja ju je držala u vodama iz kojih su krenuli. U tome smislu sumnjičavijim prijateljima moram skinuti kapu na sposobnosti predviđanja, jer je novi album Nežnog Dalibora zaista sazdan od materijala u kojem će netko poput mene, dakle nježna plamteća dušica koja svoje egzaltacije zapliće u hipersenzibilan indie-pop, vrlo teško uživati u potpunosti, iako me album, s druge strane, uopće ne odbija od sebe. Nema sumnje kako je ‘Nežni Dalibor’ prog-rock ploča, da sad ne povlačimo moderniju terminologiju math, post, alter, expo, free, noise ili kakvog već rocka, ali zanimljiva utoliko što instinktivnu procjenu žanra kao kompleksnijeg, ili, da budem malo zločestiji, kompliciranog, ili, da budem još zločestiji, komplicirajućeg dokida prevladavajućom atmosferom potpune opuštenosti svojih stvaratelja. Ne znam je li bend tek sad otkrio droge ili sport, ili ih se samo prisjetio pa ponovno prihvatio, ili ga je puklo nešto deseto, ali svaka od osam friških pjesama, plus ‘Stanje budućnosti’ kao obradna verzija ‘Futureworld’ benda Trans Am, zvuči kao neposredno momentalno usustavljivanje kolektivne sviračke podsvijesti muzičara u bendu, koji se ustalio u novoj četveročlanoj postavi.

Netočno je proglasiti kako pjesme novog albuma uživo zvuče, laički jednostavno rečeno, bolje, koliko imaju više prostora i prikladnije okruženje za ponovno zaposjednuti svoju suštinu, ploveći na dodatnim valovima izravne komunikacije s publikom. Ohrabren onim što sam čuo na koncertu, album sam još nekoliko puta preslušao nakon njega, ali ipak nisam uspio reprizirati osjećaj dobiven odlično izvedenim rasporedom pjesama same svirke. Izmjenjujući po jednu ili dvije nove s po jednom ili dvjema starim pjesmama, bend je ne samo ostvario ritam u kakvom dobro poznate divote ‘Vekovi’ ili ‘Metronom’ osiguravaju žučne singalonge, nego je nove pjesme naglasio kao produljenje osjećajno-strukturnih vrhunaca svojega standardnijeg materijala na trajanje cijelih pjesama, s kojima onda čine sve što im prstima padne na pamet. U takvome sam se ritmu fino mentalno njihao sve dok tijekom potrage za predahom usred ‘Stanja budućnosti’ netko nije spomenuo Drive-By Truckerse, pa smo mladi Jedi Brussy i ja ostatak regularnog dijela svirke proveli malo slušajući koncert, malo navodeći najomiljenije Cooleyjeve i Isbellove stihove. Povratkom na zasluženi bis Nežni Dalibor su sobom donijeli i dvije ponajdraže mi svoje pjesme, koje volim koliko i sve te čije sam stihove citirao smetajući predanijoj publici. ‘Samo magli’ sam opet otpjevao potpuno dolje iz nožnih peta, napunivši ispražnjenu nutrinu brzo potom nervoznom utjehom ‘Sve biće u redu’, kojom bend ne samo porukom iz naslova svaki put pokaže kako doista nema nikakve brige oko njihove autorske budućnosti. Set lista: Neka nova igra – Vekovi – Jurim sunce – Strah – Savest – Neki će ti reći to – Vluz – Metronom – Deca – Plutaju svesti – Atom – Stanje budućnosti – Da li ću ikad – A.B – Jeste li poludeli ljudi? – Svako dobro – Hajde da se ljubimo – BIS: Samo magli – Sve biće u redu

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: