Viva Glas Vegas

by

Uza sve one i ne baš toliko malobrojne britofile, prevladavajući postotak domaće publike nezavisne muzike ipak je oštrije okrenut prema američkom dijelu spektra, što je istodobno i posljedica i uzrok znatno manjeg broja zagrebačkih koncerata britanskih bendova od onih njihovih američkih kolega na svojim formativnim proputovanjima Starim kontinentom. Rasprava oko toga je li se uvriježeno doživljen bahati stav Britanaca, koji se često pripisuje i logičnim manifestacijama svijesti o realnosti, ispriječio češćem organiziranju njihovih ovopodručnih turneja ili im je ionako neisplativa, bilo tržišno bilo emotivno, situacija na ovim prostorima dokinula planove koji bi do ovdje dosezali može se samo vrtjeti ukrug, a jedino što jest izvjesno je gore spomenut porazan broj prigoda na kojima čak i na našoj koncertima prekrcanoj sceni imamo priliku uživo slušati aktualne britanske bendove. Prošlotjedni nastup glasgowskih Glasvegas u Močvari možda se i mogao prošlepati na tragu veće naklonjenosti obožavanoj nezavisnoj sceni države tvrdog akcenta, ali sam bend još uvijek ne može pobjeći od statusa sveotočke medijske senzacije otprije nekoliko godina, kojim su nadišli dobronamjernost koju škotski bendovi ovdje tradicionalno uživaju. Golem tržišni uspjeh eponimnog debija grupu je bio gotovo pa katapultirao među ovjerene indie-zvijezde, što silazak prodajnim i kreativnim stubištem još uvijek nije do kraja nivelirao, pa je prema mojoj procjeni naših okolnosti ipak preskupu cijenu koncertne ulaznice ipak bilo shvatljivo prilijepiti tom još uvijek postojećem statusu. Što je zapravo značilo kako je strah kako bi se koncert mogao pretvoriti u debakl posjeta nalik na onaj Young Knives prije nekoliko godina u Pauku bio sasvim opravdan, ali i srušen samim dolaskom u klub, taman tijekom kraja ‘Later… When The TV Turns To Static’, za koju pretpostavljam da je otvorila koncert, kako otvara i solidan aktualan istoimeni album.

Možda ste negdje čitali kako je posjet koncertu bio slab, što je donekle istina samo promatrana idealističkim naočalama, jer je više od nekih 150 glava bilo zaista nemoguće očekivati; osobno sam mislio da bi moglo biti čak i manje ljudi od ovog broja koji se pokazao dovoljnim za jedan fin i pošten koncert, pogotovo stoga što su prve redove ispunile redom fanatične zagrljene legende. Sam je bend, doduše, spočetka djelovao malo rezervirano, kao da im je sviranje u ovakvim uvjetima malo ispod časti, ali umalo pa zborsko pjevanje starog favorita ‘It’s My Own Cheating Heart That Makes Me Cry’ situaciju je počelo okretati u zajedničku korist. Jer jebiga, ako su ispoštovani svi dogovoreni uvjeti, bend se nema zašto žaliti, a kada se svemu pridruži i razdraganost većeg dijela publike, kao i načelna dobronamjernost onih koji nisu vatreni fanovi – u kakve spadam i sam, jer smatram kako obećanje dano prvim albumom bend narednim dvama nije uspio ispuniti – onda nema nikakve prepreke da bend da sve od sebe, iz čega onda velik užitak izvuku i svi prisutni. Bendova pomalo paradoksalna shoegaze-melodramatika, koja u sebe jednako upija i naivu ranog rock’n’rolla koliko i epiku The Verve ili Spiritualized, svoje najbolje pjesme još uvijek crpi isključivo s debija, posebno ‘Geraldine’ ili ‘Go Square Go’, no vrlo moćna svirka uspijevala je sasvim pristojnima činiti i manje zanimljive pjesme sa sljedećih ploča. Kao da bi ove bolje pjesme u vrlo angažiranim mišićavim verzijama, koje svejedno nisu poništavale njihovu povremenu nježnost, nastavile odjekivati i nakon svojih krajeva, pa bi slabiji dio repertoara činile uvjerljivijim ili barem podnošljivijim. Svemu je ipak najviše pridonijela seksi bubnjarica Jonna Löfgren, čije je sviranje potpuno stojeći djelovalo jednako tako potpuno hipnotizirajuće, toliko da su je u svojem krevetu, uz gotovo sve muškarce, poželjele vidjeti i mnoge žene u publici. Kad svira tako, onda katkad nije ni bitno što svira.

Gotovo pa ravnomjerna zastupljenost svih triju ploča u izvedenom repertoaru – siguran sam da je debi participirao sa šest pjesama, dok mi se ove s ‘Euphoric Heartbreak’ i ‘Later… When The TV Turns To Static’ još uvijek pomalo miješaju, jer ih nemam želje bolje upoznavati – potvrdu i dodatnu nadogradnju je doživjela na zasluženom bisu, za koji je bend ostavio niz od četiri te večeri najkompaktnije pjesme. Određeno žaljenje što je jedan od bendovih totema, rani singl ‘Flowers & Football Tops’, izveden u reduciranom solo aranžmanu frontmena Jamesa Allana nadomjestila mi je barem svježina pristupa, no ipak su mi se više svidjeli punokrvni bendovski elektriciteti ‘Daddy’s Gone’ i završne ‘Lots Sometimes’. A ako već moramo poštovati autorov instinkt za određenim stilskim promjenama, tu je divno pretjerana klavirska baladica ‘I’d Rather Be Dead (Than Be With You)’, koju je Jonna ipak odsvirala sjedanjem za klavijature. Šteta. Spomenuo sam maloprije kako mislim da bend nije uspio ponoviti uvjerljivost zaista odličnog debija, što možda i jest procjena oko koje se možemo sporiti, ali čak i da je istinita ništa ne mijenja na činjenici kako bend iza sebe svejedno ima barem taj jedan albumski pogodak s brojnim kvalitetnim pjesmama, ali ni na živom zvuku grupe koja katkad grandioznu megalomaniju brojnim nijansama svodi na pojedincu pristupačnu količinu izravnosti. Svojevrsnu svježinu ili barem ispoliranost starog Glasvegas su dobrim dijelom izgubili, ali nanovo je mogu otkriti samo nastavljajući raditi ono u čemu zaista jesu jako dobri, svirajući i dalje.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: