Halucinacija

by

Ušavši sinoć u koncertni prostor Kina Grič, u kojem su osim u prvim dvama ili trima redovima bile ostavljene udobne stolice, shvatio sam kako muziku mladog psych-roots kantautora Jacksona Scotta nisam jedini doživio kao primjereniju ulozi ljepljive ovojnice prikunjavanja negoli poticajnog pokretača energičnih zbivanja. Njegov ovogodišnji zanimljivi album ‘Melbourne’ namijenjen je možda ne toliko potpuno spavajućoj horizontali koliko pasivnoj poluhorizontali kakve na balkonu vikendice ispružene ležaljke, znojnom polusnu kroz čiju se paučinu skoro pa kanonski zvukovi nezavisnog popa i kantautorskog rocka probijaju zapinjući u ljetnu ljepljivost razvojne linije južnjačkog freakeraja od startnih radova R.E.M. pa sve do današnjih bendova ala Deerhunter. Ostavivši stolice, organizator se možda ipak ponajprije borio s viškom prostora ne pretjerano posjećenoga koncerta (najviše pedesetak ljudi, od kojih je ciljano za ovaj koncert ulaznicu kupilo možda tek desetak, uz nas švercere s popisa i korisnike naslijeđa nedavnih svirki No Joy i Russian Circles), ali je svakako omogućio i prikladnije okolnosti za prepuštanje blago psihodeličnoj napušenosti Jacksonove muzike, čemu treba pridodati da smo Kanye i ja bili friško stigli s nogometa pa je mogućnost zavaljivanja u naslon bila itekako primamljiva.

Međutim, u pratnji moćne ritam sekcije mladac Jackson je podigao zavjesu kroz koju njegov indie-pop svira na albumu, uživo ga ponovno ogrnuvši, ali prilično mesnatim slojevima kromanjonske ’70s jamodelije, koju je headbangin’ basist počesto odvodio u ritmična space-rock prostranstva. Već opjevane stolice – s time da moram napomenuti kako je ipak bilo dovoljno prostora i za one koje je ova muzika pukla na ples i muvanje – svejedno se nisu pokazale suvišnima, jer se Jackson izgleda i ne može sasvim lišiti svojega lebdećeg pristupa, čak i kod pjesama koje su svojom dinamikom podsjećale kako je rođen upravo u doba eksplozije glasno/tiho/glasno struktura Nirvane i Pixiesa (posebno u ‘Together Forever’, koja daje odgovor na pitanje gdje je um Franka Blacka). Kao najbolje od oba svijeta, ili barem spoj u kojem fanovi najboljeg iz oba svijeta mogu uživati, Jacksonova se tinejdžerska svojeglavost uživo meni pokazala uzbudljivijom negoli na studijskoj snimci, iako sam nominalno ipak naklonjeniji akustičnom drndanju slatke ‘In The Sun’ ili lizalicama tipa ‘Sandy’ negoli okrupnjivanju zvuka u umalo pa Black Oak Arkansas-lite boogie-gaženje. Izvevši ga u cijelosti, trio mi je album koji mi se dosad sviđao umjereno prokazao kao znatno zabavnije i zanimljivije djelo, što jest jedna od mogućnosti koje treba ciljati dobar koncert, samo što mi je kod današnjih slušanja žao što sinoćnje verzije naslućujem tek djelomično, ne u potpunosti. No, opet, upravo to i jesu glavne odlike Jacksonove muzike – iluzija, omamljenost, fragmentarnost, drogiranost, lebdjenje, halucinantnost.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: