Going further?

by

S obzirom na to da sviraju muziku koju se ni u kakvom smislu ne može opisati kao namjerno komercijalnu ili izvedenu željom dosezanja najšire publike, nikad ne bih pretpostavio kako su moji omiljeni retro-indie rokeri Go No Go zapravo podložni hvatanju aktualnih trendova, no pred kraj svojega sinoćnjeg nastupa u Vintage Industrial Baru pokazali su svoje pravo lice. Prvo me Benchwarmers zajebavaju posvećujući mi opskure Ramonesa, zatim Matija dovodi u pitanje moj status neupitne indieklopedije, a naposljetku mi je sinoć na račun došla i još jedna posveta, ovaj put vrlo pristojna i prijateljska, te kao najava pjesme nastale pod, riječima frontmena Tomija, direktnim utjecajem benda koji obojica jako volimo. Ispočetka ‘Rise And Fall’, potpuno novu pjesmu planiranu za uvrštenje na neko od budućih izdanja grupe, baš i nisam bio spreman odmah proglasiti romantičnim rokenrolom heart-core kategorije, ali refren, most i bekvokali bubnjara Janka ipak su nedvosmisleno razotkrili ubijanje Geslajtima u polazištu pjesme, što mi je naknadno potvrdio i sam autor. Hvala, doista to cijenim!

Nakon što su svojim drugim EP-jem ‘2nd’ na neki način zaokružili prvu etapu bendova života, koja je uključila i odličan nastupni EP ‘First’ (uzorak je uočen, jel) te čitav niz dojmljivih koncerata koji su se, izgleda, svidjeli ama baš svima – a zašto i ne bi? – promociju novog izdanja Go No Go su odradili u sklopu redovite zajedničke redaljke programa ‘Good Vibrations’, što me malčice rastužilo. O bendovima Morso i Straight Outta Fridge, koji su svirali nakon Go No Go, doista nemam reći ništa loše – pogotovo zato što ih nisam ni slušao, nadoknađujući u baru gomilu propuštenog s Kiki i Zrinkom – kao ni o programu samom, jer iskreno podupirem svaku priliku za svirku manje poznatih bendova, ali me ucrnila realizacija da su Go No Go već sad dosegli svoj tržišni plafon, ako je o ikakvom tržištu uopće moguće govoriti. Koliko god pred njima još stajalo odličnih pjesama – gore spomenuta ‘Rise And Fall’ pokazuje kako se njihov žestoki melodični rock može širiti i na mnoštvo preostalih podžanrova i niša – te shodno tome i uvjerljivih albuma, čini se da se bend njihova zvuka, koji će se valjda dovijeka pogrešno percipirati kao nešto isključivo za fanatike i predane istraživače, naprosto mora zadovoljiti svirkom pred, uvijek istih, četrdesetak-pedesetak ljudi. Nisu to promijenili ni sjajno prihvaćeni nastupi pred brojnijom publikom na, recimo, Potlistinom rođendanu ili prije Thermalsa. Jebiga. Nije da sam se ja sam, a siguran sam ni članica i članovi benda, uopće usudio nadati konkretnom prelasku u više lige, ali da će im se dvije zaista bogate godine nakon onoga legendarnoga debitantskog nastupa u Dragašu svirke svejedno odvijati u istoj atmosferi – pojačanoj većim brojem super pjesama i pjevanjem nekolicine osvojenih fanova – žalosti me kao dokaz razmjerne nemoći cijele te naše nesretne scene.

Međutim, čak i morenog takvim uvodnim mislima i oboružanog mudrim iskustvom, sama svirka benda, ponovno poletna, ponovno odlična, ponovno bez utega oko nogu u vidu Gorana Andrijanića (koji je mislio da mi može prijetiti a da se ja neću osvetiti, kakva pogreška!), i sinoć me je prešaltala u ahistorijsku paralelnost u kojoj će devedesete i njihov indie-rock nastaviti pobjeđivati i dalje, ne dopuštajući industriji prelazak na sljedeće velike stvari ili stvari u koje je polagala nade da će postati velike. Mjesta za ikakve sumnje nema baš zato što čvrsti ritmovi, melodične bas linije i uzbudljivi dueli dvaju gitara mogu obuhvatiti mnoštvo različitih ljepota i osjećaja, pa čak i nenametljivo švercanje katoličkog svjetonazora u polje koje ipak instinktivno doživljavamo sekularnim, a da čak i ja, gdjegdje doživljavan kao militantni ateist, radosno otpjevam sve stihove, doživljavajući ih tvrdoglavo onako kako meni paše. Ovo mi je bio dvanaesti odslušani koncert benda, stoga ne čudi da sam počeo prepoznavati pojedine strukturne uobičajenosti – otvaranje za prodrmavanje uz ‘Follow’ i ‘All At Once’, relativno usporavanje u drugoj polovici uz njihanje ‘Secret Little Sign’ ili paisley-psihodeliju balade ‘Rate’ – ali reaktivnoga unutarnjeg uzbuđenja prilikom uvodnih rifova, raspjevanih refrena ili preslatkih terci kod soliranja još se uvijek nisam riješio. I ne želim. Set lista: Follow – All At Once – Automobile – Homeless Man – Hey! Exciting World! – Tommy Boy – All The Way And All The Time – Secret Little Sign – Rise And Fall – Rate – Crowd

Dan prije, u utorak, nenavikao najavljene početke koncerata shvaćati zaozbiljno i posvećen kilavljenju na mekome i lijenim folkom prekrivenom kauču, u KSET sam debelo zakasnio na drage mi klince Lolita, uhvativši im tek posljednje četiri pjesme. Dio odgađanja polaska proveo sam razmišljajući da ih možda i nije nužno slušati te večeri kad će već sad u subotu (nikako ne propuštajte!) svirati na Žuru u Prostoru do, ali onda sam se prisjetio da otkad je to meni točno problem dobar bend gledati opetovano u kratkom vremenskom razmaku? i da prequel i sequel nastupima na Žuru često ponešto omame koncentraciju potrebnu za slušanje benda (koncertracija, anyone?) te memoriju iz koje onda planiram pohvaliti bend. Samo što sam sve to, očito je, shvatio prekasno da stignem na vrijeme, što je kiks koji me onda i po dolasku nastavio nervirati toliko da bend gotovo pa nisam ni poslušao kako zaslužuje, iako jesam primijetio kako su odsvirali i potpuno novu pjesmu ‘Doll House’, ako sam dobro razabrao iz najave i refrena. Za razliku od donekle srodnih, iako je riječ o prilično samosvojnim pripadnicima terceta, Benchwarmersa i Go No Go, koje dobrim dijelom čine ljudi mojih godina, pa i stariji, kod Lolite mi se posebno sviđa mladost bendovih članova, te posljedična vizija kojom tinejdžeri i rani 20-somethingsi sviraju muziku koja je nama svevremena jer smo uz nju živjeli i preživjeli, a njima zato jer je i dvadesetak godina poslije ostala nešto najsvježije i najinspirativnije što su čuli.

Iste su večeri u KSETu svirali i zagrebački And The Kid, koji se referiraju na otprilike podudarno vremensko razdoblje, ali stilski pripadaju ponešto drukčijoj varijanti retro-rocka. Najviše su mi se svidjeli u mid-tempo pjesmama na tragu mainstreamu više okrenutih Stone Temple Pilots ili čak i onih The Wallflowers kakve se uz malo naguravanja moglo progurati u alternativne programe, za razliku od malo mi bezličnih izleta u više groovy vode, kako blagog funka tako i još blažeg metala, za koji okrivljujem basistovu majicu Black Sabbath. U načelu, vrlo uigran i usviran bend s frontmenom koji djeluje dosta samopouzdano, kao da zna što radi, i to čak i dok svira akustičnu gitaru, ponešto je bolji od svojih pjesama, koje su me zaista iznenadile samo ubacivanjem fragmenata Morrisseyjevih stihova u svoje kitice. Da su svirali nešto kraće, prvo bih koncert odslušao do kraja, što ovako nisam, a drugo bi izbjegli mogućnost uočavanja ponavljajućih obrazaca, no među četrdesetak nazočnih bilo je zaista dosta onih koji su pjevali uz bend. Fan baza, barem prijateljska, dakle postoji, što im također neće odmoći.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: