Tjednik

by

Koncert koji je prošle srijede održala u malom pogonu Tvornice, njezin prvi samostalni nastup izvan kafićkoga okruženja, dijelom je trebao biti i svojevrsna kruna plodne godine u kojoj se Irena Žilić prekrasnim EP-jem ‘Days Of Innocence’ i serijom ljupkih nastupa – ja sam ih osobno uživo slušao čak sedam, među kojima je teško izdvojiti najbolji, a još teže onaj koji ispada iz te konkurencije – potvrdila kao najugodnije iznenađenje domaće muzike. Iako joj je još bržim i glasnijim istupom podjednako talentirana Lovely Quinces u međuvremenu preotela naslov najvidljivije odnosno najzapaženije mlade hrvatske kantautorice – apsolutno ne prejudiciram ikakvu nezdravu, pa ni zdravu kompeticiju, samo iznosim dojmove, u principu nebitne ikome osim nama piskaralima uvjerenima u važnost naših kronika – Irena je lakoćom nalik na onu kristalne čistoće svojih pjesama ipak ostala najuvjerljivija, čak i izvan skučenih okvira scene, kako je god odredili. Svakako ima smisla da se energičnija, odrješitija Lovely Dunja dobacila i do udaljenije, za underground zbivanja u startu manje zainteresirane publike, dok je pomalo povučena, odmjerena Irena prihvatila sve beneficije polaganog odmotavanja svojeg puta na trasi za strpljivije, kakva je svejedno obilovala brojnim stanicama. Među njima, koncert u srijedu jest bio možda i vrh uvodne etape, i to održan pred čak osamdesetak prisutnih, kao i nekolicinom odličnih novih pjesama najavljena odskočna daska za drugu, u kojoj se nadam da će nastupi ovog profila postati redovitiji.

Samo se još više nadam da će to biti usporednom veličinom, važnošću i posjećenošću svirke, a ne i njezinom dojmljivošću, jer je, eto, kad sam već čarao, upravo ovaj Irenin koncert bio taj koji se pomalo izdvojio od ostalih, i to ne u željenom smislu. Naime, Ireni se u srijedu dogodila česta neželjena okolnost nastupa nominalno usamljenih kantautora koji požele svoj zvučni kroj raširiti i obogatiti, a to je gubljenje ritma prevelikim pauzama između pjesama i prečestim izmjenama muzičkih gostiju na pozornici (violinistica, gitarist, prateća pjevačica, sve redom odlični muzičari, ali koji su se rotirali umalo pa pjesmu po pjesmu, koje sam i bez njih na Ireninim koncertima čuo u prelijepim verzijama), na koje su se pridodale i neočekivane tehničke zavrzlame. Koliko god dobre bile, Irenine su pjesme ugodno društvo privatnih trenutaka, koji se jednostavno rasprše usred mijenjanja kablova i predstavljanja gostiju, a dok bi neki rock bend situaciju popravio žestokim rifovima i grmljavinom bubnjeva, Irena se mogla osloniti tek na pjesme nenavikle da ikoga povlače za rukav. Srećom, te su pjesme i dalje među najljepšim nijansama osobnosti i izvornosti koje sam čuo u dugo vremena, a žamoru gubljenja koncentracije ipak se pridodalo i tiho pjevušenje sve većeg broja ljudi koji poznaju Irenin repertoar, ovaj put osvježen i zabavnom verzijom Britneyne ‘Toxic’ (načelno ne podupirem takve poteze, ali bila je lišena svake mudrijaške ironije), tako da je tim proplamsajima koncert ipak pokazivao koliko je dobar mogao biti, što je u ovakvom kontekstu naposljetku ipak bilo dovoljno. Na kraju su se Ireni u jednoj svojoj pjesmi pridružili i mladi Slovenci iz folk-rock predgrupe Čedahuči, čijeg sam uvodnog seta uhvatio manje od polovicu, nenavikao da svirke zaista i počnu u najavljeno rano vrijeme, i koji su me svojim cijeđenjem elemenata alpskog folka kroz literarni indie-pop senzibilitet američkog Sjeverozapada te razrađenim melodijama prilično primamili, ali je hendikep nerazumijevanja tekstova ipak bio prevelik.

Iste su večeri nekoliko stotina metara sjevernije, u Hard Placeu, svirali iskusne indie nade Sleepyheads, a iako im, čini se, nije palo na pamet možda za kojih desetak minuta odgoditi svoj start, relativno rani završetak svirke u Tvornici logičnim je nastavkom lijepog izlaska učinio dodavanje druge runde u raspored. Uhvativši ih lani na Žuru, bend sam ponovno uspio propustiti cijele ove sezone, tako da mi je širenje postave još jednim gitaristom na kvartet predstavljalo novitet, koji se nije manifestirao samo vizualno nego ga se itekako čulo i u čvršćem zvuku benda. Frontmen Vedran se ni prvi put kada sam ih slušao nije libio otpuštati u slatka neobuzdana soliranja kakva su me bila podsjetila na Built To Spill; sad, uz sigurnosnu mrežu još jedne gitare, i samo kroz drugu polovicu cjelovečernjeg nastupa (pretpostavljam da je bila riječ o polovici, stigao sam barem na pola sata svirke) u nekoliko se navrata fino zanio, žicama izvikavši sve ono što kao civiliziran i pristojan čovjek svaki dan šuti u sebi. Kod Sleepyheadsa mi se posebno sviđa paralelna vožnja na dvama kolosijecima, jer se kao ljudi u prosjeku čak koju godinu stariji i od mene procvata ’90s indieja sjećaju kao svojega formativnog čvorišta, ali sve te kanonizirane pristupe od nervoznog zveckanja Sebadoh pa  sve do 30-something rokenrola The Hold Steady sviraju vrlo svježe i zaigrano, s melodijama za klasu opširnijima od brojnih srodnika. A da nikako nije riječ o pukom igranju na kartu nostalgije dokazali su izrazito neočekivanom obradom ‘Middle Sea’ grupe Yuck, s njihova ovogodišnjeg albuma, iako, s obzirom na to da sami Yuck uvelike crpe devedesete, moguće je da je riječ ipak o promišljenom potezu ugađanja nama starudiji kako razumijemo i modernu muziku.

Još jedan dupli program odradio sam i tri dana poslije, u subotu, mada sasvim neplanirano, kao da me je Muzika sama poželjela upozoriti olinjalom doskočicom kako trebam paziti što želim, jer bi mi se moglo ostvariti, iako sam kroz sve svoje dosadašnje iskustvo shvatio da je zajebanije kada ti se ne ostvari ono što se usudiš poželjeti. Naime, lani sam svoj stoti godišnji koncert doživio uz moćni Calexico, osjećajući pomalo nezreli, dječački ponos napokon uhvaćenom, a dotad eluzivnom stotkom. Ove me godine, dakle, nije pustila dočekati niti sutrašnje Dead Meadow, kamoli Yo La Tengo, nego je neobaveznu ugodnu večer bar-hoppinga pretočila u dvije popratne svirke. Prema jednom od ključnih pravila, u donošenju kojih su uz mene sudjelovali i jedan kolega fanatik i jedan razuman tip čija se ljubav prema muzici zadržava na prihvatljivijim razinama, u ovim mojim kronikama svaka svirka u startu načelno vrijedi isto, demo bend u šupi ili U2 na Maksimiru, gažeri u kafiću ili festival na Jarunu. Muzika ne trpi hijerarhiju, osim one naših vlastitih osjećaja. Zato me je sjebalo kad su se tek što smo naručili pivo u Titušu dva frajera posjela za svoje klavijature i gitaru te krenula zabavljati okupljene najcrnjim hororom večernjeg života, onim što se, ubio bih nekoga kad to čujem!, naziva živom muzikom. Brrrrrrr. Frajeri su bili skroz okej kao zabavljači u kuhinji na tulumu, Rundekove sam stvari propjevušio kroz bradu, ali sam svejedno propitkivao ispravnost zakonskih propisa, shvaćajući pomalo sve naše političke elite kada doista zakone žele poštovati samo kada im to odgovara. Ono gdje se ja od njih razlikujem je to što ovu epizodu nisam ni pokušao prešutjeti, nego sam je transparentno iznio javnosti, mada nemam pojma koga sam to točno slušao u prvom dijelu subotnje večeri.

U drugom dijelu večeri ipak znam koga sam slušao, bio je to psihodelični bend Mokre gljive, koji je nakrcao podrumski dio 20 000 milja pod morem, za koji nisam imao pojma da je ovoliko kul prostor za svirke. Nije da sam se bio najeo gljiva ili kakvog praha pa da sam pomislio provjeriti jesam li se napokon od nekoga tko voli pjesme pretvorio u nekoga tko u muzici otkida na zvukove i atmosferu, nego me je epski odlazak u noć bio odveo i do Milja, u čijem sam podrumu na bubnjevima uočio naljepnicu FNC Diverzant. Morate priznati da je bilo sasvim logično očekivati nekakav tralala-pankić, a i kada sam doznao kako momci sviraju nešto potpuno opaljenije svejedno sam ih htio poduprijeti, za sebe i za priku Goca koji je odmah uzvratio porukom: Reci im da sviraju Bibu! Mokre gljive su pretežno instrumentalni bend koji natripanu psihodeliju šezdesetih i raširenu deltu post-rocka nultih spaja okolnim putem, ne samo unatrag preko iskona čovječanstva nego i preko svemirskih plovidbi – kompozicija koja mi se najviše svidjela zvučala je kao glavna tema jedriličarskog westerna, jer kauboji i mornari ista su sorta. Zalogaj od skoro sat vremena takve svirke malo me jest ošamutio, moja su usta ipak više baždarena na slatke pop-rock komadićke, ali mi je ipak bilo drago shvatiti kako u Zagrebu postoje i meni potpuno nepoznate scene, s bendovima na koje dođe umalo pa stotinjak ljudi (nije da ih dole toliko stane, ali bile su krcate i stepenice i dvorište). Rekao bi Žera, neka vrijeme mijenja se.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: