Tri od tri

by

Osim što je to bio još jedan u nizu ovogodišnjih odskočnih nastupa kojima se bend progresivnom akceleracijom uvrštava u sam vrh hrvatskog pop-undergrounda, prekjučerašnji koncert lokalnih heroja i mojih osobnih darlingsa Benchwarmers u Attacku u povijest će se domaće muzičke kritike prije svega upisati po prvome javnom posvećivanju neke pjesme vašem Gogi Pavlovu! Aha! Bio je već i red, da vam iskreno kažem. Samo što je prika Vatroslav odlučio igrati nepošteno pa posveta nije došla prije nekog bendova vlastitog hitića ili, doznao sam poslije, ozbiljno razmatranih Lemonheadsa, nego uz premijeru uvrštavanja novog upisa u obradni repertoar benda. Žalio sam se već kako strepim nad trenutkom kada će Benchwarmersi potegnuti obradu koju neću prepoznati i posljedičnim rušenjem svojega kredibiliteta, pa sad barem mogu biti miran znajući da je trenutak sramote došao i prošao. Naime, u pjesminom tralalalanju i vlastitoj memoriji educirane gnjide prepoznao sam odbljeske Ramonesa, što mi je potvrdila neka nepoznata legenda iza mene – hvala! – a ono malo obraza što sam uspio sačuvati ide na konto relativne opskure te divne ‘SLUG’, koju ovih dana slušam u svakome slobodnom trenutku. Naravno, kada je se bend opet dohvati, pjevat ću iz sveg glasa, kao što sam u srijedu ponovno radio uz umalo pa sve odsvirane pjesme, izuzmemo li potpuno frišku polubaladu kao stvorenu za treći singl.

Benchwarmers zaista – jest fraza, ali samo zato što je istinita – svakim koncertom postaju sve bolji i bolji, i sad su i zapravo onoliko dobri koliko sam pisao da jesu dobri od samih početaka, ostajući jednako prekrasni i potrebni jednom dijelu moje prošlosti i generaciji koja je dijeli. Hrabrijim i gromoglasnijim procjenama nisam varao ni sebe ni one koji su me htjeli slušati, jer je ikome s imalo ljubavi prema nazubljenom šećeru nezavisnoga gitarskog popa devedesetih bilo nemoguće prečuti koliko se u Benchwarmersima krije ne potencijala, nego čistog obećanja u čije izvršenje ni najmanje ne sumnjaš. Stvar je u tome da tek sad, iz ove pozicije, mogu racionalno pojmiti koliko je prostora za napredak u smislu kompaktnosti i protočnog niveliranja materijala bilo kada sam bend gledao prvi put, samo što su me pjesme i pristup već i onda bili osvojili u potpunosti. Benchwarmers – Vatroslav i Tomek su romantični vokali s još romantičnijim gitarama, Jakov na basu i svim kul poenima za imidž, američka mrcina Blake na bubnjevima – danas sviraju rokerskom čvrstoćom, ne gubeći u procesu ništa od zavodljivih melodija i prave mjere one slackerske suzdržanosti koja se sjajno slaže ne samo s muzikom koju sviraju nego ovaj put i s prostorom u kojem su nastupali. A s obzirom na dosezanje faze u kojoj si mogu dopustiti da na zdušno izmoljenom bisu ne sviraju neku obradu nego svoju odličnu pjesmu koju su ostavili izvan set liste jer, eto, imamo ih na bacanje pa zašto pretjerivati?, onda je moguće da ih čekaju i neki širi, prozračniji prostori, samo da nešto napokon urežu u mp3 fajle ili vinil. Dotad, do te moje uobrazilje, dovoljno prozračne širine imaju u mojem srcu. Nemojte nas izdat!

Uz to što su pristojni i susretljivi momci s kojima je pravi užitak razgovarati, čini se da Benchwarmers posjeduju i tamnu crtu željenog frustriranja bendova iz Amerike – a sve im je dala, sve najdraže ploče i filmove! – koji se nađu s njima na programu, što su ovaj put bili simpatični Big Eyes, doduše simpatičniji imidžom i dokazima odličnog ukusa negoli samom realizacijom svojih muzičkih ljubavi i ideja u vlastite pjesme. Predvođeni omalenom gitaristicom u majici Cheap Trick – ipak je bilo previše sumnjivo da je cura u toj majici, a koju smo ranije uočili na dvorištu, u koje je odnedavno postavljen čak i koš!, domaća – ovaj se trio kreće trokutom hard rock solaža, garage-punk svirke i power pop melodija, s jakim okusom sedamdesetih u koje cijeli bend vuče i vizualno, izgledajući kao grupa na školskom tulumu u seriji ‘Freaks And Geeks’. Međutim, ne samo zato što su svirali nakon pravih gospodara pjesama, bend je jednostavno uvjerljiviji u zvuku, posebno tijekom supermelodičnih herojskih solaža svoje šefice, a pomalo nemaštovit u pjesmama, čije je melodijske udice lako uočiti, ali se prilično teško za njih zakačiti bez otpuštanja. Startnih pedesetak pripadnika scenskog inventara osipalo se gotovo svakom pjesmom – kombinacije neodoljive srednjoškolske drame i ponegdje promišljenijeg razmatranja nadograđenih problema iste vrste – što je možda i utjecalo na osjećaj laganoga gubljenja bendova entuzijazma, a tako raspoložen bend je neugodno slušati i kada raspolaže puno boljim pjesmama.

Dan prije – u ovome će tekstu biti još skakutanja po tjednoj vremenskoj crti – u isti sam taj Attack došao gonjen željom konačnog ispunjenja obećanja danog Goranu Pećancu, ovih mjeseci najzabavnijemu filmskom kritičaru i već godinama svekolikoj čistocrnokrvnoj legendi. Njegov sam bend Gods Of Chaos dosad propuštao s razlogom, jer pokušati uglaviti koncert benda koji mi se sigurno neće svidjeti u ionako pretrpan raspored zbog kojeg pate ostale podružnice privatnog života nije imalo smisla, ali prika me stjerao u kut validnim primjedbama da jebemu mater idem na sve drugo i da mu čak i profesor Juraj Šiftar dolazi na svirke, a ja se nešto izmotavam. Istina, jebiga. Odluka je, dakle, bila donesena, zaputio sam se na svoj prvi prvcati metal koncert u 33-godišnjem (goin’ on 34) i višemilijunskome koncertnom životu! Jesam slušao neke metal bendove na festivalima i gitarijadama, ali nastup Gods Of Chaos i ruskih otprilike hipster-blackera Euglena bilo je skidanje pojedinačnog junfa brutalnom silinom. Samo, kako to često biva, u ironiji možda izazvanoj imenom benda, cijelog sam se popodneva borio s Bogom kaosa koji mi je stan ostavio u neredu još od odlaska na godišnji – da, onaj ljetni – i kojeg sam naumio poraziti i smrviti u paramparčad. Za što mi je naposljetku trebalo nekoliko sati više od planiranog, da bih dolaskom u Attack i shvaćanjem kako me je bučni krešendo Gods Of Chaos zaista pomeo u pohvalnom smislu riječi nakon tri minute ostao posran, jer je to bila bendova zadnja pjesma. Tužnić. Ali tetovirani i s bradom, ne neka pičkica od tužnića.

No, te najbolje tri minute metala mojeg života i ja smo krvlju zapečatili pakt da na naredni koncert Gods Of Chaos dolazim najmanje pola sata prije, da se detaljnim obredom pripremim za svirku. Još mi je bizarnije bilo što sam polusatni nastup Euglene popratio bez umaranja i strahom pobuđene želje za bijegom, iako njihova tehnička preciznost rafalnog zabijanja brokava i urlajući vokal ni izdaleka ne spadaju u ono što doživljavam kao svoju muziku. Nemam pojma zašto je ovo metal, ako uopće jest; isto ste mi tako mogli reći da je riječ o nekome mutiranom hard coreu ili inverziji ambijentale i jednako bih povjerovao. Mislim, možda je to taj Smaranduj-metal za mlade profesionalce s prošlošću prišivaka na jeans jaketama i duge kose? I gdje su nestali ozbiljni Vikinzi, kad se čak ni ja izgledom nisam izdvajao iz većine od četrdesetak nazočnih, bradom čak i podižući prosjek? Odgovore će vam morati dati netko upućeniji, a ja se s ovoga stilskog izleta vraćam na domovinu kantautorskih pašnjaka americane i rokenrola.

Koji su se u četvrtak prostrli u Močvari, ovom prigodom stanici subotičkog expressa predvođenog lokomotivom divnoga benda Wooden Ambulance. Uvodni sam kulturni program nažalost propustio – mislim, nije nažalost, uopće se nisam potrudio stići na vrijeme, a muzika mi je ionako najvažnija – a kratki samostalni nastup Nine Romić sam ispratio izdaleka, sa šanka i uz razgovor, kroz koji su se probile obrade Satana Panonskog i Damira Urbana. Znao sam da Nina i ja imamo odudarajuće vizije kantautorskog goriva, što se potvrdilo i ovaj put, ali obje je pjesme doista izvela na svjež način, zanimljiv ne samo zbog potpune rekonstrukcije klasika nego i zbog pronalaska i vlastitoga emocionalnog središta u njima. Kako ovaj tekst obiluje mojim prvima, nastup Elephant And The Moon u kojem se Petru kroz cijelu svirku pridružio gitarist, a pri kraju i Goran Grubišić, šef subotičke komore, na bubnjevima, besramno ću doživjeti kao prvi javni dokaz mogućnosti da napišem i konstruktivnu kritiku, ne samo neka neopravdana prigovaranja ili maloljetnička hiperventiliranja. Otkako sam ga prvi put čuo, ni najmanje ne sumnjam da je Pero Slonić rokerski čovjek čije bi pjesme – ova nova stilom posuđena od Franka Turnera pogotovo – potpunije i bliže vlastitim ishodištima zvučale u trganju cijelog benda, negoli praćene samo autorovom akustarom. Sinoćnja mi je svirka tu procjenu opet potvrdila, jer se zadovoljavajući budući cilj nazirao kroz pomalo šupljikave aranžmane očito neuigranog benda, ali bolje je biti tek na početku pravog puta nego zapeti na onome koji ti ne odgovara potpuno. Naravno, ‘The Night Is Catching Up With Me’ je opet bila najljepša pjesma večeri, možda čak i uzimajući u računicu cijeli nastup Wooden Ambulance.

Bend je to koji se potpuno na prepad, pomalo u raskoraku sa svojom često strpljivom muzikom koncentriranog odmotavanja, ubacio ne samo među predvodnike americane i njezinih rukavaca naših prostora nekadašnjeg bratstva i jedinstva nego i u moje playliste pretakanja danjeg svijetla u noćni mrak preciznim izležavanjem i razmišljanjem o svemu što sam napravio krivo i onih nekoliko stvarčica koje sam pogodio. Objavivši dva albuma, ‘Intersection’ i ovogodišnji ‘River Sand’, u razmaku od nepune godine dana, usporedivo s tempom koji su na svojim počecima diktirali Tindersticks, s kojima dijele okvirni teritorij zatamnjene atmosfere i Goranova (ime sve kazuje, nomen est omen, i to omen legende!) dubokoga glasa, Wooden Ambulance su vrlo jasno pokazali kako misle ozbiljno i sviraju utješno, što je lijepi nastup osmeročlanog benda (svakojakih divota se u postavi našlo: dvije gitare, bas, klavijature, saksofon koji se doduše baš i nije prečesto razabirao, bubanj i dvije gudačice) potvrdio i sinoć. U tome je smislu zaista šteta što cjelokupni ugođaj publici nije pružio najpogodnije uvjete za doživljavanje bendove muzike, jer upaljena svjetla (a doista nitko nije previše obadavao izložbu zbog koje su gorila) i izostanak stolica naprosto su igrali protiv benda koji zahtjeva postepeno prepuštanje. Nije to toliko smetalo meni, odnosno drugim poklonicima, ali je bilo očito kako se fini posjet od sedamdesetak ljudi, valjda dijelom postignut i besplatnim upadom, do kraja jednosatnog plus nastupa umalo prepolovio.

Mislim, čak sam i sam u jednom trenu svrgnuo pažnju sa zbivanja na pozornici i prepustio se trivijalnom čavrljanju, iz kojeg me prenula omiljena i programatski imenovana ‘Let’s Make Better Mistakes Tomorrow’, zbog čega se u set listi i nalaze ona dva nezgrapna upitnika. Bio bih zahvalan ako ih je netko u stanju zamijeniti odgovarajućim imenima. Jebiga, u stanju odmjerenog mirovanja, muzika ove grupe doista se kreće nekako postrance i bude je lako promašiti, što sam svojim neodgovornim primjerom ovaj put potvrdio i sam. Da ne znam kako šef Goran iza sebe ima iskustvo bubnjanja u post-rock bendu Ana Never, upućeni u žanr kažu zaista izvrsnom, možda u dinamici i strukturiranju atmosfere Wooden Ambulance nikada ne bih prepoznao tehnike tog žanra, ali u naslijeđu Willard Grant Conspiracy ili Lambchop ovako svakako čujem i njegove zahvate, što bend čini i rokerskijim rođakom više pop srodnika The Mothership Orchestra (valjda su još živi, ne čuju se nikakvi glasi?). A ako sam tu u pravu, onda logikom tiho-glasno/napinjanje-otpuštanje na svoj red moraju doći i energičnije pjesme poput poletne ‘Let It Go’, sjajne ‘Years Of Flirtin” ili u usporedbi gotovo pankerske ‘Drag’, u kojima do potpunog izražaja dolazi Goranov glas čovjeka kojemu su glasnice već odavno napukle istodobnim djelovanjem svađanja i poroka, ali kojemu ga ne pada na pamet njegovati suzdržavanjem i hvatanjem isključivo nižih oktava. Ne bih htio ispasti nefer prema autoru koji piše odlične pjesme, ali moram priznati kako su mene osobno na koncertu ipak najviše oduševile dvije obrade velikoga Damiena Jurada, ‘Simple Hello’ i ‘See You Around’ (u originalu imena ‘Tornado’), te njihov miks pomirene melankolije i proplamsaja bijesa. Znao sam da ih bend ima u repertoaru – mislim, nalaze se na njegovu debiju – ali im se nisam usudio nadati u kontekstu premijernog predstavljanja benda koji svojih vlastitih pjesama ima preko dvadeset. Pokušat ću se iskupiti iskrenom tvrdnjom kako nisam siguran da bih u njima više uživao i da ih gospodin Jurado ikad uživo odsvira u Zagrebu. Set lista: Whatever Puts Smile On Your Face – Bucket Of Tears – Gray Train – Let It Go – Words Of Weight – ? – ? – Let’s Make Better Mistakes Tomorrow – Simple Hello – River Sand – Years Of Flirtin’ – Drag – See You Around (Tornado) – Lucky Tokens – BIS: New Love

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: