Pjevaj hrvatski da te cijela Hrvatska razumije

by

Još do prije niti godinu dana, ma i do koji mjesec, bilo je nezamislivo da po novi album Overflow ne pojurim čim se u ikakvom obliku pojavi bilo na netu bilo u šopu, kao i da se nađem na koncertu jednog od najdražih mi ne samo hrvatskih bendova a da ne poznajem sav materijal. Ali vremena se mijenjaju, i za sve postoji prvi put, a oba gornja, prilično partnerska, slučaja odvila su se prošlog tjedna s vrhuncem u subotnjoj premijeri albuma ‘Overflow & Miškina’ u umalo do pucanja nafilanome malom pogonu Tvornice. Najavni me singlovi albuma – izuzevši ‘Pjesmu međimurskog zlatara’, koja vjerojatno nije tako zamišljena, ali koja me očarava svojim očajničkim optimizmom – osim iznenađenjem i pojave i oblika naprosto nisu razvalili koliko sam očekivao od ove prekrasne institucije, a sve i da sam ga htio ubosti, u dućanima se nije bio pojavio dovoljno rano. Čak i kad ga naposljetku doista jesam htio ubosti, oduševljen fantastičnim koncertom, nigdje nisam naišao na merch-štand, pa će parice ipak sletjeti na račun distributera, jebiga. Odgovarajući na pitanja znanaca koji su za subotnju dozu užitka odabrali brojne druge koncerte u gradu, bio sam sasvim uvjereno pobrojio tek pet ili najviše šest novih pjesama koje je bend odsvirao, da bih kasnijim pregledom set liste skužio da su album izveli skoro u cijelosti, samo bez drugog dijela diptiha o mrtvoj drugarici.

Što mi zapravo ne govori samo kako Overflow, uza svu svoju slavnu prošlost, nikad nisu spremni u njoj besramno uživati – zašto i bi, ‘Hit Me’ im je vjerojatno najbolja ploča? – nego i da nove pjesme u brz i tečan repertoar benda uskaču znatno glatkije i slađe nego što sam to pretpostavljao. Bend ih jest u popis usustavio tako da ih omeđuju klasici koji bi osigurali prohodnost svirke čak i u slučaju ljute inferiornosti novog materijala, ali izgleda da pred sobom ipak imamo novu pobjede bendove karijere. Priznajem da je moguće kako su me prva slušanja uvodnih singlova jednostavno zatekla potpuno nespremnog, jer sam imao dojam kako se jedan od naših vrlo rijetkih bendova koji se kao američki ne bi prodavao samo svojom kvalitetom nego i stilom i prezentacijom nepotrebno prebacio na potpuno novi teritorij. Nije me toliko morilo pjevanje na hrvatskom jeziku – Žika njime u najmanju ruku vrlo solidno barata, svakako uvjerljivije nego Gibonni engleskim – koliko stihovi koji se i dalje nikako ne uklapaju u bendov imidž pronicljivih zajebanata kojima ništa nije sveto, ali koji se svejedno nikada bezglavo ne otpuštaju u neobaveznu zajebanciju nego razrogačenih očiju i raširenog srca gutaju svijet oko sebe. Miškinina lirika se, doduše, može povezati s pojedinim negativnostima današnje društveno-ekonomske situacije, ali ipak pripada skroz drukčijem svijetu, svijetu u kojem, ako ništa, još uvijek ne postoji punk-rock.

Studijski zapis odabranih pjesama, a koji ovih dana bjesomučno vrtim, prvo iz obaveze a sad sve više i iz ovisnosti, također se pomalo odmiče od bendove uraganske razigranosti prema melodijama koje su za nijansu više srednjestrujaške. Ne doživljavam to uopće kao lošu stvar, a još manje kao promišljenu preorijentaciju, ali zbog njegovih padeža i višesložnih riječi hrvatski je jezik jednostavno lakše pjevati u ponešto razvučenijim melodijama. Naravno, Overflow nisu postali Prljavo kazalište, i dalje je ovo all-the-way indie bend, ali ako se čak i mojoj mami prije dvije godine svidjela ‘Surprise’, možda i potpuni emotivni vrhunac koncerta, onda bi sastavnice nove ploče trebale imati lakši posao do dosezanja tih čudnijih sfera potencijalne grupine publike. Što se vjerojatno ipak neće dogoditi, jer pejzažna poezija naprosto nije svačiji prvi izbor, a polja, živoderi, ciča zima i sličan raspon motiva teško da spadaju u očekivani leksikon melodičnog punka. Overflow, međutim, i to pogotovo uživo, u kontekstu u kojem su još uvijek najvažnije razoružavajuća moć i ničim napuknuta kompaktnost svirke, takav spoj uspijevaju odraditi u zadovoljavajućem obliku, postižući i određeni paradoks. Naime, dosad je Žikine tekstove bilo teško razabrati, jednim dijelom zbog rafalne brzine, drugim zbog ponegdje namjernoga zakrabuljivanja stihova, ali jednom kada bi se pohvatali razotkrivali su se kao pjesme koje bi bilo lako voljeti i da nisu uglazbljene svjetlucavim gitarama, vrtoglavom vožnjom i energijom koja se nikada ne predaje. Na ‘Overflow & Miškina’ stihovi su sasvim razgovijetni i lako čitljivi, ali je barem meni s njima teško ostvariti ikakav emocionalni kontakt. Zato je baš lijepo da je muzika opet odlična.

A kada je riječ o Overflow, onda je uživo još i bolja, zbog čega kvalitete novog albuma još uvijek pronalazim koliko u onome što je doista snimljeno toliko i u odbljescima kojima me subota ne prestaje bombardirati. Prednji trojac zujalica uigran je i opušten onoliko koliko se može biti samo u kombinacijama tih dvaju stanja, a iako iskreno žalim za odlaskom legendarnog osnivača Dade, novi se bubnjar Marko Kuhar sjajno uklopio na zahtjevnu poziciju izvora energije skakutavoj i trčećoj navali, koja je povremeno ipak tražila predah i osvježenje. Golemih iznenađenja u repertoaru nije bilo, pogotovo za nas koji ih gledamo redovito – ono što me posebno razveselilo je bilo primjećivanje da sam na koncertima Overflow još uvijek u mlađoj polovici publike – ali je svaki album osim ‘Unbreastfed69’ (ne računamo li promjenu ‘Dorine’ osobne u ‘Doraaa’) bio pozdravljen barem s jednom pjesmom, pa znači da nema straha oko situacija da bend na budućim koncertima nešto ne zna odsvirati. Prigovor da su ponajljepšu limunadu ‘Wasted’ najavili pričom o pjesmama koje im se više ne da izvoditi pa su ih morali prearanžirati bend je izbjegao zaista svježom i jednako poletnom verzijom te pjesme, pa mi nije preostalo ništa drugo doli visjeti s krova, na kojem sam onda i ostajao tijekom dinamitnih himni ‘Face’ i ‘Doctor’s Tune’.

Ostatak nezaboravnih klasika, u koje su pjesme s prethodne ploče već itekako uglavljene, pogotovo ‘The World Beneath Your Feet’, sazdana od destilirane ljepote ushita, Overflow su svirali kao da su ih se i sami zaželjeli jednako poput publike, među kojom sam uočio zaista zavidan broj usta koja su pjevala i sve stihove novih pjesama. Vjerujem da je upravo ta bendova uzbuđenost zbog novog materijala, od synth-popa ‘Proljetne pjesme I’, složene u suradnji s bivšim basistom Konradom i njegovim friškijim electro nagnućem, preko ‘Bijede’ čiji je refren definicija bendove dramatičnosti, pa sve do mid-tempo epike ‘Orača’, ostavila traga i na inspiraciji i unesenosti u cjelokupnu svirku, koja je svoj odušak našla u ubacivanju Stingove ‘Englishman In New York’ u nekoliko bridgeova (najviše u ‘Your Pack Of Lies’), slično onome kako je Evan Dando jednom u svakoj pjesmi svirao solažu iz ‘Sweet Child O’ Mine’. Za nju sam, doduše, znao kako je sjajna pjesma, a za ovu Stingovu to nikad ne bih bio pogodio. Overflow kao prosvjetitelji? Događale su se i čudnije stvari, a ovaj je bend dosad bezbroj puta i, što je još važnije, sada još jednom dokazao kako ga uvijek treba pažljivo slušati. A lako ih je i obožavati. Set lista: Proljetna pjesma I – Invalidova pjesma – Dorothy – Face – Pussy Eater – The Mad Milkman – Pjesma međimurskog zlatara – Hit Me – Doctor’s Tune – I Kill – Looking At The Road – Usred ciče zime – Your Pack Of Lies – Doraaa – Na paši – Panic Attack – Wasted – Mrtvoj drugarici XXX (Kad u noći sve se smiri) – Surprise – Bijeda – The World Beneath Your Feet – Pjesma kirijaškog konja – Orač

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: