Pankerske terme

by

Mislim da u muzičkom svijetu trenutačno ne postoji slučaj većeg raskoraka između zavidne, više nego solidne uvjerljivosti recentne diskografije s doživljajem tih istih albuma čak i kod posvećenih fanova benda od sjajnih The Thermals i njihovih posljednjih triju albuma. Ne pričam sad o ljutom undergroundu za koji nitko normalan ne zna niti o golemim zvijezdama koje nitko zapravo ne ferma ni pola posto nego čeka sljedeću greatest hits kompilaciju i turneju, nego baš o bendu za koji će se svi iole naklonjeni složiti kako je izvrstan i prekrasan, ali će svejedno vrlo rijetko, ako ikad, doma vrtjeti spomenute albume. Ja prvi, da ne ispadne da se ovdje pravim nevin. Jebiga, The Thermals su imali tu nesreću da im je suludu sreću snimanja jednog od ključnih albuma cijelog desetljeća nultih, ali i cijelog podžanra trashy melodičnog punka, povijesnog ‘The Body The Blood The Machine’ (na omotu ne pišu zarezi), popratio oduševljenjem uvjetovan konsenzus kako je nakon toga naprosto nemoguće ići dalje. U čemu je itekako bilo smisla, jer se u suštini izrazito jednostavan i milijardama puta iskušan žanr na toj ploči nije ničim nadogradio ili obogatio, koliko je sa strane zapravo neprimjetna konceptualna priča (da nismo čitali, nikom od nas ne bi palo na pamet o čemu je album, a i ovako nitko to ne može potkrijepiti ičim doli neprestanim skakanjem i smijanjem) bend iznutra transformirala u ljude koji se osjećaju kao gospodari cijeloga trominutno-troakordnog svemira, a takvi nikako nisu mogli kiksati.

Kad su već i poneki dobri bendovi koji su se pojavljivali nakon spomenute ploče ostajali u dubokoj sjeni, onda ponajmanje čudi što su naredna studijska izdanja grupe redom doživljavala sudbinu određene vrtnje nakon pojave i relativno brzo smještanje u arhivu, tako da želja za slušanjem benda kod najveće većine ujedno znači i želju za slušanjem točno toga jednog albuma. Da je to ipak šteta, da ti albumi – zabavan ‘Now We Can See’, dosta dobar ‘Personal Life’ i prema svemu sudeći odličan ‘Desperate Ground’, ali nikako da mu ponudim još slušanja – zaslužuju svoje mjesto ugodne pratnje uglavnom osunčanim životnim trenucima, makar i ne nadilazili scenu i svemir poput svojega starijeg rođaka, The Thermals su nas redovito podsjećali svojim prekrasnim koncertima, u Hrvatsku svraćajući gotovo u pravilnim dvogodišnjim razmacima, neizostavno se predstavljajući još toplijima i još ljepšima nego što se moglo zaključiti slušajući albume. Potpuno se isti ishod zbio u ponedjeljak u gotovo do kraja napunjenoj Močvari, u kojoj su se ponovno pokazali kao bend koji uživo nikako ne može biti manje nego divan. Sastojci jesu zahvalni, rudimentarna i gromadama strasti učvršćena melodična jurnjava praćena himničnim refrenima i svim blagodatima zajedničkog nazivnika punka i indieja uživo može omanuti samo kod najnamrgođenijih teoretičara (a i takvi pristigli s istovečernje svirke Colina Stetsona jednako su se dobro zabavili), čak i ako bend bude donekle neinspiriran. Hutch, Katty i sad im već veteranski bubnjar Westin to nisu bili ni izdaleka, ispucavši svoj set od dvadesetak pjesama gotovo u dahu.

Shvaćam da bi netko od benda koji je barem jednom nogom u punku stabilno održavanje određene razine mogao i doživjeti kao iznevjerivanje startnih načela, zbog čega baš i jest super što su se svojim izravnim pristupom i slatkoćom melodija The Thermals oduvijek jasno pokazivali i kao djeca indieja, odbacivši njegov slackeraj u korist vrlo predanog rada, a ne zaboravljajući zarazne udice posijati ni po pjesmama početnih albuma koji su zvučali kao snimljeni u prostoriji za probe u šupama nebodera. Doduše, bend se nipošto ne može optužiti za igranje na sigurno; jest da je ‘The Body The Blood The Machine’ bio zastupljen velikim brojem pjesama, od kojih je najjača ‘Returning To The Fold’ već na početku potpalila klub, ali toliko se moćnih pjesama nitko nema pravo odreći. No, važno je da su odsvirali gotovo cijeli novi album (minus ‘I Go Alone’), a još i važnije kako su ga istodobno kompaktnom i raspojasanom svirkom uživo učinili još i boljim, tako da melankolična ‘The Sunset’ svakako nije jedini albumov zicer nekoga budućeg bestofa. Osim logičnih reakcija u prepoznavanju pjesama i posljedičnom stupnju iskazivanja dobrodošlice uzvicima i razbacivanjem – a kada svoje tinejdžerske, studentske ili, ruku na srce, bilo koje godine živiš uz divotice kao što su ‘No Culture Icons’, ‘A Pillar Of Salt’ (čujem je svaki Žur, a svejedno me ubila) ili ‘Now We Can See’ onda ih je nemoguće skulirano dočekati – nikakve značajne razlike nije bilo između sad već kanonskih i još uvijek friških bendovih pjesama.

Tako da je ovotjedni koncert Thermalsa bio najbolji na dva inače razilazeća a ovom prigodom kompatibilna načina; i kao još jedno standardno ukazanje benda od kojeg već svi točno znamo što i koliko očekivati, s time da oni uvijek isporuče i nešto malo više, i kao dokaz da bendovi izvori poletnih pjesama koje spajaju prkosnu odvažnost i privatne uzmake s reinvencijom jednostavnih obrazaca nisu ni blizu isušenja. Nakon koncerta, kući sam došao iskreno željan slušanja ‘Desperate Ground’. Poslušao sam ga, njime bio znatno inspiriraniji negoli za vrijeme prvih slušanja, a onda sam sutra ujutro četiri puta zaredom izvrtio ‘The Body The Blood The Machine’. Što više o tome razmišljam, The Thermals se nalaze u baš zavidnoj poziciji, koju su svakako zaslužili. Set lista: You Will Find Me – Returning To The Fold – Born To Kill – You Will Be Free – I Might Need You To Kill – An Ear For Baby – How We Know – Faces Stay With Me – The Howl Of The Winds – No Culture Icons – It’s Trivia – I Don’t Believe You – St. Rosa And The Swallows – The Sword By My Side – The Sunset – Our Love Survives – A Pillar Of Salt – Now We Can See – Here’s Your Future – BIS: Where I Stand – Overgrown, Overblown!

Kao predgrupa Thermalsima, u ponedjeljak su u Močvari svirali i Go No Go, još jednom se pokazavši kao jedan od ponajboljih, a trenutačno iz perspektive ozbiljnosti rada i studijskog uobličavanja svojih pjesama svakako najvažnijih novijih hrvatskih bendova. Kad kažem da im gledam svaki koncert, onda je to bukvalna istina, jer im još nisam propustio ni jednu jedinu zagrebačku svirku, i sad mi se već čini kako onu inače ne lako primjetnu dodatnu brzinu uhvate na nešto posjećenijim koncertima, iako se nimalo ne štede ni pred nekoliko desetaka ljudi. Ovaj se koncert, doduše, ne može mjeriti s onom povijesnom eksplozijom na Potlistinom rođendanu, ali ponajprije zbog ipak nešto manje nazočnih, iako je razjapljena reakcija onih koji su ih prvi put gledali doista izazivala užitak kod nas već odranije upoznatih s bendom. Iako dijelom potekao i iz dubljeg podzemlja, Go No Go je prije svega klasičan rock bend komunikacije i zajedništva, koje prema publici prenosi iz viška međusobnog razumijevanja svojih članova. Dosad sam ih već uspoređivao s brojnim bendovima, od rokerskijega kraja američkog undergrounda s prijelaza osamdesetih u devedesete, pa sve do QOTSA ili čak i večerašnjih domaćina Thermalsa, kojima je svima zajednička ipak jasnoća melodija i kombiniranje čak i alternativnijih dionica u poletne, zarazne pjesme. Nijedna od pjesama Go No Go sviranih u ponedjeljak, a ni uopće, ničim ne odudara od takvog opisa – ovu novu, još nesnimljenu, već mogu pjevušiti sebi u bradu – s time da se novi EP ‘2nd’ doima još boljim od lanjskoga iznenađenja ‘First’, pa nikako ne vjerujte stvarima koje ste ovih dana mogli pročitati na međumrežju kako je riječ o nedefiniranom bendu i slične pizdarije. Sori, pa niste debili pa da vas moram upozoravat. Set lista: Follow – All At Once – Homeless Man – Automobile – Tommy Boy – All The Way And All The Time – Secret Little Sign – nova pjesma – Crowd

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: