Che Damir

by

Bio sam uvjeren kako sam pišući o posljednjemu (barem velikom, ako se u međuvremenu negdje nije pojavio i onako usput, potajno) zagrebačkom koncertu Damira Avdića, održanom krajem lanjske veljače, uspio dati posljednji sud o tome nesvakidašnjem HC-kantautoru i poetskom performeru koji stihove piše ne samo riječima nego i iglama kojima plete svoje rifove. Ne mislim to u nekome općenitom smislu – iako, zašto ne?, nije da sam igdje drugdje naišao na bolji prikaz – nego u smislu zaključne konkretizacije svojega vlastitog odnosa prema Avdiću, za koji sam tada bio uvjeren da se neće mijenjati, barem ne u dogledno vrijeme. Naime, iako on sam nije napravio ni jedan pogrešan korak ili potez kojim bi mene udaljio od praćenja njegova rada, promjena okolnosti u kojima djeluje, a koju sam mu iskreno želio i još iskrenije pozdravio, odrazila se i na moju cjelokupnu percepciju. Dogodilo mi se ono što se uglavnom događa kod, recimo, Cavea, Marleyja, EKV (dobro, kod njih ne, oni ionako nisu nešto posebno) ili Đoleta, a to je da sam si dopustio da me blaga iritantnost nečije publike odvrati i od njegove muzike, makar bih već trebao znati bolje. Nije bila stvar u dometu širenja – nemam pankerskih problema s rastom nekog izvođača izvan sfere komocije na samim svirkama – koliko u njegovu opsegu, što se moglo uočiti i prošli četvrtak (jebiga, puno života i posla oko pokretanja sajta) u krcatom Vintage Industrial Baru koji je uz pretpostavljenu studentsko-lijevu većinu pohodilo i nekoliko skinjara kao i mainstream faca tipa Tihomir Ladišić. Već se lani naziralo, a do danas je postalo potpuno jasno kako se Damir, iz perspektive onoga što je pjevao vrlo ironično, pretvorio u varijantu Che Guevare, simboličku posudu u koju svatko može uliti svoj bunt, jednom kada se zakači za mutnu svježinu muzičkog izraza.

Lani sam, dakle, bio procijenio kako ću buduće Avdićeve koncerte vjerojatno propuštati, za razliku od albuma koje ću mu nastaviti pažljivo pratiti i slušati s onoliko užitka koliko albumi namijenjeni ponajprije upozoravanju i podsjećanju uopće mogu pružiti. No prošli sam tjedan skužio kako su se obje procjene pokazale pogrešnima, jer me koncert mamio i usprkos pokušaju odluke da te večeri radim nešto drugo, a sam album nisam bio poslušao sve do dana ususret koncertu, iako je vani već i tada bio neko vrijeme. Jasno mi je da su na moj ne baš zazor nego prije moje strpljivo čekanje prikladnog trenutka ranije skicirani uvjeti utjecali na drukčiji način od onog koji sam očekivao, što se sve na kraju ipak nije pokazalo preprekom, zbog čega mi je jako drago, jer je koncert prije tjedan dana opet bio upečatljiv i snažan, znatno uvjerljiviji od prošlogodišnjega, a svejedno različit od onih startnih nastupa za malobrojne kopače. Damir je, prije svega, svoju transformaciju u punokrvnu rokersku zvijezdu ovaj put i strukturom koncertnih elemenata ispratio na plodan način, za razliku od lani kada je svoje teatarske i performerske naklonosti neuspješno pokušao prebaciti na veliku pozornicu. Naprosto je promijenio smjer razmišljanja, gledajući od dolje nije bio uspio svoj makabrični show bez ostataka popeti na stejdž za nekoliko stotina ljudi, da bi ovaj put svoju novu statusnu i tržišnu pa onda nužno i izvođačku poziciju uzeo kao datost i shvatio kako je može iskoristiti na najbolji način. Čime je dijelom doskočio i mojim tadašnjim prigovorima kako snaga njegove muzike i nastupa u klasičnim koncertnim gabaritima nikako ne može izaći u punini.

Može, ako se nemuzički elementi svedu na minimum, a naglasak repertoara stavi na pjesme čija je pozadina – Avdić i dalje, da citiram sam sebe, nikakav kopernikanski obrat nije učinio ni u muzičko-aranžerskom ni u tekstualno-parolaškom smislu, gledano okvirno – složena od rifova i dionica klasičnijih rokerskih ili pankerskih struktura, koje bi možda najtočnije bilo označiti kao bendovske. ‘Human Reich’ je album čije su ponajbolje, ili barem najgrlatije, pjesme upravo svirane rifovima koje je vrlo lako zamisliti kao elemente svirke cijelog benda, a Avdić je doista izvrstan gitarist. Krenule bi ‘Human Rights’ ili ‘Matičnjak’, a ja bih nakon nekoliko sekunda instinktivno očekivao početak grmljavine bubnjeva, pri čemu sam primijetio kako je i dobar dio ostalih nazočnih pokretima glave anticipirao ono što smo ipak znali da neće doći. Nakon pet odličnih albuma, Avdićev je izraz naprosto postao predvidljiv, što jest sudbina koja nepravedno prije sustigne izvođače izrazito distinktivnih stilova na međi opravdanog trika i revolucije jednostavnog negoli one koji se kreću unutar češćih parametara. Zato bih osobno svakako volio da se Damir pokrene u bilo kojem smjeru; ritam-mašina i svođenje na pripovjedačku verziju repanja bilo bi najluđe, a posezanje za akustičnom gitarom i ljubavnim baladama najneočekivanije, no mislim kako bi logičan potez okupljanja punk-kvarteta osvježio kako budućnost tako i prošlost Avdićeva kataloga, iz kojeg bi na raspolaganju imao pregršt sjajnih i lako prilagodljivih pjesama, od ‘Abdulaha’ do sumorno epske ‘Rođen kad je bilo bolje’, koju je Damir već svirao kada sam ušao u klub. Nadam se da mu je to bila prva izvedena pjesma.

Takva sitna preorijentacija na svirku skladno se poklopila s Damirovim načinom ulaženja u sljedeću pjesmu već iz završnih tonova prethodne, što je za nekoliko dobrodošlih minuta smanjilo i trajanje cijeloga koncerta, koji bi još bolji bio skraćen za dvije do tri pjesme, ili barem za drugi bis, koliko god, gledan izdvojeno, on bio sjajan. A možda je to i namjeran potez pjesnika koji svojim radom ukazuje ne samo na svu crnu arheologiju naših prostora te budućnost koja naprosto nema dovoljno resursa i strpljenja da bi svima bila svijetla nego i na naše sve mirnije prihvaćanje situacije kao neizbježne? Kao, šokirat ću vas toliko dugo da ćete kod najšokantnijih trenutaka već biti dobrano oguglali na šok? Ne znam, ali i dalje mislim da Damirove pjesme i njihov lelek postkomunističkog sebra snažniji efekt postižu u ipak odmjerenijim dozama, pogotovo sada kada njegovi grčeviti izrazi lica više ne mogu doista ustrašiti osobu kojoj se unio u facu, jer stoji na pozornici i ne unosi se nikome, nego više podsjećaju na najzajebanijeg tipa kakvoga šljakerskog metal benda iz Louisiane. Nedavno sam Repetitor opisao kao jedan od ključnih bendova post-jugonostalgije; u tome bi ključu Avdić bio perjanica anti-jugonostalgije ili čak i a-jugonostalgije (nemam sad vremena za detaljniju teorijsku analizu), čovjek koji je živio u vremenu za kojim znamo neoprezno žaliti, pa je sve njegove anomalije spreman pljuvati u oči natrag svima koji se uhvate takve linije manjeg otpora u neslaganju sa sadašnjim trenutkom. Spomenuo sam već kako sam na koncert bio stigao tek se friško upoznavši s albumom, zbog čega mi je pozicija naslonjenosti na zid sa strane izvrsno odgovarala, jer sam ‘Human Reich’ na koncertu mogao doživjeti u dodatnoj dimenziji, a svejedno nezakinut za Avdićevo vrlo markantno i razgovijetno izvođenje. Iako daleko, osjetio sam dosta navedene pljuvačke.

Ostataka scenske aktivnosti više vezanih za kakvo underground kazalište negoli za rock koncert bilo je malo, sve dok se Damir za potrebe ‘Imam dvadeset i dvije’, finalne pjesme regularnog dijela, nije skinuo iz majice i praćen feedbackom odložene gitare stihove pjesme deklamirao vršeći priučene bilderske poze, koliko duhovite toliko i zastrašujuće. Iz kompaktnijeg nizanja pjesama iskočila je još i novela ‘Fadil’, još i produljena u odnosu na dvanaestominutnu verziju s albuma, srećom izvedena pri samom početku koncerta, jer sam siguran kako bi njezina opsežnost – ali ne i raspršenost, jer Avdić je odličan narator – u kasnijim fazama dobar dio publike poslala na šank ili WC. Od svojevrsnih stilskih noviteta, mnogo mi se više svidjela noise-sevdalinka ‘Izeta’, jedan od tajnih aduta novog albuma koji je Avdić izveo skoro u cijelosti, pojačavši ga probranim repertoarom s ranijih izdanja. Od njih, najzastupljeniji je bio legendarni debi ‘Od trnja i žaoka’, što je možda bila tek puka slučajnost – koliko znam i koliko se da uočiti, Avdić ne svira prema unaprijed pripremljenoj set listi, nego pušta na volju svojem grozničavome oratorskom feelingu – ali koju ću svejedno razumjeti kao neizravno dokazivanje kako se i sam autor s određenom nostalgijom sjeća vremena u kojem je pisao i izbacio taj album. Nostalgija za radom koji je svojim brojanjem balkanskih žrtava – uvijek više unakaženih od s počastima pokopanih, zaboravljenih nego obilježenih grobova, prezrenih nego ispraćenih s humanošću i razumijevanjem – upravo ukazivao na kraj svake nostalgije donekle se uklapa u trenutnu Avdićevu situaciju posvajanja čak i od onih kojima se najsočnije ruga. Revolucija jebe svoju djecu, ali jebe i Damir nju. Set lista: Rođen kad je bilo bolje – Human Reich – Izeta – Matičnjak – Fadil – Babilon Vs. Nova djeca – Ljubavi – Utopijom dojim – Demokratija – Repetitio – Kome – U novom mileniju – Muharem – nova pjesma (ili neka koju nisam prepoznao?) – Umreži se – Diplomatz – Stoljeće – Mrtvi su mrtvi – Abdulah – Sine – Imam dvadeset i dvije – BIS: Lucifer – Bog je koncept – Human Rights – 2. BIS: Bakunjine – Svetac možda – Kuda sestro

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: