Zijevanje od ugode

by

Barem otkako sam se osobno upleo u ovo plemenito ludilo nezavisne muzike, Škotska je oduvijek bila jedna od onih, uvjetno rečeno, manjih država ili država izvan najuže definiranih svjetskih muzičkih centara, a koje su nama na još udaljenijim periferijama ostavljale dojam malih plodnih i bogatih rajeva koji pokazuju kako se svugdje može ako se hoće. Kao dio Ujedinjenoga Kraljevstva, svakako jest profitirala od logičnih društvenih i medijskih veza i usmjerenosti, istodobno uspijevajući barem donekle ostati izvan stilskog diktata i industrijskog presinga, što je njezinim sjajnim bendovima omogućavalo prilično slobodnije slijeđenje svojih želja i ciljeva, zbog čega su se brojnim fanovima diljem svijeta mnogi od njih i pozicionirali kao neki od najvažnijih favorita. Gledajući kumulativno, prilično sam siguran kako Zagreb broji zavidnu armiju poklonika škotskog indieja, pa me doista iskreno začudilo kada sam ulaskom u Tvorničin mali pogon u petak navečer uočio tek četvero nazočnih, što se do početka svirke simpatičnih Škota The Yawns ipak podiglo do dvadesetak. Još do prije pet, a kamoli desetak godina, samo mjesto bendova porijekla – ne samo Škotska nego i Glasgow! – za koncert bi automatizmom zainteresiralo barem stotinjak ljudi, od kojih bi se barem polovica naposljetku i pojavila na svirci. Ovako, usred klasične zagrebačke koncertne napučenosti i posebno traljave promocije, bend se morao zadovoljiti slabijim posjetom, što se nije nimalo odrazilo na kvalitetu svirke, ali je prvenstveno šteta za sve ljubitelje slatkoga gitarskog popa koji su koncert propustili. Barem bi se Emir mogao ubiti što nije bio.

Ovo nipošto nije bio jedan od onih koncerata na kojima ti je drago što si bio zato što si podupro scenu i darovite klince u grad zalutale tko zna kako, nego koncert vrlo lijepe i tople muzike za koju nije fer da ostane zapamćena ponajprije po šačici prisutnih, a što će mi, jebiga, ipak ostati prva asocijacija. Kao i mnogi drugi škotski bendovi koji su barem jednako koliko od glavnih strujnih tokova britanske gitarske muzike crpili i od prekooceanskih imena, posebno onih koji su onda došli još i s druge strane kontinenta, The Yawns su zvučali kao neka djeca ili sad već čak i unuci prvih albuma Teenage Fanclub, najčešće spajajući gitarske vunene fuzzove kasnih osamdesetih s melodijskom opuštenošću lijeve obale. Upravo je razvedenost i instantna pamtljivost tih melodija, zašećerena efektnim aranžmanskim rješenjima (u drugoj polovici ‘Jean Thumb’ – naslove navodim jer sam im proučio bandcamp – bilo je nemoguće ne uključiti se vlastitim uzvicima), cijelom bendu zapečatila potvrdu o samosvojnosti, a ne pukom kopiranju slavnijih sunarodnjaka. Zajedničkom prijatelju Mateju posvećena ‘Calling Colin Through The Wall’ bila je obojena pastelnim bojama Stephena McRobbieja, na zasluženom polubisu odsvirana ‘Gav’s Memory’ pokazala je kako bi zvučali Arab Strap da nisu barski mrgudi, a ako najgeeky pjevač ikad viđen na zagrebačkim pozornicama svoj pregolemi žuti džemper nije nabavio od nekog lika iz pjesama Belle And Sebastian onda ja uopće ne pratim modu; ali u šarmantan stil benda svi su ti utjecaji bili uklopljeni udisanjem zraka i pijenjem vode koji ne ostavljaju drugu mogućnost, a ne lukavim planom o dosezanju određenog tipa publike. Ako postoje suze radosnice, onda sigurno postoji i zijevanje od ugode, a The Yawns su mu preksinoć osigurali sve potrebite uvjete.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: