Uvijek isto, uvijek lijepo

by

Ne treba ići predaleko kako bi se ocrtao zvuk slatkog punka za pičkice kakav su sinoć u Attackovom Grey Roomu odsvirali simpatični Amerikanci Elway, dovoljno je samo se prošetati recentnom prošlošću velebnog zdanja i prisjetiti koncerata bendova poput Nothington, Dear Landlord, RVIVR, Off With Their Heads, Cobra Skulls, Bangers ili Slates, da dalje ne nabrajam jer sam i ovako pretjerao, a neće odmoći ni basistova majica Bad Religion. Dakle, to je ona zarazna gitarska melodičnost koju zbog žestine i brzine ne mogu ne nazivati punkom, iako je taj punk osobnog smirenja a ne društvenog prevrata u svojoj idejnoj i stilskoj srži mnogo bliži svim varijantama kojima je vremenska crta muzičkog razvoja nadograđivala izvornu rock’n’roll zabavu. Ako ste taj zvuk prvi put čuli ne nužno sinoć nego nedavno, onda vam nikako nije imao šanse dosaditi i zasititi vas, pa je dopušteno očekivati da su vas razoružale šarmantnost i druželjubivost uigranog četverca koji je svoje prskave trominutne skice 20-something života u leru svirao s toliko uživljenosti kao da su upravo oni prvi otkrili sve potencijale melodičnog punk-rocka. A ako ste, poput mene, ovaj zvuk, njegove prethodnike i njegove kolege dosad čuli već stotine tisuća puta, onda je bilo još manje šanse da vam se baš eto Elway ne svide pa označe točku raskida s ovim žanrom.

Naime, pjesme s njihova aktualnoga lijepog albuma ‘Leavetaking’ – prvenstveno singalongić ‘Ariel’, polubalada ‘Patria Mia (Room 20)’ ili refrenima i udicama nakrcana ‘Someday, Sea Wolf’, a podjednako su dobre bile i ovih nekoliko o rodnom Coloradu, pretpostavljam pjesme s ranijih izdanja koja još nisam stigao provjeriti – dostatno su dobre za zaprijetiti ponajboljim bendovima žanra, od kojih su neki navedeni u gornjoj redaljci. Tako da je sinoć sve skupa uglavnom vuklo na win-win situaciju, samo dijelom izbacivanu iz ritma finoga kotrljanja pjevačevim nezasitnim apetitom za komunikacijom s publikom, koja se nažalost brojila tek u niskim deseticama, dok informacije kažu da su domaće predgrupe (propuštene zbog gledanja Eurobasketa) privukle više glava. Dobro, očito je da je prika bio malo nakvašen – ovo je bio jedan od onih koncerata na kojima jednaka količina tekućine u tijelo muzikanata uđe u obliku piva koliko i izađe kroz znoj – te razdragan, a i, za razliku od jučer opisanih Beach Fossils, njegova je priča bila motivirana željom za druženjem, ne pokušajem ispunjavanja neugodnih tišina tijekom tehničkih dorađivanja. Samo što bi ipak bilo još bolje da su pjesme jedna za drugom izletale neprekidanim slijedom, onako kako su u njima to radili stihovi i melodije.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: