Okvir

by

Prva verzija ovog uvoda bila je napisana još u ponedjeljak, prije pobjede nad Grcima koja je hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji osigurala prvo mjesto u skupini drugoga kruga europskog prvenstva i četvrtfinalni ogled protiv Ukrajine, koji će se održati sutra. U njoj sam bio pisao kako je moje srce, neovisno o ishodu te utakmice, već ispunjeno, ne toliko ostvarenim rezultatima i mogućnostima koje su se otvorile koliko napokon pronađenim osjećajem spokoja kako naše momke gledam kako sport koji mi nije samo najdraži sport na svijetu igraju onako kako taj sport i njegovi fanatici zaslužuju. Naravno da sam se nadao i pobjedi i prolazu četvrtfinala i plasmanu na dogodišnje svjetsko prvenstvo, ali bih najiskrenije mogao biti zadovoljan i da je sve to izostalo (doduše, druge dvije stvari još uvijek mogu izostati) jer je eliminiranje panike iz igre naših košarkaša, a upravo je ta panika na prethodnim natjecanjima nažalost bila jedna od naših presudnih karakteristika, i mene smirilo u uvjerenje da nam se sada ne može dogoditi da pobijedimo sami sebe, što nam je bila glavna odlika stila. Da bismo izgubili, protivnik mora odigrati bolje, jer ćemo mi uvijek odigrati dobro, a kolika je razlika između tog zena i onih prijašnjih slomova živaca zna svatko kome je košarka ikad pružila barem minimum užitka. Sve mi je to utakmica protiv Grka bila potvrdila, iako na ponešto neočekivaniji način, jer se dobar dio njezina regularnog dijela činilo kako zaista igramo ne samo protiv protivnika i sudaca nego i protiv sebe. Ali naposljetku jesmo pobijedili, fantastičnom kombinacijom muda i mozga uz ono malo zaslužene sreće, pokazavši kako možemo iznaći način čak i kad se odigra nešto slabije. Zato i kažem da mi je već ovo dosta kao pokloniku sporta i racionalnom poštovatelju pokušaja ispravnog rada; naravno, ovaj fanatični navijač u meni koji bi dao sve samo da napokon ponovno osvojimo medalju će se odmah ubit kiksamo li sutra, i to skokom s gornje tribine na teren.

Ova košarkaška crtica ovdje ne stoji kao lepršava i polu-proizvoljna najava duploga koncertnog izvještaja sa svirki neo-janglera Beach Fossils u petak u Kinu Grič i legendi Built To Spill dan poslije u Močvari; kao, mogao sam to povezati s New Jerseyjem iz kojeg dolaze ovi prvi, a u kojem su Hrvati ostavili dubok košarkaški trag, te s informacijom da su se ovi drugi postariji macani poslije svojega koncerta na nasipu prošetali stotinjak metara dalje i zabasketali s organizatorima i fanovima. Koristim je kao ispriku za kašnjenje, u čemu sam u posljednje vrijeme (i u kašnjenju s pisanjem i u naknadnome šarmantnom ispričavanju kojem se ne može odoljeti) standardan i konstantan, baš poput igre naše reprezentacije, koju sam uživo gledao i u subotu protiv Italije, kada smo ostvarili siguran prolaz u četvrtfinale, što je bila vremenska i emotivna potrošnja zbog koje nisam stigao pisati o prvome od ta dva koncerta, koja ću ne samo zbog dobre do odlične muzike uvijek pamtiti i po tome uokvirivanju sportske ekstaze. Pa se odugovlačenje s prvim povezalo i s drugim pa sve to skupa s poslom i obavezama, a zapravo ponajviše s potpunom euforijom koju osjećam na svakome koraku – priča se samo o košarci, vrte kombinacije, drmaju analize, pa sve ponovno ukrug. Čak se i muzika – gulp! I, molim vas, nemojte nikome reći! – pomalo povukla iza, na drugo mjesto, postavši ugodna pozadina zbivanja, a ne početak, smisao i kraj svega. I moram priznati kako u tome opuštenijem odnosu s muzikom ovih dana čak i uživam, iako ćemo se vrlo brzo vratiti svakodnevnoj uzajamnoj ovisnosti. Ova sam dva koncerta tako i doživio samo kao koncerte – barem bi mi ovaj drugi u klasičnijem rasporedu snaga nesumnjivo bio rastopio mozak – a ne kao nove ključne točke ove životne etape, u čemu nema ništa loše. Osim ako to ne znači da sam napokon ostario i da nema povratka.

Koncert koji su Beach Fossils nekidan odsvirali bio je odličan, znatno bolji od koncerta koji su Beach Fossils nekidan održali, a kojemu se moglo ponešto i to ne nevažno prigovoriti. Eventualna zavrzlama proizlazi iz pretežito i inače potpuno opravdano sinonimnoga korištenja tih dvaju pojmova, koje u ovom slučaju valja razdijeliti kao instrumente kritike koja će bendu ukazati kako pjesme svojim kumulativnim učinkom koncert mogu podići i za nekoliko razina više samo ako im se dopusti da djeluju zajedno, a ne da ih se razdvaja vrlo stupidnim i onda još i bezbroj puta ponovljenim bazama o petku trinajstom te bjesomučnim naštimavanjem i sređivanjem tehničkih poteškoća. Koje nitko normalnog uha ionako nije ni primijetio, te koje teško mogu zasmetati izvođenju ovog tipa gitarskog popa koji igra na ugođaj i otvaranje prolaza do riječima neuhvatljivih osjećaja. Od sata vremena koncerta barem je četvrtina, dobrih petnaestak minuta, otpala na period bez sviranja, što bi bila šteta i da bend u repertoaru nema lijep broj poletno-melankoličnih pjesmica čije plinkajuće gitare zvuče kao oblutci koji rade ubrzane žabice sve do druge strane vale i natrag. Njihov chillwave zaražen ’80s indiefekcijom meni je na koncertu zazvučao neočekivano čvrsto i kompaktno, spajajući naslijeđe lokalnih legendi The Feelies i rokerskije komponente madchestera, čime su izbjegli zamku da se povremeno plutajući materijal odrazi i na atmosferu koncerta, samo da bi upali u ranije opisanu drugu zamku, istog rezultata. Kino Grič je bilo zavidno popunjeno (je li previše procijeniti 200 ljudi?), i to dobrim dijelom i fanovima – iz svojega zadnjega stajaćeg reda, iza kojih su bila tek četiri reda stolica, lijepo sam vidio ritmično gibanje mnoštva glava, a čak su i do mene stajali neki mlađi fanovi koji su otpjevali sve pjesme – zbog čega mi i jest žao što se netočna priča o hypeu donekle potvrdila rasplinutošću koncerta elementima koji nemaju veze s muzikom samom. Ali ipak imaju veze s bendom i scenom koja si ne može pomoći a ne ostavljati dojam kako i njezini najbolji bendovi, odnosno kolege iz sestrinskih scena – ovaj bend, Real Estate, The Pains Of Being Pure At Heart, kojigod – spadaju tek u srednju (kvalitativnu) struju, koliko god nepatvorenog užitka i ja sam dobivao slušanjem njihovih albuma. Set lista: Calyer – Moments – What A Pleasure – Daydream – Shallow – Generational Synthetic – Taking Off – Youth – The Horse – Careless – Clash The Truth – Burn You Down – Birthday – Vacation – BIS: Crashed Out – Twelve Roses

Jedan od omiljenih pet hejtova u posljednje mi je vrijeme otpisivanje ama baš svakog benda koji se nekome ne svidi kao nahajpanog, kao da ne postoji mogućnost da je bend samo loš i da je to dosta, a na što su me podsjetile malo ranije natuknute površne procjene koje sam načuo i čitao nakon koncerta Beach Fossils. Čak i ako prosječan bend zaposjedne osjetan komad medijskog prostora ne mora značiti da se radi o uprezanju u kola bendove promocije, nego da, jebiga ali ne i nažalost, živimo u vremenu čije tehnologije i biznisi omogućuju toliko brz protok i dotok informacija da bendovima ne ostaje vremena da, kao, dugotrajnim radom i trudom, kao, zasluže svoju poziciju. Konkretno Beach Fossils smatram dobrim bendom, možda i nešto boljim od toga ali nikako ne senzacionalnim, ali činjenicu da o njima, kao uostalom i svim drugim božjim i vražjim bendovima na svijetu, mogu čitati gdje god se okrenem (zapravo se nigdje ne okrećem nego buljim u ekran) ne doživljavam negativno ili nepošteno. Ja se svakako sjećam razdoblja u kojem i buduće all-time ikone nisu dobivale toliko tiska, prvenstveno zato što popratna medijska industrija nije bila toliko raširena, i iskreno mislim da postoje bendovi kojima bi zarad vlastitog razvoja bilo bolje neko vrijeme stajati po strani, izvan glavnih tokova, ali niti vrijeme možemo vratiti natrag, a bome niti presložiti kontekst u kojem novi bendovi nastaju te odlučuju što i kako žele. Beach Fossils, prema mojem dubokom uvjerenju, ne rade ništa krivo, ali ne mogu ni naslutiti koliko njihovom tipu benda okolnosti unutar kojih se nalaze ne idu na ruku.

Built To Spill dolaze iz nekih drugih vremena, što bi i odranije neupućen namjernik mogao čuti u njihovome autsajderskom indie-rocku, suosjećajnoj mudrosti i uzbudljivim troglavim solažama, kao i vidjeti u dlakavo-proćelavom imidžu benda koji bi se skladno uklopio u kakav redneck-beer festival američkog Jugoistoka. U tim je drugim vremenima, sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, bilo ili moralo biti dovoljno strpljenja i ljubavi da bi bend uopće potrajao dulje od nalaženja u garaži, prve turneje po domaćem stejtu i snimanja kazete u basistovu podrumu, što se na različite načine odražavalo ne samo u muzici koju su ti bendovi stvarali nego i polaganom učvršćivanju i omasovljivanju kulta koji je pratio one od njih koji su bili podjednako sjajni i povučeni. Kult ne plaća račune, naravno, a još manje piše pjesme, i sam po sebi nije mjera kvalitete benda koliko nuspojava stabilnog i samosvojnog slijeđenja vlastitih zamisli, čak i u razdoblju kada su reflektori industrije nadzornički kružili američkim nezavisnim krajolikom tražeći nove regrute. Vođa benda Doug Martsch naposljetku jest bio završio na Warneru (mislim da je još uvijek tamo), ali mislim da ni najciničniji poslovnjaci od njega nisu očekivali ikakve prilagodbe izvan sfere njegovih vlastitih želja, a Built To Spill ionako nikada nisu svirali nimalo hermetičnu ili zahtjevnu muziku. Više od dvadeset godina nakon bendova porinuća, u odlično popunjenu Močvaru su stigli tijekom aktualne turneje koju sam i sam olako doživio kao jednu u nizu ’80s/’90s revivala, zaboravljajući kako Built To Spill relativno redovito, svakih četiri-pet godina izbace novi krasan album. Dobro, s obzirom na to da se nasljednik albumu ‘There Is No Enemy’ iz 2009. godine nikako ne nazire te na ponovno proroštanu postavu grupe (zbog čega osim Douga nikad nisam zapamtio ni jednoga od sudruga) možda i nije netočno turneju vidjeti kao pobjednički krug po krajevima koje ranije nisu posjetili, iako je sam koncert zvučao potpuno drukčije, ne kao opušteni pozdrav nego kao, svejedno opušteno, novo dokazivanje autorske i sviračke vještine te količine emocija koje se nalaze u pjesmama.

Svirajući barem po jednu pjesmu sa svakog od sedam studijskih albuma, plus rano singl-prštanje ‘Joyride’ iz lo-fija podignuto u classic-rock/punk, Doug i ekipa su put prijeđen od rođaštva u drugom koljenu Pavementu i Sebadohu, preko quirk-rocka koji su po mojemu mišljenju inferiorniji Modest Mouse nepotrebno začinili s viškom čudaštva, pa sve do možda i najautentičnije melankolične indie-varijante Crazy Horse (ajde, uz onu Sun Kil Moon), predstavili repertoarnim izborom koji jest bio reprezentativan za svako pojedino razdoblje, ali i uklopljen u trenutačno prevladavajući stil benda. Bogata diskografija benda, manje brojem nego ljepotom, svakako jest pružala materijala za blago negodovanje oko neuvršćivanja pojedinih krasotica – osobno ću izdvojiti pretužnu ‘Things Fall Apart’ i totemsku ‘Kicked It In The Sun’ – pa mi je zato posebno drago što sam na koncert bio stigao emotivno potpuno iscijeđen ljubljanskim navijanjem i proslavom, a fizički još i više skršen dvosatnim večernjim basketom odigranim na krilima euforije. Tako sam se bio primoran povući pri kraj dvorane, nasloniti sa strane i bez ikakvih očekivanja ili ograda prepustiti bendovoj veličanstvenoj i prekrasno evokativnoj muzici. Uvodna ‘Gone’ jest bila malo oklijevajuća, kao da se bend istodobno zagrijavao i testirao kasnije s tehničkog aspekta savršen zvuk, no nakon ‘Goin’ Against Your Mind’ nikakvog oklijevanja više nije bilo, iako su se i Built To Spill, kao Beach Fossils dan prije, nerijetko uštimavali između pjesama. Razlika je bila u tome što Doug ionako nepostojeću neugodnost nije pokušavao razbiti tupavim doskočicama te u činjenici kako divno isprepletena međuigra triju fantastičnih gitarista kupi ponešto vremena i kredita. Dok su, recimo, Pavement svojedobno mogli proći kao ’90s-indie verzija i zveckanja The Byrds i mudrovanja Steely Dan, Built To Spill su se s vremenom potvrdili kao električni šamani na tragu Grateful Dead ili Neila Younga, srećom više naglašavajući konkretnu i emotivnu orijentiranost na pjesme ovoga drugog.

Takvim pristupom i divnim pjesmama bend u subotu nije nadmašio samo ovogodišnju by-numbers svirku vremenskih i stilskih kolega Dinosaur Jr. nego umalo i gladne i žestoke obrede mlađih pirotehničara The Men ili Purling Hiss. Pisao sam već kako neke pjesme imaju solaže, a neke solaže imaju pjesme, svoju naklonost češće pružajući onima koji omjer umiju pretegnuti na stranu kompaktnosti pjesama. Iako im se nerijetko zalome višeminutne solaže, kao u produljenoj verziji ‘Strange’, instrumentalu Metallicine ‘Orion’ (koju, normalno, nisam prepoznao dok mi je nisu razjasnili prijatelji u uskim kožnatim hlačama i visokim patikama Puma) ili predivnoj ‘Velvet Waltz’, Built To Spill uvelike pripadaju tom odredu, prvenstveno zato jer solaže ne upražnjavaju samo kao klasične solaže na klasičnim strukturnim pozicijama, nego i kao introe, osnovne melodijske dionice, refrene, srednje osmice ili finiširajuće outroe. Električna gitara može sve, pogotovo kada je sviraju ovakvi i ovoliko neopterećeni majstori. A ponajljepše od svega je što još uvijek može biti i ono osnovno, prateći instrument čovjeku koji pjeva krasne stihove na koncertu najbolje ‘Planting Seeds’, posvećene svim ad-executivesima (ni Kreha ni Draž nisu bili na koncertu), ili ‘Carry The Zero’, ili signal za ples uz hitić ‘Liar’ ili završnu ‘Car’, koja njihanje i prkos spaja u začuđujuće skladan par stihom I wanna see the movies of my dreams. Imam dojam da je jedan od tih filmova, ne onaj drugi o mirnom obiteljskom životu uz džoint i traktor, nego onaj o sviranju svojih omiljenih pjesama kao što su ‘(Don’t Fear) The Reaper’ i ‘Cowgirl In The Sand’, izvedena u neokaljanoj desetominutnoj verziji, divno raspoloženim i pomalo nostalgičnim ljudima Doug u subotu i gledao s pozornice. Set lista: Gone – Goin’ Against Your Mind – In The Morning – Strange – Orion – Stab – Else – Velvet Waltz – Planting Seeds – Built To Spill – Liar – Joyride – Carry The Zero – BIS: (Don’t Fear) The Reaper – Stop The Show – Cowgirl In The Sand – Car

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: