Nikad kraja…

by

Nakon što sam njihovu nastupu na Terraneu samo okrznuo posljednjih desetak minuta, bio sam zaključio kako Straight Mickey And The Boyz, nove nade rokerskog regiona, zasigurno nisu najbolji bend na svijetu, pri čemu stojim i dalje, te da ću za detaljnu provjeru trebati pričekati njihov već tada najavljen prvi zagrebački koncert, održan sinoć u za datumske i vremenske prilike sasvim solidno posjećenom Vintage Industrial Baru. Obavljena detaljnija provjera, međutim, nije mi pružila nikakve čvrste odgovore, pa čak ni konkretnije putokaze kojim od dva puta krenuti, onim izbjegavanja njihovog muso-jamanja pod svaku cijenu ili suprotnošću davanja dodatnih šansi njihovoj pankersko-frajerskoj energiji. Naravno, poznat kao dobar i dobronamjeran čovjek, svakako je logičnije da ću s vremenom zaboraviti na ružno i koncentrirati se na lijepo – evo, proces već teče, nepunih petnaestak sati od privođenja svirke kraju – pogotovo zato što mi se iskreno čini kako se ispod povremeno naporne i odbojne površine krije prilično dobar rock, a bude li sreće i rock’n’roll band. U čemu je razlika? Pa, bez rolla, njihanja, šejkanja, mekoće, slatkosti, brzine, ljubavi, plesa, mladosti, rock je najčešće isprazno nabijanje; Vanilla Fudge uvijek su lošiji izbor od Johnnyja Thundersa.

Taj nagovještaj kompaktnije organizirane i upečatljivije strukturirane snage, poduprt nekolicinom ponajboljih pjesama grupe, zapravo i jest bio ono što me sinoć najviše frustriralo, jer bi mi bilo uvelike lakše da su Straight Mickey And The Boyz klasičan primjer zabludjelog power-trija posvećenog rekreiranju čak i onih hard-rock struktura koje najbolje parodiraju same sebe, pa da ih otpišem bez razmišljanja. Ovako, kao svoju polazišnu točku bend uzima ono ne toliko široko koliko plodno područje između Partibrejkersa i Obojenog programa s kojeg su pristigli i konkretniji, uvjerljiviji srodnici Repetitor i Stuttgart Online, ali u barem dvije trećine repertoara koncentrat toga parolaškog antagonizma rasipaju tijekom pjesama koje traju barem po nekoliko minuta viška. To i ne bi bio problem izvan sfere osobnog ukusa i preferencija da se te pjesme produljuju hipnotičkim bildanjem groovea i odgađanjem eksplozije do vatrenog orgazma, ali njihov se fluid češće samo razmlačuje toliko da više uopće nije jasno je li riječ o intru ili brejku ili je već i počela naredna pjesma i, hm, pa zar nisu ovu već odsvirali? Taj primordijalni stoner-rock jest plemenit u svojoj namjeri pružanja adekvatne zvučne pozadine lebdjenju na kvalitetnim drogama, no manjinskom transu nekolicine rasplesanih u prvim redovima ozbiljno se suprotstavilo pozadinsko povlačenje koje je sve do samoga kraja stabilno smanjivalo broj od nekoliko desetaka nazočnih. Izgleda da Blue Cheer još uvijek nisu postali retro-kul i dobro je što je tako.

Itekako očito i još više čujno uživanje trojca na pozornici u buci koju su stvarali – sastavljenoj od većine istih onih utjecaja koji su grunge formirali prije dvadesetak godina, što bi ih uklopilo u određenu struju revivala da putem nisu odlučili ignorirati konciznost punka – na publiku se nažalost u potpunosti prebacivalo rjeđe nego što sam to želio i ja sam, a pretpostavljam i bendu naklonjeniji posjetitelji. U svojim maratonskim jam-session eskapadama, katapultiranima iz fantastične ritam sekcije na križanju Motörhead/The Fall i nošenima na krilima frontmenovih old-school guitar-hero dionica, članovi benda su zvučali kao da su na audiciji za buduće poslodavce, odnosno kao da bend doživljavaju kao showcase sredstvo, pa pokazuju koliko znoja, buke, moći, sperme i snage mogu iscijediti iz svojih instrumenata. Upravo kada sam skužio kako su u otprilike 25 početnih minuta odsvirali samo tri pjesme (finalna je bilanca bila deset stvari u više od sat vremena?!?) i pomislio kako to nikako nije muzika za mene, basist je preuzeo ulogu glavnog vokala i oderao ubojito punk-rock briljiranje koje je ranije predstavljenu instrumentalnu virtuoznost i stabilnu kondiciju strpalo u odrješitu bombu s kojom su se kasnije uspjele mjeriti samo još dvije pjesme, neprilagođeno deranje na bisu, odrađeno bez gitarista (nešto ranije su se bili pojavili neki tehnički problemi pa mislim da je moguće da je to bio uzrok reduciranog instrumentarija), te također brža pjesma nošena efektnim izmjenama gitarista i basista u zezanju s vouvou vuhuhu vokalima.

Meni osobno, te su tri pjesme zalog za daljnje praćenje i nadu da će se bend s vremenom lišiti pokatkad izrazito napornog i monotonog balasta, iako sam prilično svjestan kako je iluzorno očekivati potpuno odustajanje od pristupa koji ih ipak osjetno odvaja od ostatka generacijskih i stilskih kolega u samosvojnije vode. Ili se drugi put trebam samo dobro dobro napušiti i zaboraviti kako postoje bendovi koji nominalno isti žanr sviraju s puno više popa u sebi.

2 Odgovora to “Nikad kraja…”

  1. Nara Says:

    blue cheer jesu retro cool🙂

  2. Nara Says:

    usput, častim te nekad višesatnim oneida koncertom, da te malo popravim

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: