Aktivan rezultat

by

Ovoljetna vijest kako će se još proljetos najavljeni koncert forgetters (ponovimo: bez člana, bez kapitalca) uslijed rasipanja benda transformirati u solo nastup vođe grupe i svekolike legende Blakea Schwarzenbacha zapravo me je čak bila i oraspoložila, ne samo zbog svijesti o alternativi koja bi se svela na potpuno otkazivanje svirke. Prije dvije godine u Attacku (koji je tad možda još uvijek bio Medika? Ili?), forgetters su na onome umalo pa slučajnome koncertu za koji nisu znali ni poneki strastveniji poklonici Blakeove muzičke prošlosti doista bili odlični, no osobno se neću ni pokušavati pretvarati kako su mi stvari koje je radio nakon 1995., s nekoliko rijetkih iznimaka na razini pojedinih pjesama, barem približno drage koliko svi oni divni albumi Jawbreaker. Spremnost da neočekivani prekid aktivnosti posljednjeg mu benda nadoknadi samostalnom turnejom doživio sam kao signal ne samo barem minimuma profesionalnosti nego i osjetnije pomirenosti s vlastitom ostavštinom, koliko god ona kroz godine izazivala i održavanje legende s kakvom se nominalno sramežljivoj jedinki nije najugodnije nositi. Iskreno priznajem da sam zbog svega toga očekivao, a i žudio, nešto drukčiji repertoar od onoga kakav bi, pretpostavljam, odsvirao bend; nešto više Blakeovih starijih potpisa, slobodnije organiziranih u opušteniji set koji će svojom eventualnom šetnjom povijesnim katalogom više angažirati i prisutnu publiku.

Ono što sam očekivao, izrazito mi je drago potvrditi, prošlotjednog ponedjeljka (jebiga, pisanju se opet ispriječio život, i to nakon što mu se prvo ispriječilo nadoknađivanje prijašnjih odgoda izazvanih ispriječenošću života) u Močvari sam i dobio, istodobno donekle i potpuno, smućkanošću predvidljivih i iznenadnih sastojaka neobaveznim ali omjerom svejedno toliko zaraznim da je lakoćom odgurnuo sve potencijalne zamke situacije u kojoj tip s prtljagom profila mrguda pred publikom koja gotovo u pravilu obožava ono što je radio prije dvadeset godina treba odsvirati set koji se svojom temeljnom postavkom od toga znatno razlikuje. U sat vremena nastupa neki bi drugi usamljeni trubadur ubacio petnaest, možda i dvadeset pjesama, a Blake je ponešto oduljene verzije svojih ionako dugačkih kompozicija, mjestimično dodatno razdvojenih/spojenih audio isječcima s razglasa, jedva pobrojio do deset, i to samo ako računamo uvodni ambijentalni electro polurap, nešto između The Streets i Saula Williamsa. Naravno da ću ga računati – ne samo zato jer je pjesma zvučala kao nešto što bih inače rado slušao, ali ipak u drukčijem kontekstu – mada dijelom jest odavao dojam impromptu kreacije, koja je stihom Jawbreaker – dead, Nirvana – dead, Courtney Love – alive (i neka je, kao žena koja stoji iza najboljeg albuma, možda i dva, koji je itko iz navedenog trolista snimio!) pobudila strah kako je Blake opet na Vi s velikom nezavisnom eksplozijom devedesetih godina i svojom ulogom u njoj.

Srećom, kako sam već ranije nagovijestio, taj se strah vrlo brzo pokazao neopravdanim i bio zamijenjen užitkom u stilu i repertoaru čovjeka koji je ipak zaslužio nešto više kredita, čak i kada ga je pratio status nadrkane primadone kakav se počesto nepošteno prikači autorima koji teško podnesu transformaciju osobnih ispovijedi u identifikacijski katapult golemih očekivanja drugih. Kredit je to zarađen ljepotom pjesama, ali i njihovim zvukom, koji se nikada nije bitno odmicao od žestoke gitarske osjećajnosti, ovaj put svirane samo jednom električnom gitarom. Možda je taj leftfield uvod tek najava nekoga budućeg projekta, ili samo rezultat dosadne noćne usamljenosti na turneji, ali zasad je još uvijek riječ o sitnom ekscesu, u tome smislu pogođeno postavljenom na sam start svirke kojom će ipak vladati Blakeu primjereniji zvukovi i fanovima poznatije pjesme. Miksajući pjesme svih svojih bendova (navodno je ‘O Deadly Death’ prije uvrštenja na debi forgetters u začetku pripadala The Thorns Of Life) s nekolicinom sjajnih, dobrodošlih i iznenađujućih obrada, Schwarzenbach je koncert odsvirao pristupom koji je spojio karizmu nezavisne legende, lišenu negativnih nuspojava bahatosti ili srama, sa svježinom i nonšalantnošću dobroćudnoga nadolazećeg autora koji se ne doživljava pretjerano ozbiljno i svoj set presijeca puštanjem ljigi-klasike tipa ‘Beautiful Girl’ INXS i ‘Electricity’ OMD između svojih pjesama te valjanjem simpatičnih fora o post-sovjetskoj ekonomiji i svojem članstvu u great bandu Jawbox.

Odsviravši ‘Turn Away’ i ‘O Deadly Death’ umalo kao da ih iza njega svira i ostatak benda, bez osjetnog prearanžiranja dionica ili promjene dinamike, Blake je dao naslutiti kako se neće prilagođavati friškome mu gitara plus glas okviru, ali kako se set razvijao pokazao je da se neće prilagođavati ni odabranim pjesmama. Cijeli je repertoar tako doživio tretman reduciranih forgettersa, pa je tom pomalo usporenom, suhom bremenitošću električne gitare i svojim evokativnim glasom zvučao kao nekakav samosvojni shoegaze-kantautor koji je zaboravio uključiti svoje pedale pa skužio kako mu se gitara sviđa i ovako. Naravno, žustrinu i ubrzanje sa sobom su prirodno donijele pjesme ranijih Blakeovih bendova, makar samo i zbog toga što su jednako kako u tom času ispred mene u klubu svirale i unutar mene u sjećanju na dane kada sam ih prvi put čuo, ali i na onih nekoliko navrata kada sam ovog ljeta nanovo preslušavao divni ‘Dear You’ radi potlistinog izbora najalbuma devedesetih. ‘Chemistry’ sam, doduše, očekivao jer mi je Lale još na Terraneu pripomenuo da je svira, ali na itekako zasluženom bisu izvedenu ‘Save Your Generation’ nisam uopće naišao tijekom naknadnih proučavanja ranijih datuma tekuće turneje pa mislim da je, s obzirom na zaista topao doček (minimalno stotinjak ljudi) i raspoloženost kojom je isijavao, smijem proglasiti zagrebačkom ekskluzivom. Ono što je važnije od toga da je bila ekskluzivna je da je i zvučala sasvim lijepo i dostojno sebe i naših osjećaja prema njoj.

Priznajem da jest čudno da mi pjesme Jawbreaker nisu pružile najdojmljivije trenutke koncerta, čak i ako izvan konkurencije stavim po jednu pjesmu od mojih najdražih izvođača, a koje je Blake ubacio u svoj koncertni izbor obrada. Ne, to nažalost ne znači da je ovaj put, za razliku od spomenutoga koncerta s bendom, odsvirao ‘The Night Accelerates, jednu od najljepših pjesama svih vremena i svih istina, nego samo to da me je ‘Sweet Avenue’ podsjetila kako bih doista mogao uhvatiti vremena za nešto detaljnije prisjećanje na Jets To Brazil, kao i da je nova (ili meni nepoznata?), vrlo romantična pjesma o djevojci iz Verone pokazala kako za njezina autora ne bi bilo strašno ni bude li se dugotrajnije morao iz bendovskog okruženja prebaciti u kantautorske vode. Samo pet poznatih i dvije nove pjesme svakako jest vrlo škrt odabir iz Blakeova vlastitog opusa, ali finalnom osjećaju zaokruženosti i odmjerenosti uvelike su pripomogle i obrade, od kojih je ‘Foreign Policy’ benda Fear – dug formativnim godinama? – s one pankerske obale koju sam zbog preteškog ataka na moje uši provjeravao isključivo iz opće kulture i neutažive strasti za istraživanjem manirom Marka Kozeleka prebacio u miran, opuštajući krajolik. Prije samog početka svirke, Vrana mi jest bio dojavio kako Blake svira sulud izbor obrada na potezu od Lemonheadsa do Springsteena, što sam doživio više kao dopadljivu ilustrativnu dosjetku negoli kao najavu onoga što ću zapravo i čuti. Okej, kako god označili ono čime se Blake upisao u nježna srca – punk, indie, emo, pop… – sasvim slobodno smijem tvrditi kako su Lemonheads ponajbolji i ponajljepši bend žanra, pa se ‘My Drug Buddy’ skladno uklopila među Blakeove stvari, ali Bossa zaista nisam naslućivao ni izdaleka. Najavu o Bruceovoj pjesmi čak sam interpretirao kao pankersko šegačenje, da bi me zaskočio ne neki sveprisutni hit nego divna, dirljiva i tužna ‘Nothing Man’, jedna od sitne šačice pjesama koje su precijenjeni ‘The Rising’ uspjele izdići poviše razine stilskog treninga i ispunjenja tješiteljske dužnosti.

Sposobnošću da pjesme prilično raznorodnih autora bešavno uplete u niz sastavljen od svojih stvari, također različitih stilskih i vremenskih odrednica, Blake Schwarzenbach je, zapravo, tek dodatno ukrasio koncert čiji je forte ipak bila prvo pojedinačna a onda i sveukupna ljepota samih pjesama, ne njihova ujednačenost. To i jest oslonac na koji Blake uvijek može računati, i koji je nominalnu šarmantnu improvizaciju rezervnoga koncertnog pristupa promaknuo u uvjerljiv spoj razbarušenosti u široj slici načelno nebitne svirke i još jednoga čvrstoga koraka naprijed muzičara koji ih je u svojoj karijeri napravio ionako već zavidan broj. U određenom se periodu bilo činilo kako Blake, međutim, odbija, ili makar nije u stanju osloniti se o svoje stare pjesme – vjerujem da je za to imao opravdane razloge, ali mojoj se sebičnosti sviđa ovo korištenje starih elemenata na novome putu. Set lista: nova pjesma – Turn Away – O Deadly Death – My Drug Buddy – Sweet Avenue – Foreign Policy – Chemistry – nova pjesma – Nothing Man – BIS: Save Your Generation

Prije Blakea, imao sam prilike čuti kako loši američki bendovi zvuče još lošije kada na stejdž izađu nakon najboljih hrvatskih bendova. Kada JAN prozovem lako moguće najgorim bendom koji sam u Zagrebu čuo u posljednjih nekoliko godina, molim da imate na umu da ovo pišem tjedan dana nakon koncerta; dakle, sva mrziteljska žuč koju sam eventualno osjećao tijekom izloženosti njihovoj šupljikavoj svirci već je itekako isparila. A, iskreno, ionako je nije bilo u primjetnim količinama, jer je sve moje reaktivne spremnike kroz njihovih pola sata postepeno popunjavalo tužno nerazumijevanje da netko tko se prihvati instrumenata zarad sudjelovanja na nezavisnoj sceni, pripadanje kojoj nekako uvijek podrazumijeva barem ljubav koja može nadomjestiti originalnost ili kompetencije, može biti ovoliko loš. Tri djevojke u ultraminicama i kožnatim korzetima (ili dvije, ne sjećam se što je bubnjarka nosila), pojačane prikom gitaristom, doista su odavale dojam da izazovnom odjećom pokušavaju začepiti uši publike, što je sve izgledalo prilično jadno, ponajviše za vrijeme penjanja neke cure iz publike na pozornicu radi, kao, senzualnog izvijanja u ritmu bendove pjesme. Pozitivne bodove zaradilo bi im saznanje kako je riječ o promišljenoj točki programa, ali ispostavilo se da je ipak riječ o egzibicionistici. Valjda zato što su žene i alternativne, najavni su ih opisi uspoređivali s PJ Harvey i Sleater-Kinney, ali ovo je više bila razina 4 Non Blondes bez osjećaja za iritantan pop refren kojega se ne možeš otresti.

A možda cure i nisu toliko loše, je li, ali su imale tu dodatnu nesreću nastupiti nakon otvarajućeg seta benda koji me je ove godine razbio i raznježio koliko lani Go No Go, preklani The Moody Brooders ili prije sedam-osam godina My Buddy Moose – dakle, vjerojatno novoga najboljega hrvatskog benda, a svakako najboljega novoga hrvatskog benda, da opet iskoristim istu bazu. Sjajni Benchwarmers se trenutačno nalaze u onoj fazi prve etape svojeg postojanja koja zaista svaki novi koncert benda čini najboljim koji su odsvirali. Naravno, ne samo zato jer ih nije ni bilo previše (ovo je bio četvrti, a koliko znam za ovu su godinu već najavljena još dva) pa nije bilo ni mogućnosti zapadanja u rutinu, nego i zato što bend djeluje sve svjesniji svojih kvaliteta, u kojima onda uživa toliko da se taj užitak bespogovorno prelijeva i u publiku, kao i sve gladniji nastupanja. Iako ovo nipošto nije bend hladnokrvnih muso-mahera, vjerujem kako su profesionalniji zvučni uvjeti dijelom pridonijeli dosad najboljem, uvjerljivom i zamamnom rekreiranju najljepšeg naslijeđa američkoga gitarskog indieja devedesetih godina – mislim, osim što u bendu imaju Amerikanca, momci na pozornici i izgledaju kao netko tipa The Get Up Kids – kroz pjesme koje pokazuju koliko se još slatkog soka iz žanra može iscijediti, ali pod uvjetom da se u nj prvo ulije pogonsko gorivo ljubavi i strasti. Sve sigurnije Tomekovo pjevanje nužno i njegove pjesme čini upečatljivijima, tako da izmjenjivanje uloge glavnog vokala ovaj put nije bilo praćeno i određenim osjećajem blagog osciliranja u kvaliteti pjesama, koje već redom prepoznajem na samim počecima, pogotovo ‘Leader Of The Pit’ i ‘It’s Not Like’ – koja se, naravno, ne zove ‘I Don’t Mind’, kako sam pogrešno mislio, i koja je svojom interpolacijom bridgea Dandove ‘It’s About Time’ Blakea kasnije natjerala da ‘My Drug Buddy’ najavi kao pjesmu benda koji vole local heroes. Lokalni heroji? Može! Prije završne ‘Sweet Sunshine’, koja bi trebala zatvarati svaki koncert i svaki život, redoviti segment obrada ispunila je Tweedyjeva ‘I Must Be High’, ovom prigodom još jedan dokaz koliko zajedničkog imaju, u muzičkom smislu karikirano rečeno, bendova primarna indie ljevica i americana desnica, s kojom Benchwarmers često, ali vrlo pristojno koketiraju. Zakon od benda.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: