Ludi ritam velegradskog srpnja

by

Kada kiši, onda pljušti, ili tako nekako, samo je jedna od brojnih izreka kojima se mogao označiti događanjima prekrcan koncertni četvrtak, koji je itekako osvježio standardnu zagrebačku srpanjsku scensku sušu. Do Attacka! do kraja večeri naposljetku nažalost nisam stigao, ali i KSET i Močvara, ti desetljetni temeljci ponude za frikove, bili su posjećeni znatno više negoli bi isti programi ljudi privukli u jeku sezone, profitiravši tako od nestrpljivosti koja se uvukla i u one zainteresirane s nešto manje muzičkih crva u guzici od mene. Potvrdilo se tako ono o čemu često naričem, da je nuspojava divote goleme ponude umalo pa svakodnevnih svirki određen pad broja publike po koncertu, jer normalna osoba, uza sve svoje poslovne i osobne obaveze, naprosto ne može stići niti na sve što je doista, a kamoli periferno zanima. Što ipak ne znači da zagovaram drastično rezanje, ovisnik u meni podupire organizatorsko nadmetanje, ali uz nadu da se eventualni nezadovoljavajući tržišni rezultati neće kod svakog od njih odraziti odlukom o prestanku sudjelovanja u borbi.

KSETov Summer Jam najvećim sam dijelom propustio, uvodnu Ninu Romić zbog gledanja Hajduka, a posljednja dva benda jer sam se već bio prebacio do Močvare, no cijeli me festivalić ionako privukao isključivo nastupom sjajnih Go No Go, čekajući koje sam čuo i nekoliko stvari austrijskih pustinjskih metalaca Parasol Caravan. Izgleda dobro poznajući mene i moje slušateljske navike, Rudić me pri dolasku pozdravio dodavši da su momci a) jako dobri i b) da mi se neće svidjeti, i barem je s ovom drugom polovicom bio u pravu. Go No Go su me opet razvalili, što više uopće nije čudno, ovaj put u svojih kompaktnih četrdesetak minuta bivajući naizgled znatno glasniji, a gitarski dueli Tomija i Zdravka istodobno neobuzdaniji, ali i melodičniji. Miksanje stvari s EP-jeva ‘First’ i nadolazećeg ‘Second’, koji u singlu ‘Secret Little Sign’, svojevrsnoj anti-mizantropskoj verziji ‘Feel The Pain’, ima jednako efektnog predvodnika kao što je bio ‘Tommy Boy’, pokazuje ujednačenost stilske vizije koja se vrlo lako mogla pretočiti u ubojit cjelovečernji album. Tko zna, možda se jednom oba EP-ja i prilijepe na isto izdanje, a dotad se zvučni dug classic-rock kraju američkog post-HC undergrounda, bendovima na potezu od Meat Puppets do Archers Of Loaf, vraća i poslovnom orijentacijom na što veću, konstantnu prisutnost objavljivanjem niza manje obvezujućih izdanja u bržem slijedu. Njihov muzički sadržaj ipak je važniji, a riječ je redom o odličnim pjesmama; čak je i ‘Rate’ ovaj put više bila omamljujuća paisley-balada, a manje psihodeličan uljez, kakva mi se nekad učini. Potpuno nova pjesma, premijerno predstavljena ‘Rise And Fall’ (ako sam dobro razabrao njezin radni naslov), pokazala je kako nema nikakve brige ni za daljnje etape bendova rada. Nije da je te brige uopće i bilo.

I dok se KSETova relativno zavidna posjećenost još donekle i mogla očekivati zbog lajnapa s bendovima dijelom različite publike, a podjednake razine zanimljivosti, priznajem kako me dolazak u načičkanu Močvaru (koliko sam god poznat po lošim procjenama, mislim da nema šanse da je bilo ispod 250 ljudi, sigurno više negoli na, recimo, The Men) uvelike iznenadio. Mislim, nisu Thee Oh Sees neki rendom prolaznici kojima je svirka u Zagrebu uletjela u zadnji čas, da ne prespavaju u kombiju na proputovanju iz Italije u Slovačku, ali kad bi se po Spunku pojavljivali upravo takvi bendovi, a prilično sličnog zvuka, okupljalo bi se tek nekoliko desetaka pacijenata. U tome mi je smislu drago što se promocijski hype ovaj put upregnuo u kočiju zaista dobrog benda, makar inzistiranje na korištenju ‘Tidal Wave’, sasvim kulerski izvedene i u četvrtak, u jednoj od scena ‘Breaking Bad’ i bilo pomalo komično. Slušajući koncert naslonjen na kućicu s miks pultom, kojim je svaku pjesmu otpjevavši s rukama u zraku upravljao apsolutno najangažiraniji tonac kojeg sam ikad vidio, imao sam super pregled zbivanja u klubu, čiju je barem polovicu ispunila fanovska publika, čak se i u hipnotičkim pjesmama trzajući lijevo-desno, onako kao igrači stolnog nogometa na federe nakon što odigraju akciju. Dakle, osim što je bila kvalitetno izvedena sa zanatske strane, promocija je koncerta upalila i u tome što je na nj ipak ponajprije dovukla prirodno ciljanu populaciju, bez invazije zalutalih trend-hoppera – kao da su svi koji su iole povezani sa scenom, a još nisu pobjegli na zaslužene ili nezaslužene godišnje, bili stigli u Močvaru.

Iako Thee Oh Sees zaista izrazito cijenim, i pozitivno se trgnem kad njihove pjesme niotkud (okej, iz foldera iz kojih sam ih priključio) ulete u moje garažne shuffleove, dva su razloga zbog kojih se dosad nisam svrstavao u žešće poklonike ekipe hiperproduktivnog, nezaustavljivog Johna Dwyera. Prvi je prozaičan; golemost diskografije koja se čini se svakodnevno obogaćuje novim i novim izdanjima, čineći namjeru detaljnog pregleda sve teže i teže izvedivim podvigom. Na koji bih se vjerojatno i bio odvažio da nije drugog razloga – nijedan od nekoliko albuma koje jesam slušao nije bio jednako uvjerljiv od početka do kraja, sve do ovogodišnjega odličnog ‘Floating Coffin’, koji je napokon bendovo iskričavo ludilo i razbacane interese uspio zaokružiti u tečnu cjelinu. Utoliko mi koncert jest bio najbolji prilikom sviranja pjesama s aktualne ploče, zašećerene divnim vokalnim dionicama Brigid Dawson, finim kontrapunktima vatrenome Johnovu soul-yelpanju, koje nevjerojatno efektno naglašava ključne trenutke, odnosno ih takvima čini. Grozničava, žičana atmosfera koju stvaraju Thee Oh Sees nepogrešivo nas vraća u njihov hometown Frisco, ali takav u kojem se ljeto ljubavi nekom vremenskom, ahistorijskom anomalijom zbilo nakon 1977., pa bend odvaljenoj hipijani pristupa kao već formiran punk kvartet. I Dwyer i drugi gitarist (koliko sam skužio, tip svira gitaru, ali samo gornje žice, koristeći ih za bas-dionice) svoje instrumente sviraju držeći ih izrazito visoko, nalik tamburašima, kao da se podizanjem tih gitara što bliže srcu i glavi približavaju i srži zvuka koji žele upiti i iznojiti. Stil je ionako stanje uma i rezultat ljubavi, što onda sve njihove zvučne hibride i preslagivanje pravila čini ne samo logičnima nego i nužnima.

Rokerskim koncertima ovakvog tipa često slabašno prigovorim eventualno produljenje trajanja bez prave potrebe, što je običaj kakav bih, doduše, mogao poštivati i ovom prigodom – recimo, koliko god bio dobar i zabavan, bis nije bio potreban – ali bih time bendu odbio jednu od njihovih distinktivnih odlika. Thee Oh Sees zaista piče žestoki rokenrol, ali to vrlo često čine i kroz nešto dulje pjesme, koje podcrtavaju slatkom motorikom koja spojena s ulogom Brigidinih vokala uvelike vuče na Stereolab, mada nešto prizemnijih preokupacija. Uf, bendove naglašenijega groovea umalo pa redovito uspoređujem s tim bendom, ali šta da se radi, Tonći je jednom davno bio napisao kako gotovo nitko nije ravan Stereolabu jednom kad se oni zaključaju u groove, što je jedna od neoborivih maksima moderne muzičke kritike. Većim dijelom, takvo drogiranje cvilećim klavijaturama i upornim otkucajima bubnjarskog sata, kao u ‘Tunnel Time’, dozirano odgađa seksualnu eksploziju držeći publiku u stanju koncentrirane napetosti, iako se katkad može doživjeti i kao neželjeno koketiranje s nepotrebno zamornim testiranjem pažnje i dobre volje. Srećom, bend se za takve kiksiće u pravilu iskupi vraćanjem na udarne sixties-punk staze, ili, u posebno osjetljivim trenucima, stvar spasi Johnny Cash koji na dasci ‘I Was Denied’ iz Raja, Arkansas, dosurfa na obale Kalifornije i priključi se Thee Oh Seesima u još jednoj partiji rock’n’roll pokera u kojem blefiraju svi, ali to čine iz poštenih pobuda.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: