#glupoimedobarbend

by

U nekim dalekim, nevinijim vremenima, svoju bih oduševljenost pojedinim koncertom dodatno osnažio pretjeranim izjavama kako nakon takvoga iskustva više uopće ne moram odlaziti na neke buduće koncerte, jer sam, kao, čuo i vidio sve što se uopće ima čuti i vidjeti. Takve su gluparije već odavno iza mene, ali poneki su sićušni tragovi možda i ostali zakopani negdje duboko, bez mojeg se svjesnog pristanka isprječujući nizu koncerata ne baš mi najomiljenijih domaćih izvođača koje sam propustio od koncerta The National naovamo, a koje bih u standardnom ritmu svakako bio posjetio. Kao da nisam imao pravoga motiva za pokretanje, još uvijek lebdeći na fiksu čiste blaženosti skoro pa puna tri tjedna, odnosno sedamnaest dana, sve do prekjučerašnje subote. Bio je to jedan pravi godišnji, ali proglasiti ga odmorom bilo bi netočno jer mene neodlasci na koncerte zapravo umaraju. Ne želim reći kako sam lijepi nastup koji su Punčke održale u subotu u Prostoru do – sumnjam da bi se i izvan ljetne sezone skupilo više od pedesetak prilično angažiranih ljudi – iskoristio samo kao žuđeni povratak sceni, ali mi gušt koji mi je pružila muzika koju sam čuo jest došao kao dodatno pojačanje iskonske ugode pukog bivanja u klubu u društvu glasnih gitara.

Punčke, k tome, ove godine još nisam slušao uživo – dijelom zbog neizbježnih preklapanja, drugim zbog činjenice kako su se ove vinkovačko-novljanske djevojke konkretnije fokusirale na autorsko-studijski rad na svojem debitantskom albumu, koji su najavile za rujan – što je malo predugačak period nedruženja s grupom koju ne podupirem samo zbog činjenice kako je sjajna stvar da se mali bend simpatičnih cura potpuno organskim putem dočepa nešto opipljivijeg statusa nego i zbog pjesama u kojima se te karakteristike čuju zajedno s tekstualnom motivacijom i sviračkom inspiracijom. Većinu 45-minutnog repertoara činile su pjesme dobro poznate s prethodnih izdanja, ovaj put svirane ponešto slobodnije, razigranije, onako kako si može dopustiti bend koji je već toliko siguran u sebe da zna kako im te pjesme neće i ne mogu pobjeći. Možda je baš takvo opuštanje prouzrokovalo ne baš rijetke situacije napuknuća kompaktnosti svirke, kakvih se ne sjećam s onoga prosinačkoga koncerta u KSETu, a koje su Punčke ipak nadomještale unutarnjom snagom i samouvjerenošću pjesama, ali ponajprije fascinantnom izvedbom bubnjarke Ruby. Njezina maštovita i ubojita svirka, koja iz zajedničkog zvuka benda istodobno slatko/bahato iskače u prvi plan i povlači se na stražnju poziciju zaštitne mreže, osigurava gitari i basu dovoljno prostora za efektna spajanja post-punka i indie-popa, a pjevačici Luciji i katapult koji je ispaljuje u žestoke dionice. Kao trojka, Punčke svakim novim nastupom uspijevaju detaljnije naglasiti identitet svake od članica; Lucija je neobuzdana frontvumenica i goruća strast, Ruby sidro i pokretačka snaga, a basistica Anja tiho ljepilo i povučeni šarm, koji s ostatkom grupe korespondira kao nezavisni lo-fi u bendovom zvuku kakav su posljednjeg desetljeća mnogi mainstream bendovi vratili među interese šire javnosti, ali koji Punčke sviraju instinktivnim underground ponosom.

Tu su pripadnost nezavisnim vodama u subotu potvrdile prije svega samim nastupom, odnosno prihvaćanjem poziva da svojim setom pojačaju premijerni zagrebački nastup sisačkog trija ###, benda sa, mora se ne samo priznati nego i naglasiti, jednim od najglupljih imena ikad, na svijetu, u povijesti. Nikad nisam kužio kako se prilikom imenovanja pjesama inače rječiti instrumentalni rokeri u važnijoj zadaći, nazivanju benda, često zakopaju u neinspirirano jeftino doskakivanje, ali Heštegovi u tome nisu ni prvi, a nažalost ni zadnji. Dakle, riječ jest o instrumentalnom bendu, u najavama opisivanom pomoću spominjanja punka i noisea, koji se u subotu ipak više čuo kao glasnoća svirke i prepoznatljiva struktura energičnih kompozicija negoli kao brutalna, kotrljajuća, deruća buka koja pravi nered u ušima, izbjegnuta izgleda primarno izostankom basa iz tročlane postave. Utoliko bolje, radosno dodajem, ugodno iznenađen zapravo prilično konvencionalnim – ovom prilikom riječ koristim kao pohvalu! – rockom, koji bi se osnažen vokalima vrlo lako uklopio u široko alternativno polje zaorano devedesetih, baš kao što je slučaj kod relativno srodnih Storms. Asocijacije vjerojatno jesu posve osobne i nipošto ne planiram bend ovdje uspoređivati s Placebom i Nirvanom, ali groove uvodne pjesme podsjetio me na ‘Pure Morning’, a melodijska dionica jedne od ostalih na ‘Come As You Are’, s time da ni u ostalima nije manjkalo udica na koje se mogao zakačiti i netko tko po cijele dane ne sluša katalog Touch And Go/Quarterstick Recordsa za volanom svojeg šlepera.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: