Gogina omiljena muzika 2012. nabavljena u 2013.

by

Ovo radim svake godine pa ni tekuća neće biti iznimka. Dakle, kratak polugodišnji pokušaj kakve-takve nadoknade najvažnijeg dijela onoga što je moja godišnja ljestvica omiljene muzike 2012. godine neslavno ili čak i sramotno promašila, poredan abecednim redom izvođača. Sve je, naravno, i dalje isto, a jedino što se iz godine u godinu stabilno mijenja je sve teže izdrživ muzički ritam uslijed kojeg uopće nije čudno da neke sjajne i prekrasne albume jednostavno ne stignem poslušati/nabaviti/upoznati/štogod na vrijeme, odnosno otprilike u vrijeme njihova objavljivanja. Za slušanje i uživanje pravo je vrijeme uvijek. Među sad već tradicionalnih dvanaest izdanja (po jedno za svaki mjesec, iako ne i po jedno iz svakog mjeseca, naravno) nalaze se albumi objavljeni na samom kraju godine, albumi za koje nisam imao pojma, albumi starih favorita koji su strpljivo čekali i napokon dočekali i svoj red, albumi koje su mi prijatelji prekasno preporučili ili sam ja prekasno poslušao te preporuke, te neki albumi koje sam naprosto, ni iz kakvoga posebnog razloga, počeo slušati tek ove godine. Naravno, ni ovaj dodatak neće dopuniti finalan izbor najljepše muzike 2012. godine za moje uši, ali je još jedan korak u tome smjeru, a ti su albumi: Andrew Bird ‘Break It Yourself’, Brown And Blue ‘A Warmer Climate’ EP, Chuck Prophet ‘Temple Beautiful’, The Corin Tucker Band ‘Kill My Blues’, Franz Nicolay ‘Do The Struggle’, Lee Bains III & The Glory Fires ‘There Is A Bomb In Gilead’, Mark Kozelek ‘On Tour: A Documentary – The Soundtrack’, Matthew E. White ‘Big Inner’, Poliça ‘Give You The Ghost’, Slow Country ‘The Late Great Slow Country’ i Waxahatchee ‘American Weekend’. Brojku dvanaest dosežem uz album koji je zaslužio posebno izdvajanje, koji bi prošlogodišnjim medaljašima ‘Celebration Rock’, ‘Burn. Flicker. Die.’ i ‘Voyageur’ (inače, ovaj drugi se svakodnevnim preslušavanjem ove godine prometnuo na prvo mjesto, sori, Japandroidsi!) vrlo ozbiljno zapaprio baš onako kako svojim pjesmama papri sva moja nujna raspoloženja, te album za koji mi nije ni najmanje jasno kako sam ga propustio. John Murry je s ‘The Graceless Age’ snimio remek-djelo čistog mraka, da ne morate uvijek slušati samo ‘I See A Darkness’. Toliko i tako lijepo, da.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: