Nije to posao urednika!

by

Jučer izrazivši svoju nadu u mogućnost da finalni dan ovogodišnjega, osmog INmusica festival zaključi na visokom nivou, nipošto nisam slijepo vjerovao u to da će se lajnap odjednom iz solidnoga ranopopodnevnoga programa ozbiljne sviračke redaljke, što je u principu bio, nekom čarolijom prometnuti u obilje odličnih nepoznatih bendova za otkrivanje, koliko sam očekivao da bi lijepo vrijeme i ležernija atmosfera mogli osigurati idealne uvjete za zabavu koja i ne mora nužno biti povezana sa zbivanjima na glavnim pozornicama, kako je to znalo biti i na dosadašnjim izdanjima festivala. Međutim, izgleda da je sinoć posebno varljivo vrijeme – kiša nije roknula, ali je ozbiljno prijetila kompletiranjem potpuno jesenskih uvjeta – kod kuća ostavilo i dio onih u posjedu festivalskih narukvica, a razjasnilo se i da je drugi dan nastupom Arctic Monkeysa sebi privukao i najveći broj jednodnevnih izletnika. Sve ono što je sam boravak na Otoku hrvatske mladeži sinoć činilo prilično ugodnim – sićušni redovi za fiskalne račune i hranu, lagano prebacivanje sa stejdža na stejdž, dovoljno prostora i za one najklaustrofobičnije – zapravo je ilustriralo koliko je po pitanju posjeta INmusic ove sezone reterirao, jer se njegovih nekoliko tisućica (ne može biti više od pet da ga jebeš, ako su prethodni službeni izvještaji govorili istinu, što znači da je vjerojatnija i manja brojka) naprosto ne može pokazati isplativim. Volio bih da griješim, ali ne vidim kako se održavanje INmusica dogodine može nastaviti u istom obliku.

A to mi jest žao, koliko god se iz svih mojih ovih godina ispisanih dojmovnika dalo izvući i prigovaranja i brontulanja. Samo što je, u svakom slučaju, znatno više bilo oduševljenja bendovima koje sam slušao (Sonic Youth, The Hold Steady koji su me pozdravili s pozornice!, The Bad Seeds, Art Brut, Tricky, Broken Social Scene, Flogging Molly, moji prijatelji basketari Arcade Fire, The Streets, New Order, Mando Diao…), što je u svakom pogledu uvijek najvažnije. INmusic sam volio upravo zato što je sve ono što kod festivala inače ne volim uspijevao jednostavno nadoknaditi pukim postojanjem u mojem gradu, da kaosu gomile bendova od kojih se onda neki nužno moraju i propustiti ne moram pridodavati tlaku oko logistike, koju se za putovanja preko granica još i mora sređivati i nekoliko mjeseci unaprijed. Ovako je tu, na pola sata vožnje, u prilično ugodnom ambijentu, jednako takvom društvu, i svake noći spavam u svojem krevetu. Moje priče uvijek jesu osobne, čak i ove priproste, pa ćete analitičnije komentare srozavanja festa na mjeru koju ni najveći organizatorski demagozi ne mogu podvaliti kao zadovoljavajuću morati potražiti kod upućenijih novinara. Meni sve to, osim kao uzrok posljedice slabije atmosfere i tanje ponude, i nije previše bitno, iako se na kraju svi nađemo u istoj točki nimalo razdraganog svođenja računa.

Među samim sinoćnjim bendovima doista je bilo svega, i stilski i kvalitativno, osim toga jednoga jakog imena barem u rangu Arcticsa, oko kojega će se okupiti nešto više publike. Vrlo dobri Editors i na silu podnošljivi Basement Jaxx kao headlineri glavnog stejdža nisu mogli reprizirati preksinoćni poluspektakl šefildskih dječaraca, što nipošto nije bila krivnja njihovih setova (u slučaju Jaxxa, one polovice koju sam strpljivo otrpio uzalud čekajući koji glavovrtni smash-singl, za koje se nadam da su na red došli nešto poslije. Naravno, Basement Jaxx nastupaju u predvidljivoj postavi koja uključuje bubnjara koji je više animator i plesač te dvije debele crnkinje da pjevaju semplove i refrene, dok dvojac Ozrena Milata uglavnom zavidava nešto po laptopima). Ostatak programa varirao je od pretencioznih strujnih krugova Rangleklods, koji su zvučali kao da Tonći parodira glitch-emo skulptore zvuka, do Team Ghost, benda koji me ususret festivalu ponajviše nervirao, zbog suludih pokušaja da se svjetlašce na kraju tunela pronađe u činjenici kako ih je oformio bivši član M83. Mislim, neš ti reference! Ali onda sam ih sinoć i čuo, i tek vrlo rijetko zažalio što su njihove bučno zamagljene tri gitare podebljavane elektronskim podlogama koje su opravdavale sve one puste hibridne žanrove i slash-crtice u opisivanju njihova zvuka. Legende Velimir i Kujundžić su obje imale asocijacije na MBV, pa valjda nekog vraga onda u tome ima, a meni je izrazito drago što je njihov electro-rock češće ostajao u indie sferama, a znatno manje otklizavao u darkeraj.

Ne bih htio da se ovo što će uslijediti shvati krivo, kao izraz mojeg nacionalizma ili kritika njihovog – niti sam ja niti su valjda oni – ali ako je način za izbjegavanje groznih srpskih bendova bio da devespete krenemo i preko Drine onda ne mogu prežaliti što smo stali na našim granicama. Dža ili Bu nikako ne bu, nisam ih svario ni kada je potajno švercanje gomile sjajnih srpskih bendova devedesetih godina splitskim gimnazijalcima osnaživalo osjećaje (manje) normalnosti i (više) kulerske važnosti, pa to nipošto nisu mogli ni oni sami kroz onih nekoliko pjesama koje sam površno popratio. Ali razumijem logiku postojanja tog benda, za razliku od posvemašnjeg horora koji me dočekao na jučerašnjem dolasku na Jarun. Ljigavi saksofoni erotičnih drama osamdesetih. Šljivovički narodnjaci pod kokardama. Solaže prema kojima se Gary Moore doima jangle-vizionarom u rangu Bucka i Marra. Dalmatino-šlageri koji uopće ne uđu u finale Splitskog festivala. Orijentalna auralna masaža turske kupelji. Džamajka. I onda sav taj muzički talog majstori S.A.R.S. besramno pomažu s dna i spoje u jedan zvuk. To je, bez sumnje, danas najgori bend na svijetu, dodatno garniran promućurnom političkom kritikom koja ukazuje da su svjesni svih nedaća svijeta u kojem žive, te ih prokazuju tekstovima koji od Dubioze čine fakultetske profesore. Ne mogu ja to, pogotovo zato što bi se svaki put kada bi pomislio da jebiga, nek se klinci zabavljaju, u zvuku pojavio neki novi neizdrživi element, a u tekstu neka vlada ili druga pozicija moći. Šumadijski synth-reggae, još gori od tog opisa, niti sviran na poštenoj harmonici, toliko povlađujuće organiziran da su ‘Buđav lebac’ odsvirali taman prije pretpostavljenog seljenja publike do Francuza na obližnjem stejdžu. Jebote, ako je već nedostajalo bendova, zašto se fantastični B And The Bops iz jednog od šatora nisu prebacili na glavnu pozornicu, da svojim rockabilly/country tulumom ne rasplešu i opuste sve normalne ljude?

Tako da su se sva očekivanja normalnoga srednjestrujaškog pop-rock koncerta slila u nastup Editorsa, koji za to svakako imaju kondicije, možda čak na to polažu i određeno pravo, ali im naprosto nedostaje malo više nedvojbeno jakih pjesama koje će nadići činjenicu kako onda kada je najbolji bend zvuči kao čisti nasljednik slavnijih imena iz prošlosti. Nema u tome ništa loše, svi nekoga kopiraju, odnosno, u nekoga se ugledaju, ali Editorsi su za koju nijansu previše turobni da bi ispunili rolu glavnih zabavljača večeri, ovom im prigodom dodijeljenu pogreškom. Njihov mi je aktualni album ‘The Weight Of Your Love’, promptno skinut čim je procurio, čamio na hardu sve do nekidan i recenzije kolege Mihalja, kada sam ga odlučio izbrisati, ali daj da ga prije toga ipak provjerim. Slažem se s većinom napisanog, ali pridodajem i da se album sluša vrlo lako, jer njegova mizerija nije naprasna u traženju društva, pa je zato sinoćnju bendovu set listu i osvježila nizom solidnih pjesama od kojih su mi najbolje sjele ‘Formaldehyhde’ i akustična ‘Nothing’ koju je izveo Tom solo, pokazavši da uzori benda nisu isključivo odjeveni u dugačke kišne kapute britanskog sjevera osamdesetih godina. Kao mračna poppy strana post-punk revitalizacije, u bendovskim izvedbama starih favorita poput ‘Munich’ i ‘Bullets’ s dragog debija ‘The Back Room’, Editors su vrlo dobar bend; kada svoju pompoznu The Sound/U2 gitarijadu zabludjelo osvježavaju elektronikom iz istoga vremenskog razdoblja pomalo počinju gubiti kurs. Srećom, uživo je taj omjer nužno uvijek pomaknut prema dvoranskoj razini stadionskog rocka, koji bez problema podnosim čak i kad koketira s gotikom. Da, bili bi bolji u pet popodne ili dva ujutro, u manjem šatoru, ali o tome sam već dovoljno nadrobio.

Je li INmusic preživio? Ne želim vam buditi lažnu nadu, kojem se god odgovoru nadali.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: