Planet Majmuna

by

I to je to. INmusic je preživio, kako glasi zgodna i već ofucana doskočica koja se posljednje vrijeme provlači medijima. Tek ćemo vidjeti je li to dobro ili loše. Ja nekako ipak mislim da je dobro.

Klasičan samodopadni potez citiranja samog sebe, odnosno svojega finalnog zaključka izvještaja s prošlogodišnjeg INmusica, ovom prigodom povlačim iz ipak opravdanijih razloga, skrušeno ukazujući na promašenost moje procjene. Ova se dvojba o dobrom ili lošem pokazala suštinski nebitnom zato što smo ove godine – a iskreno se nadam da će se danas, posljednjega, trećega dana, stvari znatno promijeniti nabolje – doznali da ni o kakvom pravom preživljavanju lani nije bilo riječi. Bila je to tek kvalitetna i brzinska terenska intervencija hitne pomoći, bandažiranje flasterima i granjem pri ruci, a prava će se borba za goli život odvijati tek ove sezone. Naime, kombinacija nesposobnosti organizatora da konkretnije ispuni dnevne satnice atraktivnijim imenima (znam da će netko situaciju opravdavati izlaskom jakih sponzora iz priče, ali po meni to uopće nije kokoš/jaje spika, ovdje je jasno na kome leži veći dio odgovornosti) s nizom popratnih okolnosti na koje se, ajde, i nije moglo utjecati, rezultirala je dojmom činjenja nekoliko koraka unatrag, na svim razinama, ali ponajprije na onoj vidno slabijeg posjeta. Ili se golema lova puši, ili se golema lova strpala u džep nauštrb uzbudljivijeg programa.

Odlučivši preksinoć ostati doma i eskivirati nulti dan i faux-Stoogese, zbog čega sam danas i službeno otpočeo plakanje i kajanje do kraja svojega patetičnog vegetiranja na Zemlji, imao sam prilike zborno negodovanje posjetitelja nelogičnim organizacijskim propustima prve večeri primiti kao pravodobna upozorenja, zbog čega sam jučer popodne na Jarun, u okruženje koje mi je ipak milo, iz svih tih starih razloga u rasponu od The Hold Steady do Mando Diao, stigao odlučan ne dozvoliti perifernim kiksevima da mi se ispriječe uživanju u muzici. Da ne ispadne da sam previše dobrohotan, ove pizdarije s fiskalnim blagajnama, nužnosti da ne želiš li gubiti vrijeme u golemim redovima unaprijed odmah odrediš da će ti se poslije htjeti tri piva, ćevapi, voda i meksička, debilani da prodavači nemaju pojma što uključuje hrana koju kod njih platiš i slično, navest ću i sam, dodajući da su sva gunđanja na koja ste naišli potpuno na mjestu. Ali jebiga, prihvatiš loše tkivo, a blatu ko jebe mater!, i prepustiš se onome glavnom, lijepoj i raznolikoj muzici. Samo, eto glavnog problema – nigdje zanimljive muzike! Okej, malčice pretjerujem, Arctic Monkeys su odsvirali divan set, ali tek kad su se imena najavljenih bendova poredala po tablici rasporeda i kada sam počeo planirati okvirni plan kretanja skužio sam koliko je to ove godine zapravo šuplje. Letim sad pogledom po knjižici i sve sam sigurniji da su se sva ova tri dana mogla, bez ikakvog sabijanja ili teških odluka o rezanju, svesti na jednodnevni program sa startom oko 16 sati, i svejedno bi svakome ostalo i dovoljno vremena za predah između njemu napetijih i nezanimljivih grupa.

Ne znam kako trodnevni troškovi mogu biti manji od jednodnevnih, ali vjerujem da ima neke veze s ubiranjem love od koncesionara hrane i pića, kao i željom da se održi pravo nazivanja događaja festivalom, koji na ne znam koju foru već godinama od britanskih medija doista biva spominjan u kontekstu najboljih u ponudi. Samo što je očito kako se strpljenje i odanost gube čak i kod takvih poput mene, koji su zbog muzike spremni trpjeti i veća sranja, u veselju zbog pjesama zanemariti gluposti koje ih okružuju. Što lijepo sažima ovaj put glasnije brontulanje – da je na programu više od dva i pol imena s imenom i prezimenom, većinu bi zaboljela neka stvar za skaj kolu (ali, mislim…) i kruh sa senfom u umaku od minijaturne kobasice, ali kad se ne možeš izgubiti u notama s pozornica, onda sjediš, pričaš i negoduješ. Jebiga. Zato ja više neću, dosad sam već umorio i samog sebe, radije ću svoje misli, ovaj put ima podjednako ružnih i lijepih, preusmjeriti k bendovima, od kojih su prvi koje sam čuo bili Mašinko, nažalost samo prilikom pješačenja Jarunom do festivalskog uporišta. Čulo se dobro, ali vidjelo se, dakle, nije ništa, pa možda zbog toga nisam na vrijeme primio memo kako se ove godine Dirty Old Festival mergeao s INmusicom. Niste čuli? Pa, samo gledajte – malo poslije Mašinka svirali su Atheist Rap, zatim istodobno Cherkezi United i Antenat (koje ću jedine spomenuti a da ih nisam slušao; iskusniji čitatelji znaju da sam sve nespomenute jednostavno propustio), a onda naposljetku i NOFX. A DOF-a ove godine nema u Velikoj. Sve je jasno.

Dušogrijuće saznanje kako je sve na Otoku hrvatske mladeži, ili barem većina, ostalo po dobrome starom dobavio sam usput provjeravajući kontingent teške opskure – ali zaista brutalno teške; ja se gotovo isključivo krećem u krugovima ljudi koji znaju sve bendove ikad igdje, a za više od pola ovogodišnjih program-filera nitko od svih nas nije uopće čuo, pa tko zna odakle ih izvlače? – a od napornih ragga-rokera Shoshin i kompetentnih brit-pop županijskih ligaša Roger The Mascot mnogo su mi se više svidjeli Mile Me Deaf. Predrasuda da mi nemaju što tamo neki Bečlije prodavati svoju viziju indie-popa pala je u vodu pred dobrodošlim shvaćanjem kako je ta vizija prekrasno fuzzirana i ugodno uklopljena u svetište studentske sobe, s pjesmama u stilskom rasponu od Yuck do Frightened Rabbit. Najs. Iz istog foldera ‘Tko su sad ti?’ nešto poslije su izmigoljili dosadnjakovići Dikta, nekakva daljnja kopija Kent uz začin očekivanoga islandskog preseravanja, od kojih sam pobjegao čak i do D Elvis, unatoč smrtnoj vendeti između Marija Kovača i mene. Oni su bili prepoznatljivo debilno zabavni, svojim obradama vjerojatno izazivajući najveći postotak pjevanja po glavi osobe ispred pozornice od svih bendova večeri, možda i cijelog festivala. Koji jednostavno ove godine, neovisno koliko tko volio i cijenio pojedini bend, nažalost nije imao ono jedno ime koje samo po sebi privlači nekoliko tisuća ljudi, što je za posljedicu imalo izostanak makar jednoga jedinoga poštenog singalonga i u redovima iza tonskih kućica. A nije pravi open-air festival ako makar jednu svi ne zapivaju, kao što nije pjesma ako se ne pjeva, je li.

Pankerski segment festivalske večeri otvorili su Atheist Rap, debelim setom debele klasike, kojem jedini minus predstavlja činjenica kako ga u Močvari možemo čuti negdje svakih šest mjeseci, zbog čega se stupanj njegove uzbudljivosti nužno smanjio, ne samo zato što sam za to vrijeme s Velimirom nadoknađivao nehumano dug period u kojem se nismo vidjeli i planirao reunion povodom petnaestogodišnjice svih naših grupa. Nije mala stvar petnaest godina (ne) izdržati na sceni, a o detaljima ćete biti pravovremeno obaviješteni. Da se vratim Atheistima, bendu koji ću uvijek cijeniti barem zbog te dvije prekrasne riječi u njihovom imenu, ‘Zapadna Europa’ ili ‘Doktor Pop’ uvijek će poticati na glasno pjevanje i šutku – svejedno realnu u mulju prvih redova ili nostalgičnu u srcu osijedjelih veterana – samo što bi sve to mnogo bolje funkcioniralo u kasnim satima iza headlinera, po noći i pijanstvu, kao prije nekoliko godina KUD Idijoti. Međutim, za otprilike sat vremena takvo se cjepidlačenje oko pravog trenutka za čuti zaista dobre punk pjesme i duhovitu zajebanciju razaznalo kao razmaženo, jer su NOFX svojim isforsiranim nastupom potpuno upilali, a ja još zbog njih nakon četiri pjesme napustio drage mi Cherkezi United. Glup sam.

Gle, poštujem sve ono što je Fat Mike napravio kao diskograf, a bome i njegov bend kao ulaz u prekrasan svijet melodičnog punka te sve ono čemu taj svijet poslije vodi, ali tu jednostavno nikad nije bilo baš dobre muzike. Odnosno, ne u onolikoj mjeri koju su lakoćom ispaljivali generacijski srodnici i scenski kolege. Uzrok je manje-više jasan, jer NOFX-u nije uspjelo ono što jest, recimo (navodim ih zbog podudarnog mjesta gledanja), Dwarvesima, a to je složiti zezanje i pičenje u uvjerljiv i kompaktan paket. A uzevši u obzir da je humor ove grupe uglavnom prazniji od dvolitrenke bambusa nakon pankerskog zagrijavanja za koncert, zasigurno bi im bilo bolje da su više naglaska stavili na pjesme, iz čije su generike iskočile ‘Linoleum’ i ‘The Separation Of Church And Skate’, koju sam čuo već se povukavši na odmor. Manjak vizualne komponente tako me je spriječio primijetiti jesu li Rancidovu ‘Radio’ izvodili kao iskren hommage prijateljima ili ironično, a odgovora me strah, pogotovo uz jadnjikavo bezmudo polu-izrugivanje Arctic Monkeysima. Ali sve je to punk, a koliko ga god volio kao muziku, uvijek mi je bilo drago što nisam verificirani pripadnik scene, da zbog lojalnosti ne moram ići protiv svojih ušiju.

Upravo su Arctic Monkeys bend koji je sve moje vaganje mogućnosti mojega prvoga propuštanja INmusica zalio vodom u lice i vratio na pravi put, jer su ovi simpatični majmunčići bend za čiji bih samostalni koncert također bez problema (naravno, moj bi novčanik problema ipak imao) pljunuo 350 festivalskih kuna. Samo zašto se onda nisam lijepo do Jaruna sinoć dogegao oko 10ipo, pogledao omiljeni bend i odmoran se vratio kući, danas također izbjegavajući program na kojem se, evo najiskreniji brat najiskrenijem bratu, doista nema što vidjeti? Ah, iracionalni su putovi Gogini i muzički. Zbog čega sam još zahvalniji Monkeysima na odličnom i pjesmama obilatom nastupu, koji je pokazao koliko su se dečki i uživo odmakli od svojih početaka, kao i da ih je taj prijeđeni put ipak odveo do zanimljivog mjesta. Kada sam ih prvi put gledao uživo, 2006. u Nonantoli i tada još uvijek s originalnim basistom u postavi – da, bit će ovo još jedna samohvalna priča o nama kulerima i kako je prije bilo bolje – Arcticsi su sav svoj repertoar svirali negdje 20 posto brže i energičnije, u brit-indie-punk-pop ujednačivši i panoramskije pjesme s debija i pripadajućeg EP-ja ‘Who The Fuck Are Arctic Monkeys?’. Sinoć, većina je odabranih pjesama bila dvadesetak posto sporija i ritmičnija, svođena na zajednički nazivnik sazrijevanja uz opake droge Josha Hommea i njegovo hipnotizirajuće društvo. To jest najčešća opasnost zaljubljivanja u radove mladih muzičara, a ovo je još uvijek totalna klinčadija; kako im se tinejdžerski klasično uski obzori šire, tako prirodno žele isprobati sve na što naiđu, što je pohvalno iz teorijskoga kuta sagledavanja umjetničkog razvoja, ali zna fanovima zanijekati ono što ih je kod benda privuklo u startu.

Srećom, sve to otkrivanje privlačnosti pustinjskog rocka i klupskih ritmova nije izvršilo prevlast nad sjajnim melodijama, katkad izravnima, drugi put razvedenima, a onda i umalo pa reperski rastočenima preko rubova taktova, koje su sve zajedno još uvijek najjače oružje benda i njegovih zaraznih pop-rock pjesama. Kontrapunkti onoga što Alex svira i pjeva gotovo su cobainovski, u smislu žestokih pop stvari koje istodobno zvuče i prilično komplicirano i priprosto poletno, što cijeli bend prati držeći se za brit-pop tankom ali čvrstom linijom koja se provlači kroza sve kasnije nadogradnje zvuka. Da ne bi upali u opasnost rasipanja atmosfere i koncentracije publike – a, ruku na srce, iako fantastičan bend, Arctic Monkeys ipak nisu kalibar mainstream headlinera koji nizom hitova koje svi znaju pruža dobar provod i slučajnim prolaznicima, iako se i u pozadinskim redovima vidjelo ljudi koji sve pjevaju, dok su prvi redovi tinejdžerki i studentarije baš gorili – Monkeysi su više od pola set liste povukli s prvih dvaju albuma, razbijajući drske hitiće poput ‘Dancing Shoes’, ‘Fake Tales Of San Francisco’ ili ‘Fluorescent Adolescent’ jednako dobro primljenima, ali svakako zahtjevnijim komadima kao što su ‘Crying Lightning’ ili ‘She’s Thunderstorms’. Osim već dobro poznatim ispitivačkim singlovima ‘Do I Wanna Know’? i ‘R U Mine?’, nadolazeći su album predstavili pjesmom ‘Mad Sounds’, verzijom gospela Blurove ‘Tender’ za novo tisućljeće, dok su se unatrag vratili čak i do ‘A Certain Romance’ ili furiozne ‘When The Sun Goes Down’, odsvirane na intimnijem bisu. Ne samo oštrim odijelima, Arctic Monkeys doista odaju dojam da su, ako već ne zaglumili, a onda već itekako postali svjesnima vlastite važnosti, samo što ta važnost uopće nije zaglumljena, nego temeljena na odličnom katalogu, koji je sinoć doživio prvorazredan presjek. Set lista: Do I Wanna Know? – Brianstorm – Dancing Shoes – Don’t Sit Down ‘Cause I’ve Moved Your Chair – Teddy Picker – Crying Lightning – Brick By Brick – Fake Tales Of San Francisco – She’s Thunderstorms – Old Yellow Bricks – Pretty Visitors – I Bet You Look Good On The Dancefloor – Do Me A Favour – R U Mine? – Mad Sounds – Fluorescent Adolescent – A Certain Romance – BIS: Cornerstone – Mardy Bum – When The Sun Goes Down – 505

9 Odgovora to “Planet Majmuna”

  1. Naranča Says:

    nije ironična, rancid/nofx imaju split gdje obrađuju jedni druge. i nije lagao da je to bila najbolja pjesma na festivalu (ako zanemarimo čitav raw power od noć prije) ♪

  2. Casper Says:

    Onda svaka čast! Nisam čuo tu najavu, stoji rečeno. Ajde, uz pisme s prvog Arcticsa…

  3. Džoni Says:

    “faux-Stooges”??? To su bili “Iggy and the Stooges”, ako je bitno biti precizan, i poprilično pravi.

  4. Casper Says:

    Ma meni je osobno baš jadno da se moraju zvati Iggy and the Stooges, ako su The Stooges, zašto ih prodavati Iggyjevim imenom? Zato faux.

  5. Naranča Says:

    ne baš. “raw power” je izašao pod imenom iggy and the stooges. budući da se williamson vratio u bend i da sviraju sav materijal iz te faze, logično je da se opet tako zovu.

  6. Džoni Says:

    Upravo kako Naranča reče. Iggy vodi baš puno pažnje o tome da stvari naziva pravim imenom. Tako da dok su svirali kao The Stooges (pre nego što je Ron Asheton umro), nisu svirali stvari koje su izdali kao “Iggy and the Stooges”. U jednom intervju, Iggy kaže “although ‘the Stooges’ died with Ron Asheton, there is still ‘Iggy and the Stooges'”.
    Prethodna turneja u regionu sa Ronom je bila pogrešno reklamirana od strane *lokalnih* promotera koji znaju da će ovdašnju raju mnogo lakše navući ako spomenu Iggy Pop. I znam da sa tih koncerata ode puno ljudi ne baš prezadovoljno jer nisu čuli “Candy”, ta neka priča.

  7. Casper Says:

    Pa baš o Raw Power i govorim, nije ništa manje jadno to bilo ni ’73, koliko god muzika bila dobra. Mislim, naravno, neka se zovu kako sami odrede, ali taj mi potez nije kul. Plus, nije da sviraju SAMO taj materijal, koliko vidim piče se i The Stooges stvari, a i Iggy/Williamson pjesme. A da bi bilo duplo bolje da Iggy piči i svoje mainstream pop-rock hitiće, bi, stoposto🙂 Onda bih i došao.

    Nego, ne znam je li Džoni skužio Dragaševo jučerašnje izdrkavanje o tom koncertu, zbog čega ja jesam malo kontraški naveo to faux, za Naranču ne sumnjam da jest…

  8. Casper Says:

    Mislim, u nas su 2007 svirali kao Iggy Pop & The Stooges. Naravno, nije Iggy kriv za propuste promotora, ali nemam dojam da mu previše smetaju.

  9. Džoni Says:

    Jest mi promakao Dragašev članak u Jutarnjem, sada sam ga video i razumem zašto plačeš, ali ne mogu ga komentarisati jer ovog puta nisam bio na Jarunu, a nisam objektivan kad su (Iggy and) The Stooges u pitanju, meni to isto najbolja muzika ikad. Pola dedovine mi je otišlo na Iguana Chronicles diskove i ploče, a deda nije bio siroma.
    Što se tiče imena, tada – pre 40 godina! – je verujem bila ideja Igija isturiti u prvi plan, a poklapalo se sa promenom postave. No današnja postava je upravo najbliža toj.

    U drugačijem tonu, meni su recimo nejasni (svi) motivi oko imena “Bare & Majke”, ali da ne širim sada priču…

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: