Pritisni Play

by

Još do prije koju godinu standardna primjedba o osjetnom deficitu britanskih bendova na sviračkim izletima u Hrvatsku, barem u direktnoj usporedbi s jezičnim kolegama iz Amerike, nekolicinom se nastupa u friškije vrijeme ponešto pomaknula nabolje, ali još se uvijek ne može reći da se situacija stubokom izmijenila. Kao da blizina zapravo ne znači ništa i kao da je dovoljan tek jedan vodeni kanalić da se konkretna udaljenost pretvori u oceansku, često samodopadni Britanci kao da nisu vidjeli smisla ni imali želje za predstavljanjem i duboko unutar kontinenta. S obzirom da ovdje prije svega pričamo o čvršćoj nezavisnoj orijentaciji, pad utjecaja britanskih muzičkih medija nije najvažniji razlog preoblikovanja ustaljenih promotivnih planova, ali je definitivno pokrenuo barem manji odjeljak zanimljivih bendova da ne čekaju da im (kratkotrajan i ionako dubiozan) uspjeh padne se neba. Teško da bi se Playlounge i Johnny Foreigner, britanski bendovi koji su jučer održali uzbudljivu večer u KSETu, svojevremeno nalazili uz bok glavnih junaka britanskoga muzičkog tiska, ali pokoja cijenjena sporedna uloga ne bi ih promašila. Ovako su sinoć nastupali u klubu koji uopće nije bio toliko loše popunjen (nekoliko desetaka ljudi, šest-sedam, možda čak i osam) koliko bi vidljivija prisutnost i ikakva primjetna promocija zasigurno privukle i dosta dodatne publike. Razlog je jednostavan, oba benda naprosto sviraju zaraznu, poletnu muziku, i to žanrova koji su u Zagrebu imali bolju prođu i kad su ih svirali dosadnije grupe.

Svirajući u sredini, između domaćih okej otvarača Londiner i nominalno ipak poznatijih Johnny Foreigner, Playlounge su sinoć svirali i u središtu sve raspoložive kinetičke energije, uraganskom ljepotom održavši jedan od najboljih setova tekuće zagrebačke godine. Kao pop-noise dvojac očitih underground stečevina, već su i vizualno podsjetili na nešto zgužvanije Japandroids, zvučeći kao da se ti moji recentni heroji vrate u procvat američkih indie/alter osamdesetih i pokušaju pritajiti u buci bujajuće scene. Dakle, zapravo kao No Age, od kojih su preuzeli onu slatku zagropanost gitara i ulogu bubnja kao vodećeg instrumenta, čak i melodijski, samo što su bubnjareve vokalne melodije jednostavno gladnije sunca i nestrpljivije oko konačnog odvajanja od svega što ga drži vezanim za ustajali život, što su klasične teme classic-rocka koji se nalazi u temelju Japandroidsa. Nije da sam u tome polusatnom vrtlogu zapravo razaznao tekstove pjevane s druge strane mlažnjačke turbine – nisam čak ni do kraja skužio najavu o nekoj obradi pa da se danas mogu kurčiti svojim poznavanjem novoga brit-podzemlja – ali s druge je strane te teme mladenačkog svraba u guzici bilo nemoguće ne dokučiti ikome tko je ikad sebe pronašao u makar jednoj ploči glasnih gitara i oštre melankolije. Željan bilo kakve svirke, ususret sinoćnjem koncertu nisam provjeravao kako doista zvuče ti zanimljivo najavljeni bendovi, da mi se slučajno ne dogodi da mi se ne svide pa da si otkažem dogovoreni dejt, što mi je danas žao jer sam prilično siguran kako bih se do kraja zabavio i raspametio tek da sam materijal poznavao odranije. Drugi put hoću.

Pop muzika svirana nimalo suspregnutom energijom poveznica je Playloungea s bendom Johnny Foreigner, koji su međutim ipak znatno bliži mogućnosti da se i mainstreamu dopadne njihova verzija žanrova koje izvode, što ipak ne znači da sam u njihovim pjesmama uočio ikakve neoprostive kompromise. Započeli su apsolutno prekrasno, tako da su pjevač i (vrlo kjut) basistica (okej, zove se Kelly Southern, ludilo!) iznebuha, šećući se bez mikrofona po klubu, počeli pjevati duet ‘Johnny Foreigner Vs. You’ (morao sam izguglati ime), party-gone-wrong romantiku dostojnu jednih Stars, koja im se, barem u mojim ušima, poslije pokazala i kao prepreka. Naime, njezina čarobna, izravna jednostavnost nježne melodije dodatno je naglašavala koliko je, ne uvijek u najboljem smislu, iscrpljujući bio ostatak materijala. Nije problem u žustrini njihova pop-punka koji je podsjećao na Los Campesinos! na kemijskim bombonima – srećom, nemaju ni najmanje veze s nu rave bandom poput Klaxons, ako vas je ovaj smotani opis nagnao na takve misli – nego u činjenici da su brojni potpuno neočekivani i nelogični breakovi unutar dobrog dijela pjesama naprosto ukidali mogućnost potpunog prepuštanja ludim vožnjama na koje su te pjesme pozivale. Efekt je tako bio kontraproduktivan od željenog plana iskazivanja autorske hrabre nekonvencionalnosti; Johnny Foreigner su tada zorno pokazivali kako im skladateljske vještine nisu uvijek na razini izvođačkih. Skuliranije pjesme, što nipošto ne znači mirnije, jer takvih osim uvodne izgleda nemaju, nego označava ove koje nemaju nikakvih problema sa svojim identitetom običnih punky-raketa, ipak su uspijevale održavati koncert na kursu, makar uz ljuljanje i drmanje. Da im prike prije njih nisu sorili, Johnny Foreigner bi svakako ostavili još bolji dojam, ali i ovako je bilo sasvim kul.

Da Attack!ova politika pokušaja privlačenja još pokojeg posjetitelja prikrpavanjem domaćih grupa strancima na turneji nije ostala nezamijećena pokazalo je naknadno uvrštavanje Londinera na lajnap, čija je muzika poštovala i drugi važan element spomenute taktike, a to je nepostojanje nužnosti stilskog podudaranja. Za razliku od neumornih gostiju, inspiracija i energija ovog benda dolaze iz ponešto konzervativnijih izvora preklapanja ostavština nekih od najvećih indie-imena posljednjih desetljeća, preko Interpola i The National sve tamo i do ’80s jangle-bendova na čiji su me gitarski vez podsjetile neke od uvodnih pjesama. U četveročlanoj postavi se svojim ripperovskim glasom, čak i scenskim kretnjama, ponajviše ističe vokalist, s čijom specifičnom wannabe-boemštinom nemam nikakvih problema, ali doista smatram da ovom tipu ozbiljnijeg rocka ne priliči izvođenje pod kapom i kapuljačom. Nije imidž toliko nebitan. Uz veliki plus pjevanja na hrvatskom – mislim, nije da bi meni smetalo ni pjevanje na engleskom, ali volim hvatanje ukoštac s našim jezičnim bogatstvom – određeni minus je predstavljala povremena neizražajnost, koja mi je jednostavno rušila dugotrajniju koncentraciju posvećenog praćenja. Potpuno mi je jasno zašto Londiner, kako danas doznajem, imaju ugovor za album, jer prilično ozbiljno i razmjerno čvrsto definirano sviraju muziku solidnoga tržišnog potencijala, imajući u svojem repertoaru barem tri-četiri baš dobre pjesme, ali i zašto imaju ugovor za album kod jednog od hrvatskih izdavača, koji su poznati po tome da nisu u stanju pročeprkati scenu do zaista najboljih bendova.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: