Prilike stvaraju iskustvo

by

Iako ćemo svi mi fanatici i arheolozi pojedinih žanrova, a tajne odaje melodične žestine koju ipak smijemo svoditi na pop-punk posjećuju i istražitelji prema kojima ja osobno ispadam potpuni laik, s pravom negodovati na opaske kako je sve to na potezu od, recimo za ovu prigodu, The Descendents do Therapy? zapravo gotovo identično, nema ništa loše u poštenom priznanju kako je nedvojbeno jasno zašto čak i naklonjena publika katkad može tako rezonirati. Meni će u ovom slučaju taj kratkoročni pristup niveliranja pripomoći i kod ilustracije osnovne razlike između dvaju bendova koji su jučer svirali u KSETu, američkih post-org-core The Manix iz najboljih Gradova Blizanaca na svijetu, te domaćih Pičke vrište (grozno ime, čak i kao ironična baza), klasičnije ovoprostorne himničke melody-škole. Zajednički nazivnik i jednih i drugih su brze i glasne gitare preko kojih se ispjevavaju poletne melodije, što sitna stilska razmimoilaženja u suštini čini nebitnima (iako naravno da je sve to itekako bitno!). Međutim, slušajući ih uživo zaredom, kao i u brojnim drugim slučajevima predgrupiranja naših snaga Amerima, nemoguće je ne primijetiti koliko više prozirno, da ne kažem šuplje, gitarski zid domaćina, čak i onih koji spadaju u bolje mahere svojih instrumenata a Pičke vrište dobro sviraju, zvuči u usporedbi s kasnijim prženjem gostiju.

Jebiga, ne treba previše mozgati do nalaženja uzroka; vremenski podudaran staž konkretno ovih dvaju bendova u slučaju naših dečki uključuje sve skupa nekih desetak-petnaestak svirki u dvije godine, uglavnom pred prijateljima koji koliko god dobronamjerni bili pola koncerta provedu pijući ispred kluba, dok se inkubacija na plodnoj i opjevanoj Midwestern sceni odmah pobrine da se bend već nakon mjesec dana ustanovljavajućih probi zaputi na tromjesečnu turneju svirajući ljudima koji su doista čuli sve, od verificiranih legendi do nikad potvrđenih nada. Jednom kada pređu ocean, njihov je zvuk već uigran i isklesan, što im omogućuje držanje kvalitativne razine i tamo gdje pjesme, najvažnija komponenta, zapravo tek otkrivaju toplu vodu, i to pokvarenim bojlerom. U najavama su The Manix bili opisivani zicerima usporedbi s Dear Landlord i Nothington, ponajboljim što su nam američke slatke frustrirane gitare dale posljednjih godina, a u pauzama između bendova u klubu su se vrtjeli i Off With Their Heads i The Menzingers, ali i D4 (DOUBLEWHISKEYCOKENOICE!!!), što sve pruža zaista pouzdan okvir njihova zvuka. Naravno, nisu toliko dobri, ni blizu, ali Jure je cijeli žanr super opisao kao onaj u čije se bendove uvijek lako zaljubiti barem na pet dana, zbog čega njihove koncerte nikada ne valja svjesno propuštati, a i ovaj je sinoćnji potvrdio tu tezu.

Povremeno su The Manix zaista zvučali odlično, prvenstveno u pjesmama koje je pjevao drugi gitarist, svojim narašpanim glasom podsjećajući na rokerskiji RVIVR, ali i nominalno glavni pjevač grupe, pjevajući tako kao da u cijelom Minneapolisu nitko ništa ne jebe, s nekoliko je efektnijih pjesama pokazao da nije samo vrlo dobar učenik. Cijeli dojam bi bio i nešto pozitivniji da se bend s rahlim interesom publike (sve skupa šezdesetak ljudi, bratski podijeljenih na pušenje u dvorištu i stvarno slušanje muzike) nije pokušavao boriti nizom promašenih doskočica te da su set stisnuli u desetak minuta kraće kotrljanje, a ovako je jedan taman ugodno solidan punk-rock koncert kraju priveden najnepotrebnijim bisom kojemu sam ikad prisustvovao, iskamčenim od strane jednoga jedinog čovjeka, koji se onda popeo na stejdž bendu pjevati bekvokale. Navodno je riječ o momku koji je sredio koncert, pa eto mu ako ga baš veseli, ali bilo je sramotno jadno.

Pičke vrište u svojim redovima broje gitarista i basista koje sam prije nekoliko tjedana slušao u postavi Fast Response, čiji mi je žešći punk-prema-HC-u zvučao dorađenije od sinoćnjega melodyčnog pankića kakav inače znatno više volim. Nijedna mi pjesma grupe nije zvučala promašeno ili iritantno, ali isto tako sam u njihovom repertoaru, koristeći se provjerenim testom da je pjesma dobra ako refren već u drugom krugu mogu pjevušiti jer sam ga zapamtio kod prvog javljanja, prepoznao tek tri potpuno dobre stvari. Da bi situaciju možda poboljšao upečatljiviji vokal naslutio sam tek kad im se na pozornici pridružio neki prika, koji je energičnijom karizmom lakoćom nadoknadio čujno inferiorniji sluh. Najbolju pjesmu čuli smo na bisu, obradu Debelih i njihove ‘Moja su koljena umorna od moljenja’, izvedenu verzijom sto puta boljom od onih kada je matični bend iz nekoga glupog razloga gotovo uopće ne svira uživo, a posebno je smiješno bilo kako je gostujući vokal (tip iz Frakture mozga, ako dobro pamtim) skinuo Kocin naglasak i sve njegove vokalne tikove. Pjesma je i dalje emo-bomba.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s


%d bloggers like this: